Seniko studio
Broj 6/2004
Izdvajamo iz broja:
Broj 6/2004 - Ema Culi
Uloga državnog inspektorata RH u zaštiti potrošača - Danica Ledecki
Intervju s Darkom Marincem, predsjednikom Uprave Podravka d.d. Koprivnica - Uredništvo
Obveze trgovca u zaštiti potrošaća prema europskim standardima - Jasenka Gleđa
Problematika nelojalne konkurencije i prodaje ispod opravdanih cijena - Stipan Bilić
Osvrt na Nacrt Direktive Europske komisije o uslugama (na unutarnjem tržištu EU) - Ana Knežević
Walmartizacija svijeta - međunarodna odgovornost sindikata - Ana Knežević
Nacionalni program Republike Hrvatske za pridruživanje EU za 2005. s osvrtom na kratkoročne prioritete u području zaštite potrošača i zdravlja - Željka Lukačević-Subotić
Hrvatska i EU ili naš gospodarski trenutak
Ante Gavranović
Razlike u pristupima i metodama
Premijer Ivo Sanader je posljednjih mjeseci višekratno jasno naznačio kako je najvažniji cilj ukupne, pa time i gospodarske politike ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Pred nedavni skup hrvatskih ekonomista u Opatiji izašao je s jasnom porukom: u pregovorima za pristupanje Europskoj uniji možemo bitno odrediti našu sudbinu i to dugoročno. Rezultati tih pregovora osjetit će se i odraziti na sve pore političkog, gospodarskog i društvenoga života, pa je potrebno da pregovore vode kompetentni ljudi (bez obzira na političku pripadnost), dovoljno stručni da ponesu i odgovornost za našu budućnost.

Vlada, ističe dr. Sanader, upravo razrađuje Predpristupni ekonomski program, tzv. PEP, kojim će se jasno formulirati svi ciljevi ovog društva za naredno razdoblje. To je, u uvjetima postojeće kandidature Hrvatske za prijem u Europsku uniju, nova inačica ranijeg AVISA, a trebao bi sadržavati odgovore na sva pitanja koja su nam kroz (pozitivan) AVIS postavljena. To se, prije svega, odnosi na rješavanje problema deficita javne potrošnje i smanjivanje takve fiskalne politike (smanjivanje poreznog pritiska na poduzetništvo) i njezine prilagodbe. Posebno mjesto u tom ima nastojanje da se smanji udio države u stvaranju BDP-a i da se smanje vanjski makroekonomski rizici.

PEP je pretežito usmjeren na provođenje reformi, što ne bi u praksi smjelo dobiti samo novi zakonodavni okvir već bi moralo zahvatiti sve pore društva i osigurati političko-socijalnu i gospodarsku dimenziju. Pritom su dva cilja posebno naglašena: rast gospodarstva po stopi koja je najviše moguća (dakle i iznad one koja je determinirana u projekciji ekonomske politike za 2005. godinu i iznosi između 4-5 posto) i, što je posebno važno, trajno osiguravanje rasta životnoga standarda svih građana.

Dodatna dimenzija ovih nastojanja Vlade jest pokušaj ravnomjernijeg razvitka cijele Hrvatske. U tom smislu više se ne koristi ni termin o «područjima posebne društvene skrbi», a mijenja se filozofija odnosa prema tim područjima koja prerastaju u «područja posebnog društvenog interesa».

Kako to postići? Razrađeni su projekti privatizacije, decentralizacije vlasti, novog odnosa prema javnim službama (najtvrdokorniji orah u cijeloj lepezi reformskih zahvata), kroz suzbijanje sive ekonomije, jačanje poduzetništva i snažnog poticaja izvoza.
Ciljevi isti, pristupi različiti
Kad je riječ o pogledima na aktualna gospodarska pitanja i posebno na mjere ekonomske politike hrvatske Vlade za naredno razdoblje, prije svega, narednu godinu, mišljenja se razilaze. Oporba uporno pokušava omalovažiti svaki napor nove Vlade. S druge strane, vladajuća garnitura pokušava u sivilo naše svakidašnjice unijeti optimističnije tonove, smatrajući da već dosadašnji rezultati i makroekonomski pokazatelji govore tome u prilog.

A kakvu nam budućnost predviđaju? Predsjednik Hrvatske gospodarske komore Nadan Vidošević je u Gospodarskom forumu na samom uvodu otvorio susret privrednika s premijerom i njegovim ministarskim timom vrlo oštro: Hrvatska već 11. godinu za redom ima negativnu trgovinsku bilancu; Hrvatska već 10. godinu ima nepovoljnu platnu bilancu. To sa sobom nosi i probleme zaposlenosti. Gdje su odgovori na ta pitanja?

Središnje je pitanje hrvatske ekonomije u ovom trenutku predanost Vlade i svih aktera u proizvodnom i vanjskotrgovinskom lancu povećanju hrvatskog izvoza, stvaranju novih proizvoda i usluga koji će naći svoje mjesto na svjetskim tržištima i da konačno prevlada logika izvoznika, a da se bitno umanji uloga uvoznika.

Preveliki raskorak uvoza i izvoza
Naime, prevelik raskorak uvoza i izvoza, gdje pokrivenost uvoza izvozom jedva dosiže 45 posto, gdje se u posljednjih deset godina negativni saldo izvoza i uvoza popeo na dramatičnih 45 milijardi USD preveliki je teret za hrvatsko gospodarstvo.

Uvjerljivost te tvrdnje povećava činjenica da je i u ovoj godini nastavljen (iako usporen) rast vanjskoga zaduživanja koje sada iznosi oko 80 posto BDP-a. To upućuje na imperativnu potrebu promjene razvojnoga modela hrvatskoga gospodarstva koje se – kaže predsjednik Mesić na nedavnom Savjetovanju ekonomista u Opatiji – mora više oslanjati na brži rast izvoza roba i usluga. O rješenju takve nove ekonomske paradigme ovisi, konačno, i zaposlenost koja je godinama najteži društveni, politički i ekonomski problem našeg društva. Gotovo svaki četvrti radno sposoban građanin nema stalnog zaposlenja. U tom kontekstu politika stabilizacije cijena i tečaja – kojoj se priklanja i sadašnja Vlada – ima svoje ozbiljne kritičare. Nezavisni ekonomisti smatraju da «ostvarivanje bržeg ekonomskog razvitka, posebno zbog smanjivanja zaposlenosti, mora biti glavni cilj ekonomske politike. Povećanje zaposlenosti, otvaranje novih radnih mjesta ne smije biti sekundarni cilj ekonomske politike».

U tom smislu predsjednik Mesić opravdano pledira za dva ključna cilja politike: visoki gospodarski rast zasnovan na izvozu i smanjivanje ekonomskih i socijalnih nejednakosti u hrvatskom društvu.
Hoćemo li postaviti nove prioritete?
Jasno, to traži i uspostavljanje novih prioriteta. Prema svim dosadašnjim najavama oni će ići ovim slijedom: pozitivna poduzetnička klima, socijalni dijalog, porezna disciplina, uklanjanje administrativnih barijera, usklađivanje pravnih postupaka, razvoj malog i srednjeg poduzetništva, smanjivanje sive ekonomije.

Ciljeva je, što je vidljivo, zaista puno; praktičnih rješenja koji bi promijenili (loše) stanje relativno malo.

Domaćoj ekonomskoj javnosti prikazana je nedavno završena studija koju Bečki institut za međunarodna usporedna istraživanja WIIF već godinama radi za Ured predsjednika Republike. Riječ je o komparativnoj analizi, a cilj joj je prikazati gdje je Hrvatska u odnosu na druge tranzicijske zemlje i predstavlja objektivan i stručan pogled na procese tranzicije u Hrvatskoj.

Analiza ukazuje na sve primjetniju neravnotežu Hrvatske u gospodarskim odnosima s inozemstvom, bilo da je riječ o vanjskotrgovinskim kretanjima ili zaduženosti prema inozemstvu. Naglasak je na neodrživosti takvih kretanja na dužu stazu i posljedicama na socijalnom i fiskalnom planu. Analiza WIIF ovaj put nije obuhvatila politiku tečaja, iako se vrlo eksplicitno to pitanje stalno proteže u svakom segmentu, pa ostaje i dalje najsporniji element gospodarske politike u ekonomskim odnosima s inozemstvom.

«Da bismo otvorili raspravu o bitnim pitanjima hrvatske ekonomske politike, morali bismo dati i jasniju dijagnozu stanja. Nekoliko je elemenata u igri. Prije svega, to je vrlo nepovoljna vanjskotrgovinska bilanca iz koje proizlazi da prihodi iz jačanja uslužnog sektora ne mogu biti nadomjestak za gubljenje pozicija u izvozu proizvoda. Dalje, to je osjetno zapostavljen industrijski razvoj, koji uvjetuje lošu ukupnu proizvodnu strukturu, gubitak konkurentnosti, smanjenje broja zaposlenih u industriji i objektivno ne stimulira direktna inozemna ulaganja u hrvatsko gospodarstvo. Dodajmo tome i stalno rastući dug prema inozemstvu. To je okvir iz kojega treba izaći s novim idejama i potezima ekonomske politike» - ističe Vladimir Gligorov, šef istraživačkog projekta.

Paradoksalno je , na primjer, da je Hrvatska bila izvozno orijentirana zemlja unutar bivše YU-zajednice i neznatno je zaostajala za Slovenijom. Danas je među tranzicijskim zemljama na začelju. Recimo, Slovenija ostvaruje 5600 eura izvoza po stanovniku, Češka više od 4000, Mađarska oko 3700 eura. Hrvatska ostvaruje otprilike 1200 eura i više od četiri puta zaostaje za Slovenijom. Iza Hrvatske na listi promatranih tranzicijskih zemalja su Poljska, Slovačka, Bugarska i Rumunjska, s tim da izvoz u tim zemljama raste po bržim stopama nego u Hrvatskoj.
«Činjenica je da je Hrvatska na vrhu svih tranzicijskih zemalja kada je riječ o izvozu usluga. Usluge prema našim procjenama čine gotovo 30 posto BDP-a. Najbliža Hrvatskoj u tom pogledu je Bugarska, ali ona jedva pokriva 50 posto razine usluga koje ostvaruje hrvatsko gospodarstvo. Sve ostale tranzicijske zemlje bitno zaostaju u tom pogledu. Međutim, komparativna analiza pokazuje da prihodi iz usluga ne mogu držati tempo s pojačanim uvozničkim apetitima i da se jaz povećava ne samo u trgovinskoj, već i u platnoj bilanci zemlje» - naglašava se u spomenutoj analizi.

Uzroci i posljedice
Što je uzrokovalo takva kretanja? Hrvatska ni danas nema razvojne, pa time ni industrijske politike. Ako pogledamo industrijski razvoj u kontinuitetu vidljivo je da hrvatska industrija sada ostvaruje samo dvije trećine onoga što je ostvarivala 1989. godine. U isto vrijeme u svim promatranim tranzicijskim zemljama rast industrijske proizvodnje je za barem četvrtinu viši od tadašnjega stanja.

Posljedica toga je da nema novih proizvodnih radnih mjesta, što uvjetuje rast nezaposlenosti. Hrvatska je, odmah iza Rumunjske, na samom začelju po tom elementu. Danas je u hrvatskoj industriji uposleno 30 posto manje radnika nego 1995. godine. Drugo, isto tako važno, u hrvatskoj industriji nisu učinjeni bitni pomaci u pogledu promjene njezine strukture. Jedinični troškovi rada među najvišima su unutar kruga tranzicijskih zemalja s kojima se volimo uspoređivati.

Ovogodišnji, sad već tradicionalni simpozij uglednoga britanskoga časopisa Euromoney u Cavtatu koji se bavi odnosima i mogućnostima suradnje zemalja jugoistočne Europe, ponajviše zemljama bivše Jugoslavije, bio je višestruko zanimljiv, i to ne samo zbog široke tematike kojom se bavio, već više zbog stavova koji su došli do izražaja, napose u raspravi o mogućim putovima tih zemalja u Europsku uniju.. Iskristalizirala su se dva bitno različita stava koja se neposredno tiču Hrvatske. Konferencija je pokazala određene sličnosti (u ciljevima) i mnogobrojne razlike zemalja u regiji (u pristupima) kad je riječ o vjerojatno zajedničkom cilju svih tih zemalja – o pristupu EU.

Regata kontra konvoju
Hrvatska se, naime, zalaže za diferencirani pristup, u kojem svaka zemlja na ovim prostorima određuje sama brzinu kojom će se kretati na tom putu, iz čega proizlazi i tempo osposobljavanja svake od njih da razrade sve potrebne dokumente, uskladi standarde i na taj način odrede i vrijeme svoje spremnosti za ulazak u Uniju.
Drugi, nažalost prevladavajući, u čemu posebno prednjače poneki predstavnici međunarodnih organizacija, zastupaju dijametralno drugačiji stav. Mnogi od njih zalažu se za načelo konvoja, što znači da bi se brod trebao kretati brzinom najsporijega u konvoju. Hrvatska se, naprotiv, zalaže za načelo regate, u kojoj spremnost pojedinog kandidata može doći do punog izražaja. Ona ne želi bili talac regije i stanja u pojedinim zemljama, koje će sigurno trebati više vremena da se prilagode standardima i zahtjevima EU od Hrvatske.

Druga bitna razlika došla je i u ocjeni regionalne suradnje, koja je veoma bitan čimbenik u nastojanjima za ulazak u EU. Hrvatska je djelom i praksom pokazala da je spremna surađivati sa svakom zemljom u regiji, pa otuda i potpisani sporazumi o slobodnoj trgovini sa svakom od zemalja u regiji jugoistočne Europe. Robna razmjena ubrzano raste, pa su na primjer, Bosna i Hercegovina i Srbija i Crna Gora na listi deset najvećih vanjskotrgovinskih partnera naše zemlje. Međutim, Hrvatska se i dalje odupire pokušajima institucionaliziranja te suradnje kroz neke multilateralne sporazume, koje opet forsira međunarodna zajednica. Dakle, praksa pokazuje da tu nije riječ o stvarnom sadržaju tih odnosa, već o fikciji određenih krugova koji smatraju da neki 'sporazumi' mogu brže otkloniti određene predrasude i zapreke slobodnijem protoku robe, kapitala, ideja i posebno radnika.

Treća bitna razlika odnosi se na ocjenu nepovoljnog imidža koji uživaju gotovo sve zemlje ovoga dijela Europe. Osnova za takav stav bila je i najnovija ranglista u pogledu Indeksa korumpiranosti u svakoj pojedinoj zemlji. Najbolje u tom pogledu stoji Bugarska (4,1), zatim Hrvatska (3,5), slijedi ju Bosna i Hercegovina (3,1), Rumunjska (2,9), Srbija i Crna Gora (2,7) i Albanija (2,5). Nije samo taj pokazatelj pridonio lošem ukupnom imidžu zemalja s ovih područja. Na to se nadovezuju poznate priče o nedovoljnim standardima u zakonodavstvu, općoj slabosti javnih službi, neučinkovitim ministarstvima i slično.

No, vrijeme je da se proanaliziraju i razlozi takve percepcije u širim međunarodnim okvirima, kao i uloga velikih država i velikih kompanija u stvaranju temeljne podloge za proširenu korupciju na ovim prostorima. Konkretni primjeri pritisaka s najviših vrhova pojedinih vlada u tom pogledu ukazuju na tu, javnosti manje-više nepoznatu dimenziju koja je plodno tlo za malverzacije, mito i korupciju.

Očito to nije samo slučaj s Hrvatskom, jer i drugi imaju takva loša iskustva. Stoga je prozivanje i rangiranje na neki način i licemjerna podvala velikih i razvijenih prema malima i željnima pomoći.
Širiti ponudu prema svijetu
Hrvatska na svom putu prema uravnoteženju odnosa u svojoj gospodarskoj politici i nema mnogo varijanti izbora. Sigurno je najsigurnija i vjerojatno najbolja mogućnost da se više radi na području ponude proizvoda i usluga koje želimo plasirati na svjetska tržišta, prije svega u zemlje našeg šireg poslovnog interesa. Tu je sklop pitanja na koje mora i može ekonomska politika odgovoriti, a odnosi se na jačanje poticaja za izvoz, povećanje konkurentnosti i opće produktivnosti, strukturne promjene u industriji i svakako agresivniji pristup otvorenim tržištima trgovinskih partnera.

U jednom i drugom scenariju susrećemo se s istim problemom: cilj i ove Vlade je stabilnost tečaja i stabilnost gospodarskih kretanja. Svakako, to su otvorene dileme za hrvatsko političko i gospodarsko-socijalno vodstvo. Jasno je da se mnoga otvorena pitanja naše gospodarsko-socijalne politike dosta teško uklapaju u tu koncepciju, pa se prepreke na putu za EU mogu riješiti samo nepopularnim, nepovoljnim i oštrim rezovima. To je, međutim, cijena dosadašnje makroekonomske politike. Račun dolazi na naplatu.

Izdvajamo iz broja:
Broj 6/2004
Uloga državnog inspektorata RH u zaštiti potrošača
Intervju s Darkom Marincem, predsjednikom Uprave Podravka d.d. Koprivnica
Obveze trgovca u zaštiti potrošaća prema europskim standardima
Problematika nelojalne konkurencije i prodaje ispod opravdanih cijena
Osvrt na Nacrt Direktive Europske komisije o uslugama (na unutarnjem tržištu EU)
Walmartizacija svijeta - međunarodna odgovornost sindikata
Nacionalni program Republike Hrvatske za pridruživanje EU za 2005. s osvrtom na kratkoročne prioritete u području zaštite potrošača i zdravlja
Arhiva
   
 
 
Tražilica
 
 
Newsletter

Želite li primati
gospodarske novosti
na Vaš e-mail?
Prijavite se odmah!

E-mail:
Anketa