|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Stipan Bilić
|
|
|
|
|
I.
Opći gospodarski uvjeti i proces tranzicije kod nas su stvorili idealnu podlogu za razvoj nelojalnog poslovanja od kojeg treba štititi domaća poduzeća (a posebno trgovinu) koja legalno posluje.
U svim zemljama u tranziciji prostor sive ekonomije nije manji od 15 % DBP. U našim uvjetima, siva ekonomija je veća od ovog prosjeka između 20 i 25%. Naš DBP je oko 200 mld kn u odnosu na taj DBP vrijednost sive ekonomije nije manja od 40 mld kn.
Polazeći od trošenja DBP, službeno po statistici, individualna potrošnje zahvaća cca 3/4 DBP. U sferi trošenja privatnih osoba svugdje i uvijek je najveći prostor za potrošnju u zoni sive prodaje, odnosno prodaje bez plaćanja poreza i carina. Stoga možemo ocijeniti da se cca 3/4 sive ekonomije odvija u sferi individualne potrošnje, u djelatnosti tržišta i trgovine, pa prodaja i kupnja roba mimo trgovine iznosi preko 30 mld kn.
Statistički podaci o prodaji u trgovini na malo - a to je jedina legalna prodaja krajnjim potrošačima - postoje za 2001. godinu (novijih podataka nema) i ti podaci pokazuju da je prodaja 51 mld kn, ali ovom iznosu treba pribrojiti i iznos prodaje u zoni sive ekonomije i tada dolazimo do realne veličine individualne prodaje koja je cca 80 mld kn. Siva ekonomija u prodaji na malo iznosi cca 50% legalne maloprodaje.
Siva ekonomija u maloprodaji obuhvaća dijelom i prodaju roba koje se uvoze bez carine i koje se prodaju bez PDV-a. S tog osnova, ilegalna odnosno siva trgovina ima povoljniji položaj u odnosu na legalnu trgovinu za iznos neplaćene carine, neplaćenog PDV i jednog dijela (propisanih) troškova poslovanja trgovine. Iznos neplaćene carine čini 5-7% vrijednosti uvoza, a neplaćeni PDV takvog trgovca čini konkurentnijim za još 22%.
Bruto marža u trgovini- čiji su troškovi uvjetovani propisima o plaćanju radne snage i o potrebnim uvjetima za bavljenjem ovim poslom je, prema našoj statistici: u trgovini na veliko 21%, a u trgovini na malo 22,8% pa zbrojeno bruto marža trgovine je cca 40%(što je manje nego u razvijenim zemljama). Sivo poslovanje u trgovini, budući ne posluje prema propisima, nema veće troškove od 20 % maloprodajne cijene.
Zbog svega toga prodaja u zoni sive ekonomije ima povoljniji položaj za najmanje 45% maloprodajne cijene u odnosu na legalnu trgovinu. Legalna trgovina ne može nikakvim vlastitim zahvatima eliminirati, niti smanjiti opseg sive trgovine koja ima povoljniji položaj jer prisvaja ili dijeli barem 45% maloprodajne cijene.
|
II.
Do sada državna tijela nikad nisu ništa poduzimala za sprječavanje sive ekonomije u maloprodaji.
Umjesto stvaranja uvjeta za smanjenje prodaje na crno, državna tijela svojim mjerama često stvaraju uvjete za jačanje takve prodaje.
To se ogleda u činjenici što nikada nisu donesene mjere, koje u Europi postoje, o onemogućavanju prodaje domaćih poljoprivrednih proizvoda krajnim potrošačima, pa da prodaju krajnjim potrošačima mogu obavljati samo trgovine ili ovlašteni piljari, koji svu robu moraju kupiti od veleprodaje. Sadašnja prodaja, uz izbjegavanje plaćanja obveza (PDV-a i dijela marži) na domaćim proizvodima, širi prostor za prodaju uvozne hrane u zoni sive prodaje, pa se uz upropaštavanje domaće trgovine upropaštava i domaća proizvodnja.
III.
Državna tijela uporno izbjegavaju, ili ne znaju uspostaviti elementarni red i odnose u trgovini kao gospodarskoj grani. U razvijenim zemljama uspostavljen je odnos u vrijednosti ukupne prodaje trgovine na veliko i trgovine na malo 2:1, broj trgovačkih poduzeća i zaposlenih u trgovini na veliko u odnosu na trgovinu na malo je 1:2 .
Kod nas, promet u trgovini na veliko u odnosu na promet u trgovini na malo je 3:1, a broj poduzeća koji prodaju na veliko u odnosu na poduzeća koja prodaju na malo je 2,5 :1. Isto tako, kod nas, odnos broja zaposlenih u ovim djelatnostima trgovine slijedi istu neuobičajenu, kod nas uspostavljenu logiku i odnos je 1:1,5 u korist trgovine na veliko. Ovakva snažna veleprodaja bila bi primjerena državi koja ima jaku međunarodnu trgovinu, a ne državi koja to nema.
Od 30 878 maloprodajnih mjesta, kod nas 6 300 prodajnih mjesta nema prodajni prostor. U trgovačkim strukama (registrirana trgovina) ima ukupno 25 240 prodavaonica, a od tih prodavaonica 10 203 prodavaonica je u vlasništvu trgovine na veliko, a samo 13 199 prodavaonica je u vlasništvu trgovine na malo.
Registrirana su 12 823 poduzeća za trgovinu na veliko (a samo 5 996 za trgovinu na malo) pa je jasno da ovakva trgovina na veliko postoji kao pokriće za poslovanje u području sive ekonomije. Nesrazmjerno velik broj trgovina na veliko koje imaju (najčešće) jednu prodavaonicu paravan je za sivu ekonomiju jednog ili više proizvoda.
Od ukupno aktivnog broja trgovačkih društava, iz područja trgovine, kojih ima 27 810, njih 27 447 registrirana su kao društvo s ograničenom odgovornošću, a samo 298 kao d.d., a kod nas se d.o.o najčešće shvaća kao pokriće za razne oblike špekulacije. Stoga je jasno da je nužno organizacijski prestrukturirati trgovinu i eliminirati sve one oblike koji mogu poslužiti za stvaranje nereda na tržištu i što objektivno jača sivu ekonomiju, a to može uraditi samo država.
|
Kada se ovom doda i činjenica da 1 USD koji je ilegalno zarađen na svjetskom tržištu ima u poslu legalizacije cijenu od samo 0,2 USD, onda je jasno da postoje i dodatni motivi koji otežavaju uspostavu reda na našem tržištu, ali nas to upućuje na nužnost hitnih mjera za uređenje tržišta i svođenje trgovine u legalne okvire.
U osnovi ovakav nered na području funkcioniranja trgovine uredno servisira distribuciju ilegalne robe, što jača sivu ekonomiju.
Ovdje, u ove tri točke, dokazano je da je najveći izvor nelegalne, nepoštene i nedopuštene konkurencije ilegalna prodaja koju država ne sprječava, a mnogim mjerama je potiče. U posljednjih desetak godina najveći promotor ovakvog koncepta trgovine i funkcioniranja tržišta bilo je Ministarstvo gospodarstva, koje je pod parolom «tržišne slobode» prihvaćalo i promicalo nered na tržištu i to bez obzira koji je ministar vodio ministarstvo ili bez obzira kojoj je stranci ili opciji pripadao.
IV.
Stvoreni nered u strukturi i organizaciji trgovine stvara i nered na tržištu, a to je zajedno s drugim mjerama prisililo samu trgovinu da se prilagodi na poslovanje u uvjetima nelojalne konkurencije i poslovanja koji se u svijetu ograničava raznim antidampinškim mjerama.
Država kao mjeru «rješavanja poslovnosti i smanjenja broja zaposlenih» dozvoljava bilo kome i bilo kako, registriranje trgovačkih poduzeća, koja se registriraju za promet svega i svačega, osim nuklearnog oružja. Za poslove trgovanja registrirano je 84 461 pravne osobe, od čega 35 516 trgovačkih društava (d.d ili d.o.o.), a samo 298 trgovačkih poduzeća ima oznaku d.d. Zanimljivo je da nitko nema točne podatke o broju obrtnika koji se uz vlastiti obrt bave i nekom trgovinom.
V.
Ekonomski položaj trgovine određuje legalna trgovina uz legalne troškove. Npr. u SR Njemačkoj, gdje je cjelokupno trgovanje legalno, trgovina na malo sudjeluje u maloprodajnim cijenama sa 41.5%, od čega trgovina hranom 28,1%, trgovina tekstilom 53,4%, trgovina namještaja 48,2%, trgovina kožom i sl. 56,7%. Trgovina na veliko kod hrane i pića ima razliku u cijenama 11,6%, tekstila 22,1%, namještaja 23,4%, kože i sl. 42,2%.
(Marže u trgovini na veliko se određuju na nabavnu cijenu, a u trgovini na malo u odnosu na prodajnu cijenu, pa se ove marže ne mogu zbrajati, ali je jasno, osim kod hrane (cca 39%) da trgovini pripada više od 50% cijene.
Kod nas su udjeli u cijenama trgovine 20,4% kod trgovine na veliko i 18,8 % u trgovini na malo, što je znatno niže nego u SR Njemačkoj.
|
Isto tako, kod nas kada se oduzme od sveukupne vrijednosti prometa roba nabavna vrijednost roba trgovini ostane na raspolaganju iznos od cca 40 mil kn, a u tome je iznos za bruto plaće od 16,3 mld kn ili 40,7% od bruto marže u trgovini.
Trgovačka poduzeća i svi ostali koji prodaju robe ne posluju pod istim uvjetima. Naime, trgovačka poduzeća, registrirana kao d.d. ne mogu imati neprijavljene radnike, a razna d.o.o. i trgovački obrti imaju više zaposlenih radnika od prijavljenih, jer im «kao pomažu braća, sestre, roditelji i sl.», oni najčešće rade u vlastitom prostoru, kojega kroz rad vlastite prodavaonice rentiraju bez plaćanja poreza, a porez bi plaćali da su prostor iznajmili drugom korisniku. S tog osnova imaju dodatne povoljnije uvjete za cca 3% u maloprodajnoj cijeni. Kako ova poduzeća ne plaćaju radnike kao što plaća legalna trgovina ( a legalna trgovina iz vlastitog udjela izdvaja za plaćanje radnika 40,7%) u punom iznosu, već samo cca ¼, ostvare uštede u odnosu na prodajne cijene; i to na troškovima rada 8-9%, a na najmu prostora 2-3%, pa s tim «uštedama» imaju povoljniji tržišni položaj za cca 10% u maloprodajnim cijenama. Ti trgovci nisu – po europskim standardima- perspektivni trgovci, ali im država svojim propustom omogućava objektivno povoljniji položaj za cca 10% u vrijednosti prodaje, u odnosu na trgovce koji legalno posluju i zbog toga ovakve trgovine, koje svojim djelovanjem upropaštavaju legalnu trgovinu, opstaju. Na kraju, iako će takvi trgovci propasti prije njih će nestati i trgovina koja bi opstala da nije ove nelegalne i nekorektne konkurencije.
Osim toga ovi oblici prodaje postaju legalan trgovački kanal za distribuciju ilegalnih roba, pa imaju dobit i od neplaćene carine i PDV-a.
VI.
U Republici Hrvatskoj, u procesu prodaje i trgovanja sve je dozvoljeno i ne postoje logična ograničenja o prodaji i to da se prometom može baviti samo onaj koji ispunjava uvjete(financijske, tehničke, tehnološke, kadrovske i sl.).
Neka trgovačka poduzeća, radi ostvarivanja kakvog takvog poslovnog rezultata, se bave prometom roba koje im ne spadaju u redovno poslovanje i na tim robama rade bez pokrića troškova, prodaju robu po nabavnim cijenama čime upropaštavaju legalne trgovce kojima je poslovanje tim robama osnova prometa. Stoga bi bilo nužno donijeti «Uzance o prodaji na malo» da trgovina, na sporednim proizvodima, mora imat maržu jednaku prosječnoj marži za svoje osnovne proizvode, ali koja nije manja od prosječnih marži za te proizvode u trgovinama kojima je prodaja tih proizvoda osnovna djelatnost.
|
VII.
Oblik nelojalne konkurencije predstavlja praksa da se na uvoznim proizvodima, prilikom uvoza, iskazuje niža cijena od nabavne cijene ( a raznim mogućnostima realna uvozna cijena zaobilazno se plati), pa u tom slučaju, kada kod uvoza špekulanti plate manju carinu 2-3% i imaju manju ulaznu cijenu za taj iznos, pa ako se još k tome doda i i 3-4% manji PDV( na smanjeno iskazanu uvoznu cijenu) konkurentniji su za 5-7% u odnosu na maloprodajno cijenu legalnih uvoznika.
VIII.
Plaćanje nenaplativih dugova raznim robama, odnosno putem mnogostrukih kompenzacija, s jedne strane ponuđača sili da umjetno podiže cijene poslova gdje očekuje kompenzacijsko plaćanje, pa onda nabavljenu robu u kompenzaciji prodaju i po 50% jeftinije i ta roba predstavlja nelojalnu konkurenciju jer je prisilni vlasnik prodaje i do 50% ispod nabavnih cijena.
IX.
Trgovačka poduzeća, poslujući u ovim uvjetima, prisiljena su na snalaženje, pa tako jedan dio poduzeća odgađa plaćanje nabavljenih roba mimo standardnog roka. Na taj način prisiljava dobavljača da ga besplatno kreditira, ali tim stječe povoljniji položaj na tržištu za visinu kamata koju ne plaća na ovo prisilno kreditiranje, a to na godišnjoj razini iznosi do 2% maloprodajne cijene.
X.
Nelojalnu konkurenciju potiču mjerodavna državna tijela koja daju razne privilegije mimo zakona i to posebno raznim državnim tvrtkama npr. davanje garancija državnim tvrtkama. Takvo ponašanje spada u klasični primjer sukoba interesa, kada se dodjeljuju razna prava bez jasnih kriterija svojim poznanicima po načelu klijentelizma.
Isto pravilo vrijedi i za dodjelu lokacijskih dozvola za izgradnju prodajnih prostora, a da se nije javno utvrdila potreba za prodajnim prostorom na tom području i da novootvorena trgovina upropaštava postojeću trgovinu te da nije raspisan natječaj kod dodjela lokacijskih dozvola na novim prostorima. Dodjela lokacija za izgradnju na određenom području bez javnog natječaja predstavlja tipičan je primjer sukoba interesa, koji se ostvaruje na lokalnoj razini i začudo to nitko i ne dovodi u pitanje..
_______________________________
Navedeni poslovi koji naizgled osiguravaju jeftiniju ponudu za potrošače nisu doveli do smanjenja cijena, jer kod nas cijene pokazuju kontinuirani rast, ali je ovo poslovanje dovelo do uspostavljanje nereda na tržištu koji šteti i trgovini, domaćim proizvođačima i samim potrošačima.
|
|
 |
|