|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
dr. sc. Danko Matasović
|
|
|
|
|
|
Isto kao što su kruh i ostale žitne prerađevine u svjetskim razmjerima i našim krajevima tradicionalno nezaobilazna osnovna hrana u prehrani stanovništva, tako je i vino neprijeporno najpoznatije i najčešće uživalo u dugoj svjetskoj i domaćoj povijesti.
|
|
Memento o značenju vina u povijesnim okvirima
|
Ako kao točnu prihvatimo uvodnu napomenu o univerzalnom značenju vina tijekom povijesti, očito je da većina naših čitatelja znade ili su im dostupne osnovne činjenice o povijesim okvirima širenja vina s plodnih padina Kavkaza do najzačajnijih vinogradarskih područja suvremenog svijeta.
Ponavljanje poznatih činjenica s tog bi gledišta, u krajnjoj liniji, bilo suvišno. Sukladno osnovnim razmatranjima o utjecaju tradicije, zemljopisnog i povijesnog okruženja na odnos domaćih potrošača i trgovaca prema vinu, korisno je i na ovom mjestu vrlo sažeto i, nadam se, interesantno ukazati na mjesto vina i vinogradarstva u Bibliji i na našim povijesnim prostorima.
U Bibliji (prema prijevodu Hrvatske biskupske konferencije) u Starom zavjetu, kao temelj judaizma i kasnijih temeljnih odrednica kršćanstva, islama i uljudbenog kruga modernoga Zapada, vino se izrijekom spominje 95 puta, a vinogradi (vinova loza) i vinogradari (vinopije) 166 puta ili ukupno 266 puta.
Suprotno ustaljenom mišljenju u Evanđeljima vino se spominje po četi puta (ukupno 16 uz već spomenute vinograde, vinogradare i vinopije koji se spominju 44 puta). U 14 Poslanica Sv. Pavla vino se spominje tek 2 puta (2 Korinčanima i Efežanima), a u ostalih 7 niti jednom.
Takav pad ipak ne znači da sveprisutnost vina trijekom povijesti postupno slabi, već da su se vremena promijenila, a tradiciju i na tom području nadomještavaju novi mediji, novi načini komuniciranja i prenošenja bitnih životnih i drugih mudrosti.
Pri tomu ne treba zaboraviti, da je Biblija pisana kao knjiga za sva vremena i da sadržava temeljne poruke iz tih pradavnih vremena (primjerice mudrosne izreke Sirahove iz oko 190 g. pr.Kr.) koje rječito govore o vrijednostima i manama vina podjednako suvremenim vinopijama kao i onima za koje su bile napisane:
U vinu se nemoj junačiti,
jer je mnoge oborilo vino.
Kao što se u peći kuša ocjel,
tako i u vinu srce svadljivih ljudi.
Vino je život čovjeku,
ako ga pije umjereno.
Kakav je život bez vina,
kad je stvoreno za veselje ljudima!
Radost u srcu i veselje u duši,
takvo je vino koje se pije u pravo vrijeme i u pravoj količini.
Gorčina duše spopada čovjeka
koji je vina previše popio, u slasti i u gnjevu.
Pijanstvo u bezumnika izaziva srdžbu na vlastitu propast, umanjuje mu snagu i umnožava rane.
Knjiga Sirahova (31, 25-30)
|
|
Hrvatska vina – duga tradicija, velike mogućnosti i loša realizacija
|
Prema najstarijim pouzdanim zapisima, uzgoj vinove loze i proizvodnja vina u grčkim kolonijama na Visu, Hvaru, Korčuli i u okolici Trogira seže u rano 4. st. pr.Kr. Rimljani su vinogradarstvo s područja Dalmacije proširili na Istru oko 180. pr.Kr. i, nešto kasnije, za cara Probusa (267.-282.), dalje na Panonsku Hrvatsku.
S tradicijom kontinuirane proizvodnje vrhunskih vina u kutjevačkim podrumima (utemeljeni 1232.), pouzdanim zapisima u Zlatnoj buli Bele IV. (1242.), o proizvodnji i prodaji vina u listinama ražanske skupštine (čak 804.) ili u hvarskim (1331.) i korčulanskim (1407.) ili nešto novijim dubrovačkim i poljičkim statutima (iz XV. st.) možemo se s pravom ponositi kao rijetko koji narod u Europi i Svijetu.
Pionirskim poduhvatima hrvatskih iseljenika tijekom 19. stoljeća na prenošenju dragocjenih iskustava uzgoja vinove loze i umijeća proizvodnje vrhunskih vina u “novootkrivena” (danas svjetski poznata) vinorodna područja, primjerice, Klifornije, Čilea, Argentine, JAR, Australije, Novog Zelanda i dr., također bismo trebali posvećivati više pozornosti.
Trud, znanje i rezultate mukotrpnog rada domaćih (najčešće otočkih) vinogradara i iseljenika u te krajeve proizašla su iz nužde i targične pošasti filoksere (Phylloxera, trsov ušac, lisnata uš) i neprimjerenog odnosa “tuđinske vlasti”, koja se je, u tim prelomnim godinama za svetsko i domaće vinogradarstvo (filoksera nije znatnije pogodila otočko vinogradarstvo), više skrbila za sporazumijevanje s ondašnjim i sadašnjim vinogradarskim velesilama (treba li reći ugroženom Francuskom, Italijom i Španjolskom) nego za interese vlastitih podanika. Veliki izgledi za proboj hrvatskih vina na svjetsko tržište nepovratno su propušteni.
Neadekvatna službena politika prema domaćem vinogradarstvu, pad proizvodnje i prodaje domaćig vina nastavila se i kasnije što nas je dovelo u nezavidnu situaciju o kojoj se mnogo piše i u najnovije vrijeme.
Još 1888. godine u Hrvatskoj bilo 170 000 ha, još 1914. 135 000 ha vinograda a danas upola manje (i to vrlo optimistično!).
Znademo li da je na “Prvoj hrvatskoj gospodarskoj izložbi” u Zagrebu 1864. bilo izloženo 1114 različita hrvatska vina i to usporedimo s onim što smo, primjerice, mogli vidjeti ili nazrijeti na 14. međunarodnom sajmu Vinovita 2008, koji se stjecajem okolnosti (ovo je naš 4. prikaz o tradicionalnim vrijednostima hrvatskih prehrambenih proizvoda!) podudario s vremenom otpreme ovog članka za tisk, ne možemo biti zadovoljni.
Danas se u Republici Hrvatskoj na površini od oko 60 000 ha (ili manje?) vinograda proizvodi oko 225 do 285 milijuna litara ili oko 60 litara vina po stanovniku godišnje.
|
Od 969 komercijalnih vrsta vina (podaci se mijenjaju, a navedeni se odnose na objašnjenje potrebe za donošenjem Zakona o vinu iz 2003. godine) od čega je čak 128 vrhunskih, 624 kvalitetnih i 17 stolnih što rječitije govori o gospodarskom potencijalu nego o stvarnim mogućnostima i prednostima iskorištavanja potencijjala koja neprijeporno imamo, ali ih (po koji puta?) niti približno ne koristimo na primjeren način.
Hrvatska vina, usprkos povremenim uvjeravanjima o nečem sasvim drugom, kao pojam, jedinstvena i/ili prepoznatljiva kvaliteta praktično su nepoznata u svjetskom razmjerima, posebice na bogatim i razvijenim tržištima, za koja smo posebno zainteresirani.
U Hrvatsku se danas uvoze znatne količine, primjerice, slovenskih, makedonskih, talijanskih, francuskih, bugarskih i mnogih drugih, ne uvijek kvalitetnih i potrebnih, vina i pjenušaca dvojbene kakvoće.
|
|
Poznatost, rascjepkanost i male količine
|
Iako se ubrajam u onu malu skupinu potrošača koji će priznati da nisu osobiti ljubitelji vina, osim vrlo zahvalne teme za časkanje i gastronomska razmatranja temeljem iskustava drugih, svoj osobni stav prema tom području poznavanja prehrambene robe i uživala, najbolje bih mogao sažeti u osjećaj prikraćenosti svaki puta kada čujem za uspjehe i kvalitetna vina, primjerice, iz Novog Zelanda i Argentine, iz Kalifornije, JAR, Čilea i drugih sve značajnijih područja vinogradarstva i proizvodnje vrhunskih vina, iza kojih često puta stoje iskustva i tradicija naših, načešće otočkih, vinogradara koji su se u te zemlje iselili trbuhom za kruhom.
U novoj sredini oni su i dalje radili ono što su znali i na čemu su mogli koristiti vlastita znanja i naslijeđene vještine. Novim vlasnicima ili na, u početku vrlo skromnim, vlastitim posjedima koristili su dragocjena znanja koja su stekli u starom kraju na način koji im ta ista domovina nije omogućila i adekvatno ih iskoristila.
Mnoga dragocjena iskustva domaće tradicije olako smo ispuštali, ili nismo znali što bismo s njima, a nova iskustva i tržišno ponašanje (da ne kažem zakonitosti) teško, sporo ili nikako i dalje ne prenosimo na domaći teren.
|
U svojoj dugoj profesionalnoj karijeri prehrambenog tehnologa i biotehnologa zaposlenog u prehrambenoj industriji imao sam priliku prilično dobro pratiti mijene u odnosu na tržišnost vina na domaćem i međunarodnom tržištu, nažalost na način kojim smo uglavnom gubili ili tek neznatno napredovali u odnosu na nama bliže susjede (primjerice, Mađarsku, Sloveniju i Austriju) i, pogotovo, nove velike svjetske proizvođače kvalitetnih vina (primjerice, Kalifornija, Argentina, Novi Zeland, JAR i dr.).
U ranim fazama osvajanja svjetskog tržišta sve te zemlje su ulagale mnogo truda u promidžbu nacionalnih vina kao cjeline (primjerice, kalifornijska, australijska ili novozelandska, da o francuskim, talijanskim ili španjolskim i ne govorimo), s cijelim spektrom podskupina od vrhunskih vina s odabranim geografskim porijeklom do kvalitetnih stolnih vina “iz otkupa”, s posebnim vrijednostima prepoznatljivih nacionalnih aromatiziranih i likerskih vina, vinjaka i drugih jakih alkoholnih pića i sl.
Iako mi se, danas mnogo korišten i eksploatiran, izraz brend (brand: zašto ne poznato ime – koje je kupcu istoznačnica za pouzdanu kakvoću?) svjetski ili lokalni brend za hrvatska vina uglavnom nismo stvorili. Nastup na iole većim tržištima s vrhunskom kakvoćom domaćih vina, primjerice, kutjevačkih i/ili vina s posebnim tradicionalnim nazivom za hrvatska vina nismo uspjeli učiniti poznatijim izvan širih okvira Lijepe naše.
|
Stvaranje prepoznatljive marke ili brenda hrvatskih vina i isticanje tradicijskih vrijednosti domaćeg vinarstva i vinogradarstva svakako je dobar put kojim treba nastaviti i promicati u domaćoj trgovini i pri plasmanu hrvatskih vina na domaćem i međunarodnom tržištu.
Iluzije o prepoznatljivosti domaćih vina prema područjima uzgoja tipa tokajac, burgundac, portugizac, mozelska ili rajnska vina i dr., treba (prije svega zbog ograničlenih količina, slabe društvene podrške i organiziranosti proizvođača i trgovaca vinima) podložiti nastojanju stvaranja pojma hrvatskih vina pouzdane, prepoznatljive i stalne kakvoće.
Nažalost, posebno isticanje i/ili grupiranje hrvatskih vina pod zajedničkim imenom, prepoznatljivim oznakama i slično nisam primijetio niti u domaćoj trgovini, u tisku, na televiziji i dugim (najčešće nedostatnim) promidžbenim porukama u zemlji i inozemstvu.
Znakovito je da su hrvatska vina, osim pojedinih vrlo ekskluzivnim vinara i/ili vinarija, u brojnim monografijala i međunarodno priznatim edicijama promidžbenog tipa razmjerno slabo prisutna.
|
|
Dobre osnove i korisni pomaci
|
Nažalost, sve je to dio nekog drugog sustavnog posla, najmanje na razini državne ili agrarne politike, organiziranih proizvođača i vinara, pri kojem i dobri rezultati koji se inače ostvaruju upravo na području vinarastva i vinogradarstva u nekoliko posljednih godina ostaju u domaćoj trgovini i potrošnji slabije izražena.
Ma koliko bili skeptični prema “državnim” ili “strukovnim” akcijama zaštite vlastitog stanovništa i/ili organiziranog članstva strukovnih udruga proizvođača, trgovaca i drugih subjekata u gospodarstvu, važno je istaći da je upravo područje vinarstva i vinogradarstva jedno od najbolje uređenih područja u domaćoj zakonskoj regulativi.
Ako je suditi prema dobroj volji (?) i dobroj zakonskoj regulativi logični su i mogu se očekivati i znatniji pomaci i na tom važnom području hrvatskoga gospodarstva. Vrlo dobre “privatne” inicijative (dizajn i promidžbene poruke, priznanja na domaćim i međunarodnim sajmovima vina) put su kojim treba nastaviti i neprijeporne tradicionalne vrijednosti i iskustva privesti priznanjima i tržištima koja zaslužuju.
U svakom slučaju to je put o kojem u Rapublici Hrvatskoj mnogi sigurno znadu više od mene i naših čitatelja. Međutim, vjerujem da se i naša, recimo skromna, znanja mogu dopuniti nekim osobnim iskustvima i zapaženjima bitnim za promicanje i kvalitetu veće prodaje vina i zarade na prodaji vina prema potrebama, navikama i interesima domaćih potrošača, o kojima svi ponešta znamo i kojima je naš časopis i namijenjen.
|
Kao i kod drugih uživala, omiljenih napitaka, slastica i delikatesa i kod vina je teško govoriti o nekim općeprihvaćenim mjerilima vrijednosti “za sve”, nego o nešto neodređenijim kategorijama senzorskoga vrednovanja, u kojem “svatko ima, bira i voli neko svoje, najčešće njemu i okolini poznato, vino”.
Pri tomu je logično, da je svijet prepun onih “koji mnogo znadu o vinu”, svoja uvjerenja uporno brane i, najčešće, biraju proizvode po nekim svojim mjerilima. Preporuke o vinima koja valja piti uz određena jela, česte uz kulinarske i gastronomske prezentacije, najčešće su dovoljno općenite i šire primjenjive od mnoštva mogućnosti koje pruža istinski bogat izbor domaćih i uvoznih vina u domaćoj trgovini.
Pri tomu je bitno, da će kupci, ma koliko se stručnjaci i trgovci trudili, još uvijek kupovati vina na koja su navikli, koja vole ili su im poznata iz pomodnih ili nekih drugih razloga na koja trgovina razmjerno malo utječe. S tog gledišta bitno je, osim u specijaliziranim vinotekama ili ekskluzivnim prodavaonicama arhivskih i odabranih vina za prodavaonice prehrambene robe da, primjereno svojoj veličini i profilu prodajnog asortimana odabrana prodavanica, kupcima osigura što širi spektar ponude kvalitetnih vina koja se najviše troše prema prosjeku potrošača koji u njoj kupuju, prema njoj gravitiraju ili za koje je trgovina zainteresirana da ih privuče kao stalne kupce.
Specijalizirane prodavaonice, vinoteke ili posebni odjeli u hiper- i supermarketima ili većim prodavaonicama prehrambene robe s tog su gledišta posebno područje razmatranja i specijalizacije, odabira i stručne obrade. Asortiman vina i srodnih (načelno skupih) pića često je svojevrsno mjerilo vrsnoće i prestiža, neovisno o veličini i dohodovnosti prodaje u zadanim okvirima.
Vezana kupnja vina uz neke druge (načelno luksuzne) namirnice činitelj je na koji treba obratiti dodatnu pozornost pri kreiranju i/ili formiranju ili odabiru vlastite vinoteke ili uređenju izdvojenih prostora za vina i jaka alkoholna pića. Atraktivna ambalaža i lijepo uređen prodajni prostor (preglednost, dostupnost i dojam bogatstva ponude) važan su činilac uspješnosti prodaje vina i jakih alkoholnih pića u prodavaonicama prehrambene robe općega tipa.
|
|
Osnovna znanja i izbor vina
|
Prema očekivanju, stručna, udžbenička i priručna literatura i na području poznavanja vina kod nas je razmjerno velika, raznolika i najčešće dovoljna na razini solidnog srednješkolskog strukovnog obrazovanja i/ili potreba posebno zainteresiranih kupaca i znalaca “općega tipa”.
Pri tomu je bitno da će se, neovisno o stupnju informiranosti, promidžbenim preporukama i uvjeravanjima, većina kupaca i prije odluke o kupnji odlučiti za neku vrstu, sortu, područje uzgoja i slične poznate značajke vina. Bogatstvo i raznolikost ponude vina u trgovini samo je dodatni izazov biranja, kupovanja, užitka u pijenju i uvjeravanja okoline u vrijednost vlastitog izbora.
Vrsnost prosudbe vrhunskih enologa i sommeliera tako i tako većina prosječnih kupaca neće doseći, a onima zahtjevnijim na raspolaganju je u domaćim knjižarama i bibliotekama prilično obiman i siguran izbor priručne literature na hrvatskome i stranim (posebice engleskom) jezicima.
Na trgovcima najčešće je samo da ponude što širi asortiman vrsta, pakovina vina po primjerenim cijenama i da prate dinamiku prodaje uz povremeno osvježavanje novitetima, akcijama i slično.
Jednostavno, poticajno ali uvijek ne i učinkovito. U svakom slučaju vrijedi se potrudii, a trud bi se kratkoročno i ili dugoročno morao isplatiti.
|
|
 |
|