|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
dipl. polit. Ana Knežević
|
|
|
|
|
Broj nezaposlenih koji oscilira godinama na istim razinama, strukturalna nezaposlenost i neusklađenost ponude i potražnje, udvostručenje uvoza radne snage u tekućoj godini i činjenica da obrazovni sustav ne korespondira s potrebama hrvatskog gospodarstva, osnovne su konture tržišta rada u Hrvatskoj.
Govoriti o uvozu radne snage bez prethodne pripreme procesa, koji je sve samo ne jednostavan, može se obiti o glavu svima nama.
|
|
Nema proaktivne komunikacije sudionika na tržištu rada
|
Otvaranje tržišta radne snage u Hrvatskoj u novije je vrijeme posebno aktualizirano. O tome je prije svega bilo riječi na nedavno održanoj konferenciji o useljeničkoj politici na kojoj je, pored dramatičnih podataka o demografskim kretanjima u našoj zemlji, osnovna i s time neodvojivo povezana tema bila upravo otvaranje tržišta rada u Hrvatskoj.
Potrebno je istaknuti kako su kvote za strane radnike udvostručene pa tako za zapošljavanje stranaca u Hrvatskoj za 2008. godinu odobreno 8.397 radnih dozvola, što je gotovo dvostruko više u odnosu na 4.613 radnih dozvola koliko je iznosila kvota za 2007. godinu. Takvo povećanje sugerira kako je u Hrvatskoj prisutan nedostatak radne snage.
Ako se zna da je, prema posljednjim podacima Hrvatskog zavoda za zapošljavanje (HZZ), u svibnju bilo 232.768 nezaposlenih, dolazimo do paradoksalne situacije. Očita je potreba gospodarstva za radnom snagom koju ne mogu pronaći na domaćem tržištu rada, dok istovremeno imamo gotovo četvrt milijuna nezaposlenih u zemlji.
Neodgovorno je, kada se sve navedeno uzme u obzir, reći kako među populacijom nezaposlenih nedostaje radnika onih kvalifikacija koje gospodarstvo treba, već treba priznati činjenicu kako ne postoji proaktivna komunikacija između institucija koje prate tržište rada usmjerena na povezivanje nezaposlenih s poslovnim subjektima.
HZZ treba stvarati konekciju radne snage s gospodarstvom, a ne da mu gotovo jedina obveza bude vođenje i prezentiranje statističkih kretanja.
A statistika govori da samo 60 tisuća nezaposlenih prima novčanu naknadu. Pravo je pitanje na koji način preživljava preostali dio nezaposlene populacije? Pa jasno je da su ti ljudi prinuđeni raditi na crno. Svake godine pred početak turističke sezone broj nezaposlenih se smanji jedan ili dva postotna boda, no stvarno je stanje da se u posljednjih pet godina vrlo malo učinilo po pitanju zapošljavanja te da cifra oscilira oko 250 tisuća.
Istovremeno, imamo 70 tisuća ljudi koji su ili blizu ili su stariji od 30 godina života, a još uvijek nemaju niti jednog dana radnog staža. Kako će taj dio populacije ostvariti perspektivu u budućnosti, budućnost i mirovinu čini se kako malo koga interesira.
Hrvatska ima i oko 90 tisuća nezaposlenih starijih od 50 godina te još oko 70 tisuća onih koji su na zavodu za zapošljavanje dulje od tri godine. Dovoljno je samo čuti ove brojke pa da se izvuče zaključak kako je više nego očito da ne postoji adekvatna interakcija ponude i potražnje na tržištu rada.
To potvrđuju i iskustva radnika koji su, primjerice, na uredu HZZ-a u Zagrebu upućeni da sve za njih relevantne informacije iščitaju s oglasne ploče i potom odu bez pitanja. Nema direktne komunikacije, ne postoji niti volja da se ljudima pristupi ljudski, nego se preferira statistički pristup u kojem su ljudi, čini se, samo (nepotrebne) brojke.
|
Sustav obrazovanja nema ni glavu ni rep
|
Za Hrvatsku je posebno opasno što sustav obrazovanja u zemlji ne korespondira gospodarskim potrebama. Postoje otpori sa svih strana koji cijeli taj sustav drže u inerciji: HZZ ne poduzima ništa, škole smatraju da je to nečiji tuđi problem, profesori ne bi htjeli naučiti i predavati novu materiju jer im je lakše odrađivati ono što predaju godinma bez obzira je li to korisno ili nije, itd.
U tom bi dijelu, jasno, na scenu trebala stupiti središnja vlast. I stupila je. Hrvatska ima Nacionalni akcijski plan za zapošljavanje, Nacionalni akcijski plan za obrazovanje, Nacionalni akcijski plan cjeloživotnog učenja... , i još cijeli niz planova, programa i politika. Problem je u tome što se vrlo malo od svega toga uistinu operacionalizira u praksi.
Vidljivo je to i iz načina provedbe zakona o obveznom osnovnom školovanju. Primjera radi, ako roditelj ne upiše dijete u osnovnu školu ispada kako je osnovni cilj države da se roditelju naplati kazna, a ne da se dijete upiše u školu. A upravo je takvih veliki broj slučajeva.
Ako je osnovno školovanje obavezno onda država mora imati mehanizam koji će osiguravati da pravilo vrijedi za svakog roditelja i da nijedno dijete ne ostane neupisano. Također, pažnju bi trebalo usmjeriti i na to što čak 14 posto upisane djece osnovnu školu nikada ne završi.
Država bi trebala inzistirati na tome da se svako dijete upiše u osnovnu školu te da na kraju i završi osnovno školovanje, a ne da se prelazi na obvezno srednje školovanje kad ni ono osnovno nismo adekvatno riješili.
Nadalje, Hrvatska ima izuzetno mali broj upisanih studenata na fakultete u odnosu na broj stanovnika, a izuzetno veliki broj njih fakultete ne završava, dok je prosječno trajanje studiranja predugo. Studenti koji ne završe studij kod nas se kategoriziraju kao srednja stručna sprema, za razliku od Europske unije gdje je to riješeno odgovarajućim stupnjevima prema završenim godinama studija.
Potrebno je, stoga, definirati jasne i provedive planove u području obrazovanja koji će biti usklađeni sa sličnim rješenjima u EU te omogućiti da donesena rješenja zažive u praksi. Moraju se postaviti realni ciljevi tako da u narednih nekoliko godina nemamo mladu populaciju bez završene osnovne škole, da potom svi učenici završavaju srednje škole, kao i da se nakon toga uvedu stupnjevi osposobljenosti za studente koji nisu završili fakultete.
U konačnici, dolazi i praksa cjeloživotnog učenja kao mjerilo prilagođavanja brzim promjenama u svijetu. Hrvatski bi sudovi, primjera radi, već sada trebali biti u mogućnosti suditi prema europskom pravu, no nisam sigurna kako postoji veliki broj sudaca u nas koji znaju kakve to promjene donosi u naš pravosudni sustav.
|
|
Nisu samo pravnici u takvoj situaciji. Specijalističko obrazovanje trebali bi proći i svi profesori u školama i na fakultetima kako bi period prilagodbe protekao bez velikih potresa u socijalno-političkom životu zemlje jer je to jedini način da se ostvari toliko često spominjana konkurentnost gospodarstva kroz društvo znanja.
|
|
Znamo li što je to europska praksa?
|
Nepoznavanje europske prakse poslovanja u svim njegovim segmentima nije, pritom, najosnovniji problem, već je najveći problem to što takvo stanje neznanja u ovoj državi nitko ne shvaća ozbiljno. Kao rezultat takve ad hoc politike javlja se nepripremljenost na izazove koji su sve veći, nema dugoročnih planova ili, ako ih i ima, onda se ne provode u djelo.
Planiranje ljudskih resursa kroz oblikovanje radne snage koje će gospodarstvo trebati u narednih pet ili 10 godina kod nas ne postoji, a to je proces koji se treba voditi od osnovne škole. Učenike se treba opskrbiti relevantnim informacijama: zašto upisati određenu školu, koje su prednosti a koje mane pojedinog zanimanja, kako su plaćeni poslovi i, kao osnovno, mogu li uopće naći posao ako upišu određenu školu!
U Hrvatskoj je, za razliku od razvijenih europskih zemalja, taj proces prepušten sam sebi, a poslije se čudimo kako nemamo radnika za pojedina zanimanja pa je rješenje uvoz radne snage!?
Upravo je to pokazatelj da se oni koji vladaju ovom zemljom fokusiraju na problem, a ne na njegovo rješenje, stvarajući time još veće poteškoće za budućnost zemlje.
S hrvatske točke gledišta, slično je i s otvaranjem europskog tržišta radne snage koje će uskoro uslijediti za nove zemlje članice EU. Radi se o tome da će i Hrvatskoj, kada jednom postane članicom Unije, vjerovatno biti postavljen isti moratorij na kretanje radne snage od sedam godina, kao i navedenim zemljama.
To znači da će radnici iz Europske unije u tom periodu moći dolaziti kod nas na rad, dok ćemo mi na istovjetno pravo morat čekati dosta dugo. To naravno ne mora biti veliki problem, no iskustvo nas uči da gospodarstvo koje nije uređeno prema zakonima prava koje se provodi u praksi te načelima poslovnog morala, na kraju rezultira iskorištavanjem radne snage.
|
|
Dolazak stranih radnika u većem broju može imati za posljedicu da će poslodavci, u uvjetima kada je ponuda radne snage velika, još i više zakidati radnike u njihovim pravima. Nužno je da se Hrvatska dobro pripremi na to i osigura da se provode zakoni i poštuju prava radnika.
|
|
Poljoprivreda i uvoz radne snage
|
Jedna od najbitnijih gospodarskih grana po prirodi stvari je poljoprivreda. Područje agrara jedno je od onih područja na kojima su pregovori među zemljama članicama EU nailazili na najveće zapreke što dovoljno govori o tome koliko te zemlje poljoprivredu smatraju važnom.
U Hrvatskoj, koja trenutno ima oko 2,7 milijuna hektara (ha) poljoprivrednog zemljišta, od čega je oko 1 milijun ha neobrađeno, problem je već sada dramatičan kada je u pitanju poljoprivredno stanovništvo jer se mahom radi o starijim obiteljima.
Mladi ne osjećaju poticaj da je poljoprivreda grana gospodarstva u kojoj mogu ostvariti svoju budućnost pa se logično postavlja pitanje tko će obrađivati hrvatska polja za 10 ili 15 godina?
Na kraju, zaključak je jasan. Uvoz radnika nije jednostavan proces. On zahtijeva pomno pripremljene strategije koje će umanjiti neizbježne socijalne, kulturalne i ekonomske šokove u zemlji koja prima imigrante.
Međutim, kako bi se Hrvatska pripremila za značajniji uvoz radne snage nužno je prethodno odraditi ‘domaću zadaću’ te na odgovarajući način srediti odnose u gospodarstvu, imati dugoročne planove razvoja strateških gospodarskih grana, planirati obrazovanje.
SSSH načelno nije protiv uvoza radne snage, no još jednom ukazuje na činjenicu kako dolazak stranih radnika u uvjetima neuređenog gospodarstva, u uvjetima kada prethodna pitanja na domaćoj sceni nisu riješena, može samo imati dugoročne negativne posljedice.
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|