|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Ana Knežević
|
|
|
|
|
Iako trgovina još uvijek predstavlja najznačajniju djelatnost u Republici Hrvatskoj (po broju poslovnih subjekata, po broju zaposlenih i po udjelu u BDP) i dalje je državno nahoče o kojoj se ista ni najmanje ne brine.
Od ukidanja zasebnog ministarstva za trgovinu Sindikat trgovine kontinuirano, a udruge poslodavaca povremeno ukazuju na potrebu formiranja zasebnog ministarstva trgovine, koje bi trebalo voditi sustavnu brigu o ovoj djelatnosti, na način da njezina uloga u nešem gospodarstvu bude sasvim drugačija od one koju danas ima.
Trgovina je i dalje ostala u Ministarstvu gospodarstva i sadašnji ministar ne pokazuje ni malo interesa za ovo područje. Iako je u Vladi dogovoreno da će sva ministarstva održati sastanak sa socijalnim partnerima (poslodavcima i sindikatima) u svrhu dogovora oko načina rada i suradnje, takav sastanak još nije održan, iako je prošlo gotovo godina dana mandata novog ministra. U tako nerazvijenom socijalnom partnerstvu nije za očekivati kvalitetne pomake na tragu sređivanja stanja u trgovini.
Sindikat trgovine Hrvatske već godinama upozorava resorno ministarstvo da je potrebno definirati cjeloviti normativni okvir za trgovinu, nezavisno od potrebe usklađivanja zakonodavstva sa zakonodavstvom Europske unije u procesu pristupu Hrvatske istoj.
Naime, u dosadašnjoj praksi se pokazalo niz nedostataka, nedosljednosti, pa i suprotnosti i nelogičnosti u propisima koji se odnose na trgovinu. Hrvatska nema do današnjeg dana ustanovljen sustav praćenja broja i vrsta prodavaonica i prodajnih mjesta, pa tako nemamo nigdje zbirnih i točnih podataka o tome koliko ukupno prodavaonica ima, kakvih i koliko vrsta prodajnih mjesta imamo, ukupan broj m2 prodajnih površina, broj zaposlenih u maloprodaji, broj zaposlenih po m2 itd.
Ovi podaci su potrebni ne samo zbog ozbiljnog statističkog praćenja i usporedivosti sa podacima Eurostata, već i zbog djelotvornije procjene tendencija u trgovini i definiranja državne strategije u području trgovine.
|
Tek nedavno su počele rasprave o Nacrtu Zakona o trgovini, čemu se također pristupilo vrlo površno, jer da bi se ozbiljno pristupilo ovom vrlo odgovornom poslu, trebalo je napraviti cjelovitu ocjenu stanja u trgovini, jer se zadnjih četrnaest godina desilo jako puno toga u trgovini (više negativnog nego pozitivnog) što bi trebalo popraviti ili ispraviti novim normativnim okvirom.
Pod normativnim okvirom podrazumijevamo donošenje novih zakona, izmjene i dopune postojećih, te donošenje ili izmjenu cijelog niza podzakonskih akata, ali na temelju ozbiljne analize i ocjene dosadašnjeg stanja, koju je trebalo sačiniti resorno ministarstvo i usvojiti Vlada RH.
Je li važeći Zakon o trgovini bio dobar ili nije ne znamo – u kojoj mjeri da, a u kojoj ne? Je li Pravilnik o minimalno-tehničkim uvjetima dobar ili ne, je li se primjenjivao ili nije, ako nije zašto nije? Je li inspekcijski nadzor dostatan i djelotvoran? Je li zaštita potrošača uspostavljena ili ne? Koliko je uspješna Agencija za zaštitu tržišnog natjecanja? Kako suzbiti nelojalnu konkurenciju? Kako funkcionira trgovina u turističkoj ponudi Hrvatske? Kupujemo li hrvatsko više ili manje nego ostalo? Jesmo li spremni na nove tendencije (kineska trgovina)?
Ovo su samo neka od pitanja na koje je trebalo dati odgovore, nakon vrlo ozbiljne analize, koje na žalost nema.
Već godinama slušamo pritužbe malih trgovaca kako oni propadaju, jer ih ugrožava otvaranje novih hipermarketa – ali nikako nema odgovora na te pritužbe, jer je očigledno da se ne može istovremeno razvijati krupna trgovina – hipermarketi i shopping zone i mala trgovina, ali država je ta koja bi morala pratiti stanje i definirati strategiju. Hrvatska udruga poslodavaca je svojevremeno objavila da od oko 6000 naselja u Hrvatskoj njih gotovo 4000 nema nikakove trgovine pa već imamo situacija, da uglavnom starije stanovništvo, mora ići i desetinama km udaljene prodavaonice da bi kupili kruh, o ostalome da i ne govorimo.
O postojanju dvije vrsta trgovine u RH već godinama upozoravaju oni koji se bave ovom prvom vrstom –legalnom, dakle takvom koja se odvija sukladno svim pozitivnim propisima u RH. Za razliku od ove istovremeno se odvija i ilegalna (ili šverc-komerc trgovina) čiji se razmjeri više i ne znaju, ali ona i dalje sudjeluje u vrlo značajnom postotku (prodaja na štandovima, prodaja od vrata do vrata, TV prodaja, kataloška prodaja itd.)
Radno vrijeme u trgovini je posebna priča i mogu slobodno reći sa aspekta mojih spoznaja kao predsjednice Sindikata trgovine Hrvatske i članice Izvršnog odbora europske i svjetske konfederacije sindikata trgovine da je situacija u Hrvatskoj u cijeloj Europi najgore i najlošije regulirana, uzimajući u obzir da smo turistička zemlja i najkatoličkija populacija u Europi.
|
Zakon o radnom vremenu prodavaonica, koji je bio na snazi nepuna četiri mjeseca pokazao je da se može uvesti reda u ovaj segment trgovine i da kupci mogu i bez nedjeljnog shoppinga. Sramotnom odlukom Ustavnog suda cijeli zakon je stavljen izvan snage i tako se pokazalo još jedanput da su u hrvatskoj ljudska prava zadnja rupa na svirali i da Hrvatska s punim pravom zauzima vrlo visoko umjesto na listi korumpiranih zemalja.
U isto vrijeme i po istom pitanju je odlučivao i njemački Ustavni sud i jednoglasno donio odluku da je zakon koji brani rad trgovina nedjeljom u skladu sa Ustavom, maestralno obrazlažući pravo radnika na dan tjednog odmora nedjeljom, odnosno činjenicu da su ljudska prava po hijerarhiji iznad poduzetničkih prava – a pravo na dan tjednog odmora utvrđeno je Konvencijom Međunarodne organizacije rada i od 1957. godine u svim europskim zemljama je nedjelja dan tjednog odmora.
I prilikom prve rasprave o Nacrtu Zakona o trgovini najviše je diskusije bilo oko radnog vremena, pa je Sindikat trgovine Hrvatske predložio da se šest članaka iz nacrta Zakona koji govore o radnom vremenu zamijene novim člankom koji bi samo određivao da se radno vrijeme prodavaonica i prodajnih mjesta regulira posebnim zakonom.
Naime Vlada na čelu sa premijerom Sanaderom je u svibnju o.g. nakon Odluke Ustavnog suda o stavljanju izvan snage Zakona o radnom vremenu donijela jednoglasan zaključak da će se do kraja ove godine donijeti novi zakon koji će u potpunosti zabraniti rad trgovina nedjeljom, odnosno da će se omogućiti samo nužna opskrba i sada je došlo vrijeme da Vlada taj svoj zaključak i realizira.
Ako Njemačka, kao najmnogoljudnija europska zemlja (83 milijuna) i prva gospodarska sila u Europi i treća u svijetu, sa prosječnom potrošnjom od 7.000,00 € po glavi stanovnika može imati prodavaonice nedjeljom zatvorene, onda i Hrvatska, kao mala zemlja (4,3 mil.) sa prosječnom potrošnjom od 2.500,00 € po glavi stanovnika to isto može i nema nikakvog opravdanja, niti razloga za suprotno.
Nacrtom Zakona o trgovini predviđeno je da se odredi potrebna stručna sprema za prodavače i voditelje prodavaonica – to je prijedlog koji Sindikat trgovine pozdravlja i to predstavlja ostvarenje našeg starog zahtjeva o potrebitosti propisivanja istog.
Naime nepostojanje ovakve odredbe dovelo je do devastiranja djelatnosti i urušavanje ugleda i digniteta prodavačke struke, što je dovelo i do potcjenjivačkog odnosa prema kupcu. Zaista ima zastrašujućih primjera da prodavači nemaju pojma što je deklaracija, kakav je znak za kožu itd. a zahvaljujući činjenici da ih dobar dio dolazi iz škola i zanimanja koja nemaju veze s trgovinom (gimnazijalci, frizeri, kemičari, tehničari itd.)
|
Osim određivanja i propisivanja stručne spreme treba reformirati sustav obrazovanja u trgovini, koji je dobrim dijelom zastario i atrofirao i prilagoditi se novim koncepcijama cjelovitog učenja. Cjelovito učenje potrebno je radnicima, ali još više menadžerima i direktorima, a pogotovo srednjem rukovodnom osoblju, koje je glavni krivac za stanje ljudskih resursa u trgovini ovakvo kako jest, a uglavnom je katastrofalno.
Znanost, znanstvena istraživanja, istraživanja tržišta i ispitivanje javnog mijenja još uvijek su misaone imenice za većinu naših trgovačkih kompanija. U većini novonastalih domaćih trgovačkih lanaca dominiraju «gazde» koji su se više etablirali svojim čuvenim automobilima, kupljenim diplomama i zlatnim satovima i narukvicama nego ozbiljnim poslom u trgovini. Svoj razvoj i ekspanziju temelje na političkim vezama i nepoštivanju zakona.
Odnedavno u Hrvatskoj djeluju i agencije «mistery shoppinga» novog posebnog oblika istraživanja tržišta i odnosa prema kupcima, ali u Hrvatskoj se i to odmah uspjelo profanirati, jer su neki «veliki» poslodavci angažirali «rodijačke» agencije koje su iskazivale sasvim neobjektivne i pristrane rezultate.
Treba otvoriti i ozbiljnu priču o razmjerima uvoza u RH, koji je već godinama dvostruko veći od izvoza i po čemu, također držimo vrlo slavno visoko mjestu u Europi. Nije li ova i ovakva trgovina u Hrvatskoj i stalni generator uvoza – na to pitanje trebaju odgovoriti službe Ministarstva gospodarstva i ponuditi rješenje za uravnoteženje odnosa između uvoza i izvoza.
Hrvatska gospodarska komora veliki dio svog proračuna troši na reklamnu kampanju «Kupujmo hrvatsko», a nemamo nikakovih podataka što to znači u praksi i koji su efekti od toga.
Nedavno sam boravila u Dubrovniku, koji ponovo postaje značajna turistička destinacija, ali nigdje ništa o kupnji hrvatskih proizvoda – koji su to proizvodi i gdje ih se može kupiti – kad sam ja kao građanin ove države imala problema s time, onda se mogu misliti kakove probleme tek imaju strani turisti.
O povezanosti hrvatske proizvodnje i hrvatske trgovine nema se što reći, jer te povezanosti gotovo i nema, a kakva je praksa najbolji nam je primjer «Varteksa» koji vapi za državnom pomoći i kreditom, jer godinama proizvodi robu samo za skladišta, dok se prema vlastitoj maloprodaji odnosi kao maćeha, a sve zahvaljujući činjenici da su dosadašnji direktori više vodili računa o nogometu, nego o proizvodnji koja se može i prodati.
|
Hrvatska proizvodnja mora proizvoditi proizvod koji je konkurentan na domaćem, europskom i svjetskom tržištu, a hrvatska trgovina mora naći i načina kako taj proizvod prodati kako domaćem tako i stranom kupcu.
Dioni, kojoj je pomoć u izlasku iz stečaja pružila prethodna Vlada, na način da ju je otkupio konzorcij domaćih proizvođača prehrambene industrije, daljnji razvoj i restrukturiranje opstruira sadašnja Vlada, potencijalno ugrožavajući tisuću radnih mjesta. Diona-Dinova je uložila značajna sredstva u preuređenje prodavaonica u kojima se značajno povećao promet (50-100%), povećala je radnicima plaće i ostala materijalna primanja, potpisivanjem Kolektivnog ugovora sa sindikatima, a probleme pravi Državno odvjetništvo i Ministarstvo financija zbog proceduralne greške u postupku prodaje i preuzimanja Dione. («Pokrenimo Hrvatsku).
Zagrebačku Namu – jedini domaći lanac robnih kuća koja je već četiri godine u stečaju sprema se preuzeti konzorcij domaćih tekstilnih proizvođača, koji je svaki za sebe problem (Varteks, Modea, Zelinka, Kamensko) a trebali bi preuzeti Namu i uspostaviti profitabilno poslovanje.
Mislim da ovdje treba jedna lekcija iz «karaoke-kapitalizma» i ponuđačima i preuzimačima i posrednicima, inače ništa od toga posla.
Izgleda da trgovini nakon uglavnom neuspješne tajkunizacije (Kutle, Gucić) slijedi neuspješna konzorcijada, koja se jednostavno ne može kopirati po nekom obrascu.
I na kraju da se osvrnemo na najvažniji segment u trgovini – zaposlenike, odnosno ljudske resurse,kako se to danas običava reći. Još 1944. godine Filadelfijskom deklaracijom je određeno da ljudski rad nije roba, odnosno kako lijepo kaže naš Ustav «svaki zaposleni ima pravo na plaću koja će omogućiti dostojanstven život njemu i njegovoj obitelji». Da tomu nije tako u hrvatskoj trgovini već smo mnogo puta pisali, jer i najlošija roba ima bolji tretman nego što ih ima većina zaposlenih u trgovini.
|
O problemima prekovremenog rada, nedjeljnog rada, noćnog rada, blagdanskog rada i o njihovom neplaćanju, te zakidanju radnika po svim ovim osnovama već smo jako puno pisali, tražili inspekcijske nadzore, upozoravali Vladu na nedostatak isti ali se ništa nije promijenilo.
Postoje i dobri primjeri Konzuma npr. gdje uz najpovoljniji Kolektivni ugovor djeluje i sedam profesionalnih sindikalnih povjerenika.
Hrvatska udruga poslodavaca, kao potpisnik Kolektivnog ugovora za djelatnost trgovine uporno odbija potpisati povećanje osnovne plaće, i ako je ona utvrđena još 1997. godine, a troškovi života su u međuvremenu porasli 25%, i iako postoje i istraživanja Ekonomskog instituta koja govore da su radnici u trgovini potplaćeni i zapušteni – da se u njihovo obrazovanje jako malo ili gotovo ništa ne ulaže.
Postoji uzrečica koja kaže: «Da bi kupac bio kralj, ni trgovac ne smije biti prosjak». Naši poslodavci uglavnom nisu svjesni da su i njihovi zaposlenici potrošači, da i oni od svog rada trebaju dostojanstveno živjeti. Za većinu poslodavaca radnik je obična roba (za neke su čak i robovi) koja ima rok trajanja (rad na određeno vrijeme) nisku cijenu (minimalnu plaću) i visoki koeficijent obrtaja (otkaz nakon tri mjeseca).
Nedavno je predsjednik Vrhovnog suda g. Ivica Crnić obznanio podatak da je pao broj radnih sporova egzistencijalne naravi (otkazi), a značajno porastao broj sporova zbog novčanih potraživanja.
Sasvim razumljivo, budući da posljednjih godina sve više radnika ima ugovore o radu na određeno vrijeme, pa nema potrebe za njihovim otkazivanjem, već jednostavno nestaju istekom roka, na koji su ugovoreni, a sve više poslodavaca ne plaća ni plaću u cijelosti, ni prekovremeni, ni nedjeljni, ni blagdanski rad jer znaju da to radnici mogu dobiti samo sudskim putem, a znaju također da su sudovi pretrpani sporovima i na to sve računaju, pa dok odluka postane pravomoćna većina poslodavaca više ni ne posluje ili ne bar u toj firmi koja je tužena. To je još jedna epizoda pravne države na «hrvatski način».
|
Sve naprijed navedeno su razlozi za postojanje zasebnog ministarstva koje bi se bavilo ovim problemima, stvorilo normativni okvir za trgovinu i osiguralo instrumente pravne države za njegovo funkcioniranje i kontroliranje i ono najvažnije, da zajedno sa ostalim socijalnim partnerima (poslodavcima i sindikatima) definira strategiju razvoja trgovine.
Njemačka je to učinila i odredila razvoj svoje trgovine u narednih deset godina – sve do 2014. A mi? Od danas do sutra.
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|