|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Ante Gavranović
|
|
|
|
|
|
Bez uključivanja u EU Hrvatska nema šansi da riješi svoje strukturne gospodarske probleme i prilagodi svoju strukturu potrebama otvorene, izvozno orijentirane privrede. Posljednji je trenutak da se priključimo na 'vlak prema Europi'. Otvoreno je pitanje: koje su prednosti, a koji novi problemi koje u tom procesu susrećemo?
|
Hrvatska je konačno službeni kandidat za punopravni prijem u Europsku uniju. Prva dva izvješća nakon potpisivanja Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju. U proljeće naredne godine započet će konkretni pregovori na tu temu.
Sada tek za Hrvatsku, osobito za hrvatsko gospodarstvo, nastupa pravi trenutak istine, gdje moramo udovoljiti na širokom frontu standardima, obvezama i zahtjevima koji se pred nas postavljaju na čak 31 području. Što nas očekuje? Kako ćemo se nositi s vrlo sofisticiranom i agresivnom konkurencijom? Mogu li domaći proizvođači i trgovci odoljeti snažnom naletu ekonomskoga pritiska?
Put bez (racionalne) alternative
Teško je odgovoriti na sva ta i poneka druga pitanja. Važno je ipak napomenuti nekoliko činjenica. Projekt “Očekivani utjecaj pridruženog članstva u Europskoj uniji na gospodarstvo Hrvatske: cost/benefit analiza”, što ga je još prije više od tri godine izradio Institut za međunarodne odnose u Zagrebu, jasno je odgovorio na pitanje pravaca svih naših budućih kretanja: put Hrvatske u Uniju je put bez racionalne gospodarske alternative.
Autori projekta su, koristeći različite metode ekonomske analize, brojnim nalazima utvrdili da bez uključivanja u EU Hrvatska zaista nema realnih šansi da riješi svoje ozbiljne strukturne gospodarske probleme, da prilagodi svoju strukturu potrebama otvorene i izvozno orijentirane privrede i na taj način poveća svoju konkurentnost kao temeljni pristup u borbi za agresivniji izlazak na međunarodna tržišta.
Bitno je, međutim, da te analize – uz određeno i pretpostavljeno političko i gospodarsko ukupno ponašanje u pravcu “unutrašnje europeizacije” hrvatskog društva i gospodarstva – iskazuju jasnu dugoročnu neto korist na razini ukupnoga hrvatskog gospodarstva, koju ne može zasjeniti ni kratkoročna visoka cijena koju valja za to platiti. Potpuno je jasno da će tu neto korist ostvarivati, prije svega, svi oni sektori koji će uslijed integracije s EU ostvarivati rast proizvodnje i izvoza. I tu je, zapravo alfa i omega svih nastojanja.
Hrvatski put u Europsku uniju
Visoki dužnosnici EU opetovano i učestalo ističu kako je Hrvatska vrlo uspješno prošla dvije prethodne faze u procesu približavanja EU i da je čak postavila svojevrsni rekord među svim zemljama-kandidatima u tom pogledu. Nema posebno disonantnih tonova, ali svi upozoravaju da je to tek početak pravog procesa pridruživanja i nastavak odgovornog posla, u kojem mi igramo gotovo - simultanku.
Tu svoju globalnu opservaciju uglavnom usmjeravaju na sasvim određeni način. Odmah po potpisivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (1. siječnja 2002.) za hrvatske proizvode i usluge je otvoren proces liberalizacije, koji olakšava put naših proizvoda do tržišta EU. Otvoreno je pitanje koliko smo tu pogodnost uopće (is)koristili?
|
To konkretno znači da valja mobilizirati svaki segment društva i državne uprave da ispuni na vrijeme i u okviru predviđenog roka za prilagođivanje svoje čvrste obveze, i to na području proizvodnje, mjera ekonomske, fiskalne, monetarne i carinske politike te ekologije. Paket od 31 poglavlja veliki je i zamašan posao i pomalo liči na slaganje Lego-kockica koje valja posložiti svaku na svoje mjesto.
A to se može postići u zadanom roku samo konsenzusom svih političkih snaga u Hrvatskoj. I to je činjenica o kojoj se mora voditi računa.
Povratak mikroekonomiji kao ključu konkurentnosti
Velika je podudarnost u ocjeni prednosti i slabosti hrvatskog gospodarstva u analizi Nacionalnoga vijeća za konkurentnost i najpoznatije europske konzultantske kuće Roland Berger. Ona se odražava u zajedničkoj tezi: jačanje produktivnosti i opće konkurentnosti mora postati misao vodilja za stvaraoce i provoditelje ekonomske politike. Kroz proces dobivanja statusa kandidata za ulazak u Europsku uniju Hrvatska dobiva i novu šansu za hvatanje priključka na razvijene zemlje tranzicije, za kojima u relativnim pokazateljima počinje ozbiljno zaostajati. Pritom valja shvatiti da Hrvatskoj jedino hitne, cjelovite i dobro usmjerene politike unapređenja nacionalne konkurentnosti mogu osigurati željeni put dugoročno održivoga razvoja, prosperiteta i ukupnoga društvenoga blagostanja.
Ove analize pokazuju da Hrvatska ozbiljno zaostaje u većini ključnih područja konkurentnosti za razvijenim tranzicijskim zemljama, posebice za susjednom Slovenijom (s kojom se prije 15 godina mogla uspješno nositi) ili Mađarskom od koje je u to vrijeme imala znatno bolje gospodarske pokazatelje i ukupne rezultate. Drugim riječima, danas je Hrvatska po mnogim mjerilima konkurentnosti na začelju zemalja koje žele ući u Europsku uniju. Upravo ta činjenica najočitije ukazuje na problem: Hrvatskoj je potrebna sveobuhvatna politika ozbiljnih reformi i promjena, usmjerenih prije svega prema podizanju konkurentnosti.
Ipak, temeljno je pitanje: zašto je Hrvatska danas tako loše pozicionirana, posebno u odnosu na sada daleko uspješnije tranzicijske zemlje? Gdje leže temeljni razlozi njezinog zaostajanja? Znamo li u širim okvirima što je to uopće konkurentnost neke zemlje?
|
Nositelji razvoja i konkurentnosti – poduzeće, a ne država
Na konkurentnost utječu mnogi, izravni i indirektni čimbenici, ali presudno je da konkurentnija postanu poduzeća, kao nositelji gospodarskog rasta i razvoja. Upravo stoga je u prvom Izvješću o konkurentnosti poduzeće stavljeno u središte pozornosti čime je učinjen odmak od makroekonomskog poimanja gospodarske politike prema jačanju indikatora i značenja mikroekonomije. Pritom se, jasno, ne zaboravlja sva važnost i značenje poslovnog i društveno-ekonomskog okruženja koji utječu na konkurentnost poslovnoga sektora, ali su ipak u razmatranju konkurentnosti u drugom planu.
• U osnovi slabe vanjskotrgovinske i unutrašnje konkurentnosti Hrvatske su visoki troškovi, posebno troškovi rada te, kao glavni čimbenik, razmjerno niska produktivnost tj. mala dodana vrijednost po stanovniku. U tom smislu je povećanje dodane vrijednosti, odnosno produktivnosti, temeljni konkurentski izazov hrvatskoga gospodarstva.
• Opterećenost porezima na dobra i usluge, koje je najviše među svim uspoređenim tranzicijskim zemljama, neizravno pogađa poduzetnike jer smanjuje efektivnu domaću potražnju. Tako su nisko izravno porezno opterećenje poduzeća i visoko neizravno opterećenje potrošača hrvatski model financiranja velikog javnog sektora.
• Slaba potražnja za domaćim proizvodima odnosno ograničene tržišne mogućnosti odraz su slabe unutrašnje i vanjskotrgovinske konkurentnosti domaćih proizvođača. Tome uvelike doprinosi relativno slaba konkurencija na domaćem tržištu. Stoga su zaštita tržišnoga natjecanja i snižavanje zakonodavnih i regulativnih ulaznih i izlaznih barijera ključni za otvaranje domaćeg tržišta. Tu je i slaba međusobna povezanost domaćih proizvođača te izrazita ovisnost o stranim dobavljačima proizvodnih inputa, dok primjeri dinamične suradnje u obliku klastera u osnovi ne postoje.
• Restrukturiranje hrvatskih poduzeća pretežito je temeljeno na tzv. defanzivnom ili pasivnom restrukturiranju. To je vidljivo u smanjivanju proizvodnih kapaciteta, posebice u prerađivačkoj industriji, zatim u opadanju broja zaposlenih, napuštanju pratećih djelatnosti i na drugim oblicima smanjenja troškova poslovanja. Analize pokazuju da su mogućnosti poboljšanja konkurentnosti temeljene na takvoj strategiji u velikoj mjeri iscrpljuju. Defanzivno restrukturiranje poduzeća ne rješava problem realokacije radnika i poduzeća iz nisko produktivnih u visoko produktivne djelatnosti. Posljedica takve strategije je neiskorištenost radnih potencijala stanovništva.
|
• Poduzetništvo, odnosno osnivanje novih poduzeća je vrlo slaba strana konkurentnosti Hrvatske unatoč relativno jednostavnom osnivanju novih poduzeća. Stopa otvaranja kao i zatvaranja poduzeća je vrlo niska. Problem je očito u mehanizmu “kreativne destrukcije” odnosno u sporom zatvaranju starih i otvaranju novih radnih mjesta. Daljnji visoki rast, međutim, nije moguć bez intenziviranja restrukturiranja poduzeća odnosno istovremenog zatvaranja neprofitabilnih i otvaranja novih poduzeća.
• U Hrvatskoj su plaće korigirane razinom produktivnosti na razini prosjeka zemalja EU. Tako Hrvatska nema, za razliku od zemalja kandidata za članstvo u EU, konkurentsku prednost u troškovima rada. U Hrvatskoj su, istina, plaće otprilike četiri puta manje nego u EU, no u odnosu na druge zemlje tranzicije, osobito one koje su ove godine postale članice EU, prosječni trošak rada veći je za 54 posto. To još više zaoštrava problem konkurentnosti i postavlja pitanje kako uopće osigurati postojeću realnu razinu primanja. U usporedbi s većinom tranzicijskih zemalja u Hrvatskoj su ostali troškovi poslovanja – energije, financija, komunikacija i slično – izrazito veći.
• Visoki udio stanovništva sa srednjom stručnom spremom uz visoke troškove rada ne predstavlja konkurentsku prednost Hrvatske. Radna snaga takve obrazovne razine obično je usko specijalizirana, što zahtijeva kontinuirano stručno osposobljavanje i usavršavanje, posebno u pogledu usvajanja novih tehnologija. Međutim, slabi konkurentski pritisak i tehnološka pozicija ne potiču poduzeća na ulaganja u stručno usavršavanje. Slabu orijentaciju poduzeća na nove tehnologije ocrtavaju i nedostatni izdaci poslovnog sektora za istraživanje i razvoj (R&D), kao i vrlo slaba suradnja sa sveučilištima.
• Analize pokazuju da je najveća slabost države s aspekta konkurentnosti vidljiva u sudstvu. Ono nije učinkovito niti dovoljno transparentno. To, uz ostalo, usporava strukturne promjene. Uz to, značajne su i regulativne prepreke investiranju i poslovanju te je prisutno preintenzivno subvencioniranje nekonkurentnog gospodarstva.
Lista faktora koji onemogućuju da konkurentnost Hrvatske postigne zadovoljavajuću razinu mnogo je duža i, nažalost, s većom specifičnom težinom: visoki troškovi poslovanja; visoko ukupno porezno opterećenje; visoki javni dug; slaba konkurencija koja poduzeća ne sili na inovacije i konkurentnost; neriješeni sustav zbrinjavanja otpada; kvaliteta prometne infrastrukture, velike barijere za likvidaciju poduzeća; rigidno radno zakonodavstvo i slaba učinkovitost i transparentnost javne uprave, posebice pravosuđa, samo su dio 'sante ledenoga brijega'.
|
Posebnost je ovoga Izvješća, kao što je već istaknuto, u tom što analizira konkurentnost Hrvatske iz pozicije pojedinačnog poduzeća, jer je neprijeporni stav NVK da se opća konkurentnost svake zemlje, pa time i Hrvatske, može poboljšati samo kroz povećanje konkurentnosti pojedinih poduzeća. Izvješće se – i to je važno za spoznaje – temelji na usporedbi zemalja koje su konkurenti hrvatskih poduzeća na trećim tržištima (Mađarska, Bugarska, Češka, Slovačka, Litva, Rumunjska, Turska), s tim da zemlje koje predstavljaju referenciju za Hrvatsku u smislu postizanja razine njihove ekonomske razvijenosti predstavljaju Slovenija, Austrija i Irska.
Gdje je mjesto trgovine u tim kretanjima?
Živimo u vremenu kad TRGOVINA DIKTIRA (I UGROŽAVA) PROIZVODNJU. U tom smislu polazim od deset teza, koje sam već u više navrata ponudio kao platformu za dijalog s vlastima, ali i unutar same struke.
Teza 1: Na hrvatskoj trgovačkoj pozornici nije više ništa kao pred dvije ili tri godine. Koncentracija trgovačkih lanaca uvjetuje i koncentraciju ponude, pa sudbina mnogih, posebno malih proizvođača, uvelike ovisi o pripravnosti lanaca da stave njihove proizvode na police svojih prodajnih mjesta. To, međutim, počesto dovodi ponajprije do kupovine kondicija, dok su sami proizvodi u drugom planu. Ta koncentracija – vidimo to iz brojki nestanka tzv. malih trgovaca – ugrožava i opstanak ovih oblika trgovine.
Da je stanje složeno znalo se i otprije. Ulazak velikih svjetskih trgovačkih lanaca na hrvatsko tržište najavio je potpuno nove odnose na tržištu i povećanje konkurencije. Od nje su uglavnom profitirali potrošači, jer se popravila (vidno) usluga u najvećem broju trgovina, mnogim su proizvodima smanjene cijene, izbor robe je osjetno širi. S druge strane, zatvoren je veliki broj malih trgovinskih prodavaonica, izgubljen je značajan broj radnih mjesta koja su ljudi imali upravo u tim prodajnim objektima (što nije nadoknađeno otvaranjem novih radnih mjesta u spomenutim lancima), na mnogim područjima je opskrbljenost oslabljena (prodavaonice u blizini mjesta stanovanja). Veliki trgovački lanci jednostavno preuzimaju (što je i logično) sve veći dio potrošačkog kolača i njihov udio u ukupno obavljenom prometu stalno raste.
Teza 2: Koncentracija trgovine neminovno nosi sa sobom i koncentraciju ponude, jer upravo trgovina sve više diktira plasmane i odnos prema proizvodnji. Danas se sve češće upire prstom u činjenicu da su trgovački lanci krcati robom stranog porijekla, a sve je manje proizvoda domaćih proizvođača.
Dodatna je (otežavajuća) činjenica da maloprodajni lanci, bez obzira da li su domaći ili strani, ipak uglavnom 'kupuju' kondicije, a tek onda proizvode. Neki na to ne pristaju i traže druge kanale plasmana. Drugi opet prihvaćaju. I tu bi analiza pravih odnosa bila izuzetno važna, jer bi otkrila mnoge stvari koje nam sada ostaju prikrivene, a vjerojatno bi smanjila i troškove proizvodnje i distribucije.
|
Teza 3: Pravo je pitanje hoće li domaće tržište i kreatori makroekonomske politike dozvoliti takvo ponašanje? Zbog toga je od izuzetne važnosti uloga državne inspekcije koja mora nadzirati porijeklo ponuđenih proizvoda, njihov sastav kvalitete, rok trajnosti, odnos cijena na domicilnom i našem tržištu. Ukratko, mora trajno suzbijati monopolističke tendencije, manipulaciju s maržama, odnos prema radnom vremenu u trgovini i sve ono što u nepovoljnom, pa i netržišnom ponašanju prati uspostavljanje novih odnosa na tržištu.
Teza 4: Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Europskoj uniji vodi daljnjoj liberalizaciji tržišta, a tome su usmjereni i svi sporazumi o slobodnoj trgovini koje smo uspjeli privesti kraju. No, moramo biti svjesni činjenice da će to dalje pojačati pritiske uvoznih proizvoda i želju inozemnih proizvođača i trgovinskih lanaca da ih se u što većoj mjeri plasira i na hrvatskom tržištu. To je proces koji se više i ne može zaustaviti i s kojim sada moramo živjeti.
Je li on došao prebrzo i bez realnih promišljanja što ta liberalizacija znači za domaću proizvodnju zasad ostaje otvoreno pitanje.
Teza 5: Gospodarska politika zemlje koja se zasniva na samo tri relevantna pokazatelja: stabilnost tečaja, stabilnost cijena i sposobnost države da servisira vanjske dugove, pokazala se uglavnom neuspješnom. Suočavamo se s ogromnim porastom nezaposlenosti, gubitkom radnih mjesta u prerađivačkoj industriji i socijalnom degradacijom ukupnoga društva, pa i njegovim raslojavanjem na bogate i vrlo siromašne. Činjenica je da sadašnji okviri makroekonomske politike pogoduju i dalje upravo tim nepovoljnim refleksijama, a da nemamo ni vizije, a ni ekonomskih instrumenata kojima bismo prevladavali to stanje.
Teza 6: U tim okvirima uloga domaće proizvodnje u odnosu na trgovinu dolazi u vrlo specifičan i osjetljiv odnos. U prednosti će biti proizvođači koji imaju vlastite kanale distribucije (maloprodaju), dok će se ostali morati dovijati kako u utakmici s jeftinijim stranim proizvođačima osigurati put svojih proizvoda na police trgovačkih lanaca. Jasno, uspjeh tih nastojanja uvelike ovisi i o ponašanju trgovine. Pitanje je hoće li se domaći proizvođači, čak i pod tim uvjetima i okolnostima, uspijevati nametnuti trgovačkim lancima (ne dijelimo ih na strane i domaće) odnosno u kojoj će mjeri ti lanci biti pripravni prihvaćati takve proizvode.
Teza 7: Kakva je uloga domaćih malotrgovinskih lanaca u svim tim kretanjima? Hoće li oni iole pridonijeti raščišćavanju tih nepovoljnih i sve više nagomilanih problema ili će ih samo produbljivati?
|
Teza 8: Trgovina je postala dominatna gospodarska djelatnost u stvaranju BDP-a. Netko će reći da je to nastavak procesa stvaranja uslužnog društva i da je to trend u kojem se kreće svjetsko gospodarstvo. 'Kvaka' je u tome što je struktura usluga u tim zemljama ipak ponešto drugačija, sa snažnim osloncem na domaću proizvodnju, pa trgovina služi prije svega plasmanu robe domaćih proizvođača. U nas to nije slučaj.
Teza 9: Iz svih dosadašnjih praktičnih iskustava vidljivo je da trgovina nikada nije u okvirima resornih ministarstava dobila ni pravo mjesto, niti pravi problemi trgovine doživljavaju u tim okvirima istinski i primjeren tretman.
Teza 10: Sve navedene činjenice učvršćuju moje uvjerenje da sudbina domaće proizvodnje ponajviše ovisi o odnosima proizvođača i trgovine. S jedne strane u kojoj će mjeri domaći proizvođači poštivati tržišne odnose: cijenu, kvalitetu, dizajn, rokove isporuke. S druge strane, koliko će trgovina biti spremna podržati takva nastojanja i honorirati ih stavljanjem tih proizvoda na svoje police.
Hrvatska nema gospodarsku viziju
Problem se sve više svodi na činjenicu da Hrvatska zaista nema jasnu gospodarsku i razvojnu viziju, na kojoj bi mogla graditi konkretnu razvojnu i gospodarsko-socijalnu strategiju. Logično je da je nema ni kad je riječ o trgovini.
Stipe Bilić, direktor Udruge trgovine u okviru Hrvatske udruge poduzetnika, ovih je dana vrlo precizno naglasio o čemu se radi:
«Prije svega treba naglasiti da mi nemamo ideju koju svaka druga tržišno orijentirana zemlja ima, a to je je - vizija trgovine. To je ujedno i prva mjera koju bi država morala poduzeti. Primjerice, u Njemačkoj postoji jasna vizija trgovine do 2015. godine. Drugo, važno je znati da trgovina u maloprodajnim cijenama svih roba ima veći udio od samih proizvođača. To znači da država mora poduzeti veliki broj mjera kako bi smanjila troškove trgovine… Trebamo se i vrlo brzo opredijeliti za lociranje trgovine prema veličinama gradova u kojima će se graditi veliki prodajni sustavi».
Kakvi su drugi efekti približavanja Hrvatske Europskoj uniji? Postojeći ugovori o slobodnoj trgovini koje je Hrvatska imala s pet novih članica EU prestali su vrijediti. No, međusobna se trgovina i dalje razvija na preferencijalnoj osnovi. To bi mogla biti prednost za Hrvatsku – ako je iskoristi. Budu li tu svoju prednost hrvatski trgovci, posebno izvoznici, iskoristili na pravi način, postoji realna mogućnost da se uspostavi nešto ravnomjernija razmjena s tim zemljama.
Druga velika mogućnost pruža se hrvatskoj maloprodajnoj mreži. Hrvatska bi, naime, mogla postati omiljeni 'shopping-centar' za potrošače iz susjednih zemalja, posebno snažnijim aktiviranjem instrumenta povrata poreza na promet, koji su pojedine zemlje sada izgubile, a koji u Hrvatskoj (još) nije zaživio.
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|