|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
Paljenje crvenih lampica
|
|
|
Ante Gavranović
|
|
|
|
|
Godišnja stopa inflacije popela se u svibnju na rekordnih 6,4 posto, što je najviše u posljednjih osam godina. Cijene prehrane porasle su u godini dana 11,6 posto.
I tu ima ogromnih razlika: cijene voća i povrća veće su za trećinu, ulja i masti 27,3 posto, kruha i žitarica 18 posto, a mlijeka, sira i jaja 15,2 posto. Prema najnovijem izvješću Svjetske banke infacija je jedna od najozbiljnijih prijetnji rasta u pojedinim zemljama, među kojima je spomenuta i Hrvatska.
Tu svoju (pr)ocjenu Svjetska banka zasniva na temelju činjenice da je najveći rizik za regiju u cjelini, pa time i za Hrvatsku, okruženje nepovoljnog i nesigurnog inozemnog financiranja. Svjetska banka smatra, naime, da potrebe za stranim kapitalom neće jenjavati, a usporeniji rast u zemljama EU (koji se očekuje) neće pružati dovoljno prilike za povećani izvoz u te zemlje.
A izvoz je, usput rečeno, jedina realna šansa bržeg rasta. Dva elementa gospodarske politike u ovom trenutku zaokupljuju posebnu pozornost širih slojeva cijeloga društva.
Sve češći su opravdani protesti na rast cijena i time izazvanu inflaciju, očekivanu i stvarnu. Vlada pokušava raznim palijativnim mjerama zaustaviti taj proces i držati stvari koliko-toliko pod kontrolom, ali statistika pokazuje da postupno gubi tu bitku. Uostalom, podatak da je već Proračun predvidio nižu stopu rasta BDP-a od rasta inflacije najbolje odražava nemoć kreatora ekonomske politike.
Upravo oni pokazuju očitu nemoć da se sučele s faktorima koji bitno utječu na učinkovitost gospodarstva i privrednih kretanja u cjelini, iz čega onda proizlazi i odnos prema cijenama. Jasno je da u tim uvjetima ostaje malo prostora za ujednačavanje gospodarskih i socijalnih odnosa u društvu.
|
Činjenica da u ovom trenutku šire društvene slojeve ipak najviše zanima i najbolnije pogađa rast troškova života.
Kako plaće i mirovine ne prate taj rast, on stvara čvrste preduvjete da se poveća stopa siromaštva u nas. Tko je prvi na udaru? Da taj strah od dolazećeg vala porasta cijena nije bezrazložan pokazuje nekoliko bitnih elemenata koji proizlaze iz statističkih pokazatelja Državnog zavoda za statistiku:
• Izvozni rezultati pokazuju ponovno trend slabljenja u odnosu na uvoz. Pokrivenost uvoza izvozom za cijelu 2007. iznosi 47,9 posto, s time da je negativna razlika između izvoza i uvoza povećana za daljnja 2,3 milijarde eura i dostiže gotovo 10 milijardi eura. U prva četiri mjeseca nastavljen je taj nepovoljni trend.
• U nekoliko posljednjih mjeseci zabilježena je najviša stopa inflacije u posljednjih deset godina. Što je uvjetovalo taj rast? Cijene prehrane i bezalkoholnih pića, prometa, odjeće i obuće, komunalnih usluga, dakle proizvoda i usluga koje najviše koriste i najviše pogađaju običnog radnog čovjeka i njegov porodični budžet. Treba li posebno isticati kako se to odražava na te ljude?
• Usput, povećan je i dug središnje države. Istina, prisutan je trend smanjivanja brzine ino-zaduženja, osobito sa strane države, ali to ne mijenja činjenično stanje: dug i dalje raste. Krajem 2007. premašio je 32 milijarde eura. Sama činjenica da je svaki građanin ove zemlje opterećen dugom većim od 7200 eura govori za sebe.
|
Sada je svakako središnje pitanje kako vratiti povjerenje i vjerodostojnost Vladi i uopće političarima u našoj sredini? Raniji predizborni slogan vladajuće stranke “Pokrenimo Hrvatsku” i onaj s nedavnih parlamentarnih izbora “Idemo dalje” potrebniji su no ikad.
Ljude ponajviše zanima – kako dalje? Veoma je teško to postići u uvjetima kad uporno izostaje meritorna rasprava o ključnim pitanjima hrvatske budućnosti: gospodarstvu, a u okviru toga o zapošljavanju, problemu nezaposlenosti, ino-zaduženju, unutarnjem dugu i puzajućoj nelikvidnosti, manjkavom i nedovoljnom izvozu – da spomenemo samo ozbiljnije rak-rane hrvatske stvarnosti.
Političari i stranke najmanje se bave onim što stvara novu vrijednost: proizvodnjom i razmišljanjima kako ovoj zemlji i ovom ispaćenom narodu vratiti samopouzdanje i vjeru u istinski boljitak. Čudi li stoga da su na svim listama vjerodostojnosti politika i političari uvjerljivo na posljednjem mjestu?
Ili, najnovija istraživanja po kojima ispada da najveći broj političara uključivanjem u izbore, bilo da je riječ o nacionanim ili lokalnim, traži ponajprije svoj vlastiti probitak i čvrsto uhlebljenje?
Ne smiju ih stoga čuditi stoga ni ovi opravdani protesti i zvižduci upozorenja. Riječ je o dobronamjernim znakovima upozorenja naroda kojima se konačno traži sposobnost, kompetentnost i kredibilitet ljudi koji vode i upravljaju ovom zemljom.
To su za hrvatsko društvo, ma kako patetično zvučala, sada središnja pitanja. Nelogično je, naime, za zemlju koja počiva na fami sposobnih ljudi da svi pokušaji da se konačno iskristalizira nekakva realna strategija razvoja ne mogu ponuditi ozbiljne projekte, koji bi okupili hrvatsku pamet, sredstva i radnu snagu – dakle resurse koje, navodno, imamo.
|
|
Raskorak potreba i stanja
|
Dva su scenarija koji se u ovom trenutku postavljaju pred Hrvatsku. Možemo pokušati povećati udjele na svjetskim tržištima robe i usluga, i to ponudom jeftinijih proizvoda i usluga, a da pritom svoju konkurentnost zasnivano na slabo plaćenim zaposlenicima.
Druga je inačica i suprotna strategija pro-izvodnja visoko kvalitetnih proizvoda i usluga, koje proizvode visoko obrazovani i dobro osposobljeni zaposlenici, pod pretpostavkom da su i dobro plaćeni i da primjenjuju nove tehnologije i brojne inovacije u svom radu. Ova druga strategija počiva na matrici stalnog rasta znanja i produktivnosti. Što prije to shvatimo, tim bolje za sve nas.
Sadašnji obrazovni sustav, nažalost, nije odgovorio na takve zahtjeve i veliki broj nesporazuma koji nastaju u praktičnom vođenju gospodarske politike proizlazi upravo iz raskoraka potreba i stanja u kojem se nalazimo i stvarne razine naših kadrovskih potencijala.
Škole na svim razinama ‘izbacuju’ kadrove koje ne trebamo; povećava se stalno broj zanimanje za koja nema interesa. Naše političke, ali i gospodarske elite ne vode dovoljno računa o području obrazovanja, a često i ne znaju što bi trebalo na tom području (u)činiti.
Analize pokazuju da u posljednjih pet-šest godina dolazi do zastoja u obrazovnoj reprodukciji. Broj diplomiranih studenata stagnira, a broj završenih studenata pokazuje i dalje tendenciju male uspješnosti samog način studiranja. Štoviše, visoko obrazovanje poprima sve više socijalnu funkciju, čime se na određeni način ublažava i onako visoka stopa nezaposlenosti.
Dodajmo tome i vrlo nepovoljnu strukturu diplomiranih studenata koja postaje otežavajući balast. Naime, najveći broj diplomiranih studenata bilježimo u društvenim i humanističkim znanostima te je njihov broj povećan na ukupno 57 posto. Da li nam takva struktura treba i tko je odgovoran za nju?
Iz današnjega kuta gledanja sigurno je samo jedno: na svim gospodarskim područjima nedostaje nam istinska vizija i spremnost da se za budućnost ove zemlje i njenog samostalnog gospodarstva ponese visoki stupanj odgovornosti.
Međutim, bitka za prevlast na domaćem tržištu svojevrsna je borba i za opstanak domaćih proizvođača. Naime, vrlo je bitno stalno pratiti odnos domaćih i inozemnih proizvoda koji se nude u svim oblicima u nas. Vrlo je bitno hoće li se, politikom cijena, možda čak i dumpingom istih, pokušati smanjiti domaću, u korist strane proizvodnje i uvoznih artikala.
U “ratu cijena” domaći proizvođači ne mogu na dulju stazu konkurirati stranim kompanijama, koje mogu podnijeti i poslovanje u određenom vremenskom razdoblju bez zarade. Domaći proizvođači, a osobito mali, takvu utakmicu ne mogu podnijeti. No, domaća pro-izvodnja, na kvalitetnim osnovama znanja, može produžiti i produbiti tu posljednju bitku za opstojnost. A to je u ovom trenutku od presudne važnosti.
|
Potrebno je stoga što prije konsolidirati redove, izaći s jasnom platformom koja je primjerena realnim kretanjima u društvu. S obzirom da jača trend negativnog pomicanja u ukupnim gospodarskim kretanjima, mnogi smatraju da je zaista vrijeme ‘paljenja crvenih lampica’, koje upućuju ne samo na oprez nego na društveni alarm.
Stanje se u gospodarstvu mora mijenjati, a može se mijenjati samo konsenzusom cijeloga društva, svih političkih stranaka. A toga konsenzusa u nas ni na pomolu. Štoviše, stvaraju se određeni politički i gospodarski lobiji, koji nas žele vratiti u – prošlost. Nama bi, međutim, trebao sasvim suprotni odnos – povratak u budućnost.
Naime, na tom se pitanju prelama odluka hoće li Hrvatska zaista ući u kvalitetne strukturne reforme (koje su joj potrebne) ili će se zadržati na sadašnjim odnosima koji vuku unatrag.
Projekt “Očekivani utjecaj pridruženoga članstva u Europskoj uniji na gospodarstvo Hrvatske: cost/benefit analiza”, što ga je još prije više od nekoliko godina izradio Institut za međunarodne odnose u Zagrebu,) još uvijek najcjelovitija analiza na tom području) jasno je odgovorio na pitanje pravaca svih naših budućih kretanja: put Hrvatske u Uniju je put bez racionalne gospodarske alternative.
Autori projekta su, koristeći različite metode ekonomske analize, brojnim nalazima utvrdili da bez uključivanja u EU Hrvatska zaista nema realnih šansi da riješi svoje ozbiljne strukturne gospodarske probleme, da prilagodi svoju strukturu potrebama otvorene i izvozno orijentirane privrede i na taj način poveća svoju konkurentnost kao temeljni pristup u borbi za agresivniji izlazak na međunarodna tržišta.
Bitno je, međutim, da te analize – uz određeno i pretpostavljeno političko i gospodarsko ukupno ponašanje u pravcu “unutrašnje europeizacije” hrvatskog društva i gospodarstva – iskazuju jasnu dugoročnu neto korist na razini ukupnoga hrvatskog gospodarstva, koju ne može zasjeniti ni kratkoročna visoka cijena koju valja za to platiti.
Potpuno je jasno da će tu neto korist ostvarivati, prije svega, svi oni sektori koji će uslijed integracije sa EU ostvarivati rast proizvodnje i izvoza. I tu je, zapravo alfa i omega svih nastojanja.
|
Istodobno, potpuno je jasno da će neke industrijske grane ili lobiji u toj bitci izgubiti svoj povlašteni položaj, privilegije monopola ili mogućnost ucjenjivanja Vlade. Budući gubitnici danas su ujedno i najveći euroskeptici. Nažalost, podosta ih je, pa šire tu pojavu brže i jače no što to Hrvatskoj priliči.
Hrvatska je – i to treba jasno reći – sve manje sposobna da se na svjetskim, pa i regionalnim tržištima javlja s gotovim industrijskim proizvodima, ali ima velike mogućnosti pronalaženja posebnih niša, u kojima može – kao proizvodni kooperant – valorizirati svoju tehničku osposobljenost i visoku razinu stručne radne snage. To bi, prema mišljenju domaćih i stranih eksperata trebao biti osnovni pravac svih kretanja.
Glavna i temeljna prepreka takvim rješenjima je u pomanjkanju jasne gospodarske strategije – cjelovito i po pojedinim segmentima, na primjer industrijske, energetske ili turističke politike.
Tu, nadalje, mislimo na pogrešno provedenu privatizaciju, koja je dovela do sloma najvećih sustava i osiromašila ukupno tržište. Tu, konačno, valja spomenuti i nedostatni nadzor nad financijskim tokovima. Gdje onda ostaje prostor za razvoj?
Učinkovitost, racionalnost i produktivnost su očito pojmovi koji su u hrvatskom gospodarstvu na dnu ljestvice vrijednosti.
A upravo o ovim pokazateljima, kao rezultanti njihove sinergije, ovisi pojedinačna konkurentnost i ukupna društvena produktivnost, koja je opet temelj naše osposobljenosti za drugačiju poziciju na svjetskom tržištu. Svakim danom je spoznaja o tome snažnija.
|
Gubi li Hrvatska svoju atraktivnost?
|
S velikom tugom u srcu pročitao sam ovih dana veliki novinski naslov u jednom dnevniku: “Hrvatska nije zemlja za starce”. U istom broju toga dnevnog lista drugi naslov: “Standard se ne brani cijenama”.
Oba ova naslova odgovaraju starnom stanju i uvelike određuju ukupnu našu budućnost, a na posredan način i sudbinu naših ljudi, ne samo ljudi ‘treće dobi’.
U pravu je ekonomist Škegro da se standard ne brani cijenama već aktivnom gospodarskom politikom. Ta aktivna politika podrazumijeva jasnu viziju, jasne programe i jasne mjere koje će uvećati društveno, pa i pojedinačno blagostanje.
Te politike, međutim, nema. Ne samo sada već unatrag postanka ove naše samostalne države, gdje su svi napori bili uglavnom usmjereni prema drugim ciljevima.
Nedavna povika oko najavljenog poskupljenja kruha digla je na noge cijelu naciju – od sindikata do Vlade. U ime osiromašenih slojeva društva (koji usput rečeno ni ne jedu bijeli kruh) punili su se novinski stupci, izračunavalo ekonomsku opravdanost poskupljenja.
Bilo bi nepošteno reći da i tih desetak kuna novih izdvajanja nije dodatno opterećenje za najsiromašnije slojeve društva. Nedavno objavljeni podaci (ožujak 2008) da čak oko 650.000 umirovljenika prima 1750 kuna prosječne mirovine ili manje od toga dovoljno jasno pokazuju razmjere neravnomjerno podijeljenog tereta siromaštva u našoj zemlji.
Više od 180.000 umirovljenika prima mjesečno prosječno 750 (ili manje) kuna. Dodamo li tome i desetke tisuća zaposlenika čija osobna primanja ne prelaze tu spomenutu brojku možemo samo dodatno konstatirati da nam ukupni društveni sustav odnosa prema umirovljenicima i zaposlenima s najnižim primanjima ne valja, a da ih najnovija gospodarska kretanja, potaknuta inflacijom, stavljaju u još nepovoljniji položaj.
No, čemu sve te žalopojke? Razlog je jednostavan: treba pokazati svu dvoličnost i licemjernost koja se na velika vrata unosi u naše cjelokupno društvo, ne samo kroz konkretne akcije već kao sustav ponašanja. Recimo, TV pretplata je porasla automatizmom za 1,5 posto na temelju dogovora o odnosu prema prosječnoj plaći, bez da se učinilo bilo kakvu analizu potrebe rasta pretplate.
Ili, zagrebački Holding je jednostrano poskupio sve komunalne usluge za desetak i više posto. Kakve su računice tom prilikom podastrijete stanovnicima glavnog grada, osim činjenice da je Grad Zagreb preraspodjelom financijskih sredstava iz Proračuna ostao ‘prikraćen’ za nekoliko stotina milijuna kuna?
Zastupnici i članovi najviših državnih institucija povećali su plaće za osjetno veći postotak no što ga izračunom dobivaju umirovljenici, pa se razlike u prosjeku stalno i dalje povećavaju na uštrb umirovljenika. Gdje su sada ekonomski stručnjaci i ekonomske analize? Zar se šutnjom mogu sakriti velike socijalne razlike?
|
Bez da ulazimo u razloge takvog ponašanja, vidljivo je da se u društvo uvlače razna mjerila. Koriste se kako i kada to kome odgovara. Na primjer, kod usklađivanja rasta mirovina koristi se i dalje ustrajno tzv. švicarski model, kojim su umirovljenici opet zakinuti.
Da kreatori ovakvih odluka samo malo pomnije pogledaju račune komunalnih usluga, vjerojatno i sami ne bi vjerovali da mogu donositi takve prijetvorne odluke.
Poznato je da sarma sadrži meso i kiseli kupus. Jedni jedu meso, drugi kupus, pa prosjek čini tu tzv. sarmu. Po meni, tako je otprilike i odnos kad je riječ o “ocjeni životnog standarda” u nas.
|
|
Izlaz – u povratku povjerenja
|
Nije mi namjera sada posebno ukazivati na nelogičnosti takvog pristupa i svojevrsno zamagljivanje činjenica odnosno svjesno zaglupljivanje velikoga dijela osiromašenog stanovništva. One jednostavno postoje, za njih se zna i nitko razuman ih ne može osporiti.
Jednostavno za to nema argumenata. No, kako (uvijek) pokušavamo stanju u društvu i gospodarstvu pristupati afirmativno, s pogledom prema budućnosti, razumno je razmišljati kako dalje. Što nam je činiti da se odnosi promijene i da stvarno o Hrvatskoj ne govorimo u kategorijama siromaštva, besposlice, besperspektivnosti?
Činjenica je da smo se u svim aktivnostima u posljednje vrijeme suviše vezivali za početak pregovora o priključivanju u Europsku uniju, a ozbiljno zanemarili ukupno stanje u gospodarstvu.
U tom smislu je izuzetno važno pitanje gdje se nalazi Hrvatska u Benchmarkingu u odnosu na druge zemlje, prije svega tranzicijske zemlje koje su nedavno ušle u Europsku uniju. Naime, jedan od ključnih kriterija za članstvo u europskoj obitelji država je da je svaka zemlja-članica u stanju izdržati konkurentske pritiske u okviru jedinstvenoga tržišta EU, uz istodobno povećanje životnoga standarda.
Zašto, ako sve to znamo – a znamo – stvari ne idu u pravcu poboljšanja ukupnoga stanja u hrvatskom gospodarstvu? Formula neuspjeha je, međutim, dosta jasna. Ona se svodi na neorganiziranost, pomanjkanje jasnih ciljeva gospodarske politike, pomanjkanje podrške izvoznicima, pogrešne premise da se više ništa ne isplati proizvoditi, sve snažnijeg uvoznog lobija.
Dodajmo tome i trajno pogrešnu politiku stabilnog tečaja, netransparentnost sanacijskih mjera, nekonzistentnost makroekonomske politike, ali i potpuno zapostavljanje mjera mikroekonomije, koja kao da je nestala iz naših razmišljanja i djelovanja.
Nekonkurentnost je u takvom nepovoljnom okruženju samo sintetički izraz pogrešnoga modela ekonomske politike. Odabir pravog puta je – na nama. Izazov liberalizacije i restrukturiranja, ma kako bolan i bio, pravi je ispit ukupne društvene odgovornosti za vlastiti razvoj, vlastiti identitet, ali i spremnosti da se na novim osnovama uključujemo u tijekove međunarodne razmjene i gospodarske suradnje.
Glavna potka, koja se provlači kroz cijelu ovu raspravu, odnosi se na pitanje: kako osigurati gospodarski rast i prosperitet građana RH. Sve svodne analize pokazuju da samo visoka stopa rasta BDP-a može osigurati određene pomake i nove trendove.
Svaka stopa rasta ispod 7 posto, nažalost, znači daljnje povećanje raskoraka prema glavnim tranzicijskim zemljama, u čemu već godinama gubimo korak i sve smo bliži pokazateljima Bugarske i Rumunjske, a udaljeniji od Slovenije, Mađarske ili Češke. Jadna je zemlja koja standard svojih građana brani cijenom kruha…
|
Očito, razlozi nesporazuma ne leže isključivo na strani Vlade, iako ona diktira tempo dijaloga, pa velikim dijelom i njegov sadržaj. Poslovni sektor u dosadašnjem razdoblju nije bio ni dovoljno jasan, ni dovoljno glasan u izražavanju svojih stavova prema ključnim pitanjima gospodarskog i sveukupnoga društvenoga razvoja.
Međutim, shvaćeno je da Poslovni sektor – ako uopće želi kredibilitet, mora konzistentnije zastupati teze da samo konkurentnost, jačanje izvoza i jasan sustav vrijednosti na osnovi zajedničkih ciljeva mogu u Hrvatskoj dovesti do promjena u trendu i ukupnom ponašanju.
|
|
 |
|