|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Ante Gavranović
|
|
|
|
|
Hrvatska mora postati pretežni izvoznik
Odgađanje pregovora o potpunom uključivanju u Europsku uniju otvara neka pitanja: dolazi li poseban položaj Hrvatske, tzv. 'Individual Taylor Aproach', u pitanje. No, jedno je jasno - usprkos odgodi, pravi posao tek predstoji
Sama činjenica da je Hrvatska na svom putu u Europsku uniju zaustavljena zbog 'nedovoljne i nepotpune suradnje s Haškim tribunalom', opovrgava svaku sumnju u pokušaje njenog svođenja u regionalne institucionalne okvire, pa se stalno i ponovno otvaranje toga pitanja ovdje već doživljava kao nerazumijevanje ili nepoznavanje materije. Ovo tim više što je slika jasnija kad se analizira gdje je tko od zemalja u regiji u odnosu na taj Sporazum. Svaka zemlja ima različiti stupanj i različite situacije u tom specifičnom procesu.
Poruka je jasna i glasi: EU je anticipirala spremnost Hrvatske u procesu pridruživanja i prepoznala je njene sposobnosti bržeg prilagođivanja. To, konačno, pokazuje i činjenica da je Hrvatskoj dat rok za prilagođivanje od šest godina, dok je, na primjer, Makedoniji određen rok od 10 godina. Odluka sumita EU da se formira posebna radna grupa koja će pomoći u prevladavanju sadašnjih teškoća, upravo kad je riječ o suradnji s Haagom, rječita je potvrda takvih stajališta. Ona ujedno opovrgava sve nepovoljne spekulacije oko priključivanja Hrvatske EU.
Ono što je bitno za ponašanje hrvatske Vlade i Sabora jest činjenica da privremeni zastoj ne zaustavlja procese reformi koje su u tijeku ili one koje tek treba započeti. Stoga je temeljna poruka svima: pravi proces pridruživanja tek počinje. Započinje borba za stvaranje potrebnih mehanizama za korištenje pretpristupnih fondova (samo u 2005. i 2006, na raspolaganju je otprilike 245 milijuna eura); nastavlja se borba za stvaranje potrebnog pravnog okvira u skladu s normama i standardima EU, zaoštrava se pitanje konkurentnosti hrvatskog gospodarstva. Sve su to mehanizmi koji bi trebali – bez obzira na formalni datum početka završnih pregovora - upućivati na brže koračanje prema naprijed, kako na gospodarsko-političkom polju, tako i u svim drugim segmentima društva i života.
Samo mobilizacija i društveni konsenzus vode u EU
Odlučujući čimbenici na tom putu su visina ostvarenog BDP-a, stopa inflacije i stopa industrijskoga rasta te kompatibilnost sa zakonodavstvom i standardima koji su propisani u EU. Zajednička deklaracija o političkom dijalogu, treći dokument koji je usvojen na povijesnom sastanku u prosincu 2004. godine u Luksemburgu, daje nam, naime, i dalje pravi institucionalni okvir političkoga djelovanja s Unijom. Hrvatska je, slikovito rečeno, i dalje zadržala svoju samostalnu traku na autocesti prema Europskoj uniji. Brzinu kretanja na toj traci određivat će Hrvatska, a unutar Unije nas uvjeravaju da će 'slijediti svaki tempo koji Hrvatska nametne'.
|
To konkretno znači da valja mobilizirati svaki segment društva i državne uprave da ispuni na vrijeme i u okviru predviđenoga roka za prilagođivanje svoje čvrste obveze, i to na području proizvodnje, mjera ekonomske, fiskalne, monetarne i carinske politike te ekologije. Paket od 36 poglavlja (zbog nekih specifičnosti proširen sa 31 poglavlja koliko su imala druge tranzicijske zemlje) veliki je i zamašan posao i pomalo liči na slaganje Lego-kockica koje valja posložiti svaku na svoje mjesto. No, pored ovih zadaća predstoji i puna vjerodostojnost u iskazivanju pune suradnje s Haagom.
Pokazalo se da se taj neminovni preduvjet može postići samo konsenzusom svih političkih snaga u Hrvatskoj, i to je činjenica o kojoj se mora voditi računa. Ona, nažalost, određuje i tempo i konačni ishod hrvatskog puta prema Uniji.
Kakav model privređivanba?
Razumniji hrvatski političari i ekonomisti opetovano će reći da je najveći propust bivših Vlada što su 'pratili' model privređivanja uspostavljen Stabilizacijskim programom iz 1993. i da ga nisu prilagođivali stvarnim procesima. U ocjeni hrvatske gospodarske zbilje, procjene njenog stanja i mogućnosti, valja se podsjetiti na stvarnu razinu BDP-a, bez manipulacija s padom vrijednosti dolara što nam je donijelo porast više od 20 posto kad to računamo po glavi stanovnika. Inozemni dug u razdoblju od 1994. do zaključno ožujak 2005. porastao je sa 3 na više od 30 milijardi USD. Razlika između uvoza i izvoza u posljednjih deset godina iznosi 45 milijardi USD. Broj ukupno zaposlenih u industriji stalno se smanjuje. Inozemna ulaganja, najvećim dijelom usmjerena na kupnju dionica u postojećim portfeljima a vrlo malo na greenfield investicije, ne bi pretrpjele ozbiljniju analizu učinkovitosti. Dapače, analiza ulaganja u hrvatska poduzeća pokazala bi kako sa svakom milijardom inozemnih izravnih ulaganja ozbiljno opada zaposlenost.
Da li je to smisao i pravac naše ekonomske politike? Da li je ispravno razmišljanje kako Hrvatska niti želi, niti može proizvesti nešto kvalitetno i kako je najbolje sve kupovati?
|
Upravo u toj pogrešnoj filozofiji je odgovor na pitanje možemo li - a moramo - 'pročistiti' hrvatski gospodarski organizam? Odgovor je sadržan u činjenici da samo nova proizvodnja, ponovni uspon industrije i domaće znanje mogu otvoriti manevarski prostor za visoke stope rasta i, kroz to, odgovoriti i na sve naglašenije zahtjeve stanovništva koje bi željelo i osjetiti 'blagodati' naše ukupne gospodarske i razvojne politike. Znači, stvari i prioritete treba postaviti naglavce. Najvažniji je, u svakom slučaju, povratak cijeloga društva prema realnoj ekonomiji, bez virtualnog blagostanja zasnovanog na prevelikom zaduživanju stanovništva. Odgovor je u stvaranju realnih preduvjeta i poticaja (ne samo materijalnih ili financijskih) da se razvija poduzetnički duh, da se pri ulasku u novi posao razmišlja o širem tržištu, što uključuje odmah i razmišljanje o izvozu, i da se nastoji domaćom proizvodnjom, jasno kvalitetom i prihvatljivom cijenom, supstituirati preveliki uvoz svega i svačega. Odgovor je, konačno, u rasterećenju privrede, smanjenju javne potrošnje, racionalnijoj javnoj upravi, boljim mehanizmima prikupljanja poreza, a smanjivanjem raznih doprinosa, prireza i drugih davanja koja guše proizvodnju i poduzetništvo.
Zašto Hrvatska nije izvozna zemlja?
S pravom se, uvijek iznova, pitamo: ZAŠTO HRVATSKA NIJE IZVOZNA ZEMLJA? Postoji stalni veliki raskorak između hrvatskog izvoza i uvoza. Prošle je godine, na primjer, ta razlika iznosila preko 8 milijardi USD, a pokrivenost uvoza izvozom smanjila se na samo 43,5 posto. Nastavi li se takav nepovoljni trend i dalje povećava raskorak, koji se osjetno osjeća sada i u platnoj bilanci zemlje, prihodi iz turizma i ostalih usluga ne mogu više pokrivati preveliku razliku u nepovoljnoj trgovinskoj bilanci i servisiranju ino zaduženja. Da taj raskorak nije sporadična pojava u našem gospodarstvu ukazuje i kumulativni podatak o raskoraku izvoza i uvoza u posljednjih deset godina.
Prema službenim statističkim podacima hrvatski izvoz u više od 95 posto čine proizvodi prerađivačke industrije. S druge strane imamo podatak da je upravo u prerađivačkoj industriji, perjanici izvoza, od 1990. godine na ovamo izgubljeno više radnih mjesta no što ih danas uopće imamo u tom dijelu industrijske proizvodnje. Deindustrijalizacija se pokazuje kobnom za jačanje hrvatskoga izvoza. Nesumnjiva je činjenica da je klub uvoznika osjetno snažniji i glasniji od kluba izvoznika. Javna je postavka da su i zakoni koji reguliraju vanjskotrgovinske odnose i cijelu materiju gospodarskih odnosa prema inozemstvu više usmjereni prema uvoznicima no prema izvoznicima.
|
Odgovora je, kako vidimo, na pretek. Izostaje, međutim, konkretna praksa u kojoj bi se stanje konačno mijenjalo. No, jedno je potpuno jasno: Bez uključivanja u EU Hrvatska nema šansi da riješi svoje strukturne gospodarske probleme i prilagodi svoju strukturu potrebama otvorene, izvozno orijentirane privrede. Posljednji je trenutak da se priključimo na 'vlak prema Europi'
Hvatamo 'posljednji vlak za Europu'
Realno je očekivati da će Ministarsko vijeće promijeniti svoj stav prema početku pregovora o uključivanju Hrvatske u Europsku uniju i da će u drugoj polovici ove godine ipak započeti konkretni i toliko očekivani pregovori na tu temu.
Sada za Hrvatsku, napose za hrvatsko gospodarstvo, nastupa pravi trenutak istine, gdje moramo udovoljiti na širokom frontu standardima, obvezama i zahtjevima koji se pred nas postavljaju na čak 31 području.
Važno je ipak napomenuti nekoliko činjenica. Projekt “Očekivani utjecaj pridruženoga članstva u Europskoj uniji na gospodarstvo Hrvatske: cost/benefit analiza”, što ga je još prije više od četiri godine izradio Institut za međunarodne odnose u Zagrebu, jasno je odgovorio na pitanje pravaca svih naših budućih kretanja: put Hrvatske u Uniju je put bez racionalne gospodarske alternative.
Autori projekta su, koristeći različite metode ekonomske analize, brojnim nalazima utvrdili da bez uključivanja u EU Hrvatska zaista nema realnih šansi da riješi svoje ozbiljne strukturne gospodarske probleme, da prilagodi svoju strukturu potrebama otvorene i izvozno orijentirane privrede i na taj način poveća svoju konkurentnost kao temeljni pristup u borbi za agresivniji izlazak na međunarodna tržišta.
Bitno je, međutim, da te analize – uz određeno i pretpostavljeno političko i gospodarsko ukupno ponašanje u pravcu “unutrašnje europeizacije” hrvatskog društva i gospodarstva – iskazuju jasnu dugoročnu neto korist na razini ukupnoga hrvatskog gospodarstva, koju ne može zasjeniti ni kratkoročna visoka cijena koju valja za to platiti. Potpuno je jasno da će tu neto korist ostvarivati, prije svega, svi oni sektori koji će uslijed integracije sa EU ostvarivati rast proizvodnje i izvoza. I tu je, zapravo alfa i omega svih nastojanja.
Rezultati analize konkurentnosti izabranih sektora hrvatskoga gospodarstva, naime, jasno pokazuju da je središnji problem upravo u njihovom trajnom konkurentskom zaostajanju. Analize, štoviše, pokazuju da se ubrzanim korakom sve više svrstavamo u grupu slabije razvijenih tranzicijskih zemalja, Bugarske i Rumunjske na primjer. Nije tu riječ (samo) o određenim makroekonomskim pokazateljima, već se to znatno više odražava u izrazito prisutnom procesu deindustrijalizacije odnosno nepovoljnih strukturnih promjena u proizvodnom dijelu te u osjetno pogoršanoj strukturi hrvatskog izvoza.
|
Te analize, naime, pokazuju da hrvatski izvoz jest okrenut prema Europi, ali u strukturi sve manji udio imaju zemlje Europske unije, gdje je udio u posljednje dvije-tri godine opao za više od 10 posto, u korist zemalja s mekšim”zahtjevima u pogledu tehnoloških inovacija. Na dužu stazu to sigurno nisu povoljni momenti.
U okviru sektorskih analiza sačinjen je u okviru spomenutoga projekta realan pregled stvarnih mogućnosti, ali i izazova za pojedine industrijske grane kad je riječ o približavanju pa i konačnom uključivanju u Europsku uniju.
Investicije u industriji godinama su ispod propisane amortizacije, što znači da nema bitnog i osmišljenog obnavljanja opreme ni novih tehnoloških rješenja, a to zasigurno ne pridonosi jačanju konkurentnosti hrvatskih proizvoda na svjetskim tržištima.
Dodatni nepovoljni signali su da bi šire uključivanje prerađivačke industrije u Europsku uniju nosilo sa sobom vrlo bolni proces prilagođivanja, za koji najveći broj potencijalnih poduzeća uopće nije spreman. Iako se manja i srednja industrijska poduzeća privatiziraju i u znatnoj mjeri kroz promjenu programa i restrukturiranje traže i nove manevarske prostore za svoj prodor na tržišta, očito dugoročna rješenja valja potražiti u poslovnoj suradnji i oblicima šireg povezivanja s jačim domaćim i svjetskim tvrtkama, sve do potpune integracije.
Hrvatska je – i to treba reći - sve manje sposobna da se na svjetskim tržištima javlja s gotovim industrijskim proizvodima, ali ima velike mogućnosti pronalaženja posebnih niša, u kojima može – kao proizvodni kooperant - valorizirati svoju tehničku osposobljenost i visoku razinu stručne radne snage. To su, vjerojatno, i najsnažniji hrvatski aduti u borbi za izlazak iz recesije i borbi za opstanak uopće. Naime, sve analize pokazuju da bi neki proizvodi jednostavno trebali nestati s tržišta, a pojedini bi se trebali redefinirati.
Glavna i temeljna prepreka takvim rješenjima je u pomanjkanju jasne gospodarske strategije – cjelovito i po pojedinim segmentima, na primjer industrijske, energetske ili turističke politike. Tu, nadalje, mislimo na pogrešno provedenu privatizaciju, koja je dovela do sloma najvećih sustava i osiromašila ukupno tržište. Tu, konačno, valja spomenuti i nedostatni nadzor nad financijskim tokovima, koji su doveli do toga da je danas svaki građanin Hrvatske zadužen s blizu 7000 USD.
Učinkovitost, racionalnost i produktivnost su očito pojmovi koji su u hrvatskom gospodarstvu na dnu ljestvice vrijednosti. A upravo o ovim pokazateljima, kao rezultanti njihove sinergije, ovisi pojedinačna konkurentnost i ukupna društvena produktivnost, koja je opet temelj naše osposobljenosti za drugačiju poziciju na svjetskom tržištu. Svakim danom je spoznaja o tome snažnija.
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|