|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
Tema broja
|
|
|
Strukturne promjene u hrvatskom gospodarstvu
Ante Gavranović
|
|
|
|
|
Pepeljuga u hrvatskom gospodarstvu
Iako je trgovina najbrojnija djelatnost u hrvatskom gospodarstvu, ona je na svoj način tretirana kao 'nužno zlo' i ozbiljno je zapostavljena
Vrijeme je da se postavi ključno pitanje: ima li Hrvatska jasnu viziju o tome što je 'lokomotiva razvoja' hrvatskoga gospodarstva i jesu li karte u toj igri dobro podijeljene? Ili, još određenije: zašto je uloga trgovine u ukupnom gospodarskom razvoju stavljena na 'sporedni kolosijek'? Iako je trgovina najbrojnija djelatnost u hrvatskom gospodarstvu, s najvećim udjelom u stvaranju BDP-a, njen se status može označiti kao da je 'Pepeljuga' s obzirom na brigu i odnos vlasti
Trgovina preuzima kormilo na listi 'najvećih'
Zanimljiva je struktura tih 400 najvećih, koji u stvari čine 'lokomotivu razvoja' hrvatskog gospodarstva. Oni su povećale ukupni prihod za 13,1 posto, broj zaposlenih 1,5 posto, vrijednost bilance čak 45,7 posto, kapital i rezerve 72,1 posto, dobit prije oporezivanja 14,0 posto i dobit poslije oporezivanja 16,8 posto. Udio 'najvećih' u kapitalu i rezervama hrvatskoga gospodarstva čini 73,7 posto, u broju zaposlenih 36,6 posto, u ukupnom prihodu 49,4 posto te u dobiti nakon oporezivanja 54,0 posto. Vrijedno je pritom spomenuti da tih 400 poduzeća čini samo 0,7 ukupnoga broja 'živih' poduzeća u Hrvatskoj.
Jedanaest godina ranije pokazatelji su izgledali nešto drugačije: u 400 najvećih poduzeća je broj zaposlenih činio 44,72 posto ukupnoga broja; ukupan prihod činio je 46,18 posto; dobit prije oporezivanje iznosila je 48,77 posto; kapital i rezerve ostvarene u tim poduzećima dosegle su 67,85 posto svih tih vrijednosti u hrvatskom gospodarstvu.
Usporedba tih brojki s onima iz 2004. pokazuje da je došlo do daljnjeg jačanja i koncentracije kapitala, ali i ukupnog prihoda te ostalih pokazatelja. No, zanimljivije od samih brojki je struktura hrvatskoga gospodarstva. Dok su, recimo, industrija i rudarstvo činili još 1990. godine u strukturi BDP-a 25,99 posto, taj udio je samo četiri godine kasnije iznosio 20,77 posto, da bi dalje stalno opadao i u 2004. godini udio prerađivačke industrije jedva dosegao ispod 15 posto. Razina industrijske proizvodnje u odnosu na 1990=100 jedva prelazi 60. Trgovina je, naprotiv, s udjelom od 15,95 u 1990. godini pala u 1994. na 15,3 posto, da bi u 2004. bila osjetno povećana.
|
Struktura hrvatskoga gospodarstva promatrana upravo na uzorku 400 najvećih, a po financijskim pokazateljima i najuspješnijih kompanija, postupno se mijenja. U poslovnoj 2004. godini tako je, na primjer, osobito zabilježen rast ionako velikog broja velikih tvrtki koje se bave trgovinom na veliko i na malo i kojih je u skupini od 400 bilo čak 145. Samo nekoliko godina ranije na rang-listi ih je bilo manje od stotinu. Na rang-listi 2004. trgovinskih je poduzeća 144. Od toga je 20 poduzeća s područja prodaje motornih vozila, 77 trgovine na veliko i 47 trgovine na malo. Njihov udio u rang-listi 400 najvećih iznosio je u 1994. godini (prve godine postojanja te liste) 24,3 posto, da bi se 2001. povećao na čak 36,0 posto i preuzeo apsolutni primat među svim granama, zastupljenim na listi. Slijedi je prerađivačka industrija s udjelom od 35,3 posto, a na trećem je mjestu graditeljstvo sa samo 7,3 posto udjela.
Izuzetno značenje trgovine u gospodarstvu
Trgovina je, slažu se u ocjenama manje-više svi naši ekonomisti, danas snažan motor i zamašnjak u pokretanju nove proizvodnje, promotor gospodarske aktivnosti i novog zapošljavanja, te djelatnost koja ima sve važniji udio u ukupnom bruto domaćem proizvodu. Značenje trgovine za gospodarstvo izuzetno je veliko. Ako pogledamo s makro-ekonomskog stajališta, oko 60 posto bruto domaćeg proizvoda u svim zemljama svijeta odlazi na osobnu potrošnju, a osobna potrošnja najvećim se dijelom realizira upravo kroz trgovinu.
Površan odnos vlasti i gospodarske politike u cjelini prema sektoru trgovine događa se iz više razloga. Trgovina prema mišljenju većine ekonomista pripada u "laku industriju", zbog toga što se u trgovinu relativno lako ulazi i relativno lako izlazi. Isto tako, u trgovini se relativno lako ostvaruju velike zarade i profiti, a na drugoj strani se u trgovini isto tako vrlo lako propada. Brzo se uspijeva, i brzo se propada. Zapravo, trgovina je djelatnost u kojoj najvidljivije djeluju tržišne zakonitosti.
Dublje analize trgovine s makro-ekonomskog stajališta pokazuju, međutim, da je riječ o gospodarskoj djelatnost koja mora biti efikasna, mora se stalno raditi na njenoj učinkovitosti, jer ona sudjeluje u stvaranju dodane vrijednosti koja se kasnije pretvara u bruto domaći proizvod. Pored toga, trgovina zapošljava veliki broj radnika, i po toj ulozi ona je značajna, tako da tu imamo pored ekonomskog i snažno izraženi socijalni aspekt. Ukratko, to je ekonomski, društveni i socijalni aspekt, ali pritom ne smijemo zaboraviti ni proračunski aspekt djelovanja trgovine.
|
U široj javnosti se svi ti aspekti značenja ne uzimaju uvijek u obzir, a i kreatori gospodarske politike nisu previše skloni trgovini, velikim dijelom zbog negativnog naslijeđenog odnosa prema toj grani djelatnosti. Pritom moramo voditi računa o činjenici da u ekonomiji postoje dva katalizatora; jedan je financijski sektor, a drugi je trgovina. U financijskom sektoru krenuli smo putem koji je bio vrlo ekstreman. U jednom trenutku smo išli na partikularizaciju financijskog sektora, a onda smo preko noći (1999.) kapital koncentrirali i prodali. Poznato je kako izgleda danas struktura hrvatskog financijskog sektora: više od 95 posto je u rukama banaka stranog porijekla. One velikim dijelom utječu na usmjeravanje dijela potrošnje, a manje su okrenuti potrebama razvoja ostaloga dijela gospodarstva.
“Ne bih volio da se slična situacija dogodi u trgovini, jer se onda postavlja pitanje društvene funkcije trgovine, kao što se moglo davno postaviti pitanje društvene funkcije financija, kad je u pitanju odnos prema ostalim sektorima nacionalne politike. To se prije svega odnosi na industriju, na agrar i na ostale segmente gospodarskog sustava“ – eksplicitan je u stavu predsjednik HGK. Bio je, nažalost, zloguki prorok, jer se sve to dogodilo.
Naravno, protiv globalizacije se ne može boriti, tom velikom problemu ne mogu se suprotstaviti ni velike i razvijenije zemlje, a kamoli male zemlje kakva je Hrvatska. Nema ni potrebe, a ni velike koristi suprotstavljati se globalizaciji; jedino se treba realno postaviti prema tom izazovu. Trebamo se organizirati prema tim procesima koji globalno djeluju na način da uvećavamo pozitivne efekte globalizacije, a da umanjujemo njene negativne efekte. Svoju ulogu moraju odigrati i pripremiti sva tri generalna opća subjekta koja djeluju u gospodarstvu - a to su: država, poduzetnici i sindikati. Svatko u novonastalim uvjetima treba točno odrediti svoju ulogu, napraviti svoju strategiju. Svakako, najvažnije je poticati trgovinu koja će biti u funkciji razvoja domaće proizvodnje, bez obzira na vlasništvo te trgovine.
Nedostatak nacionalne strategije
Valja se u ovom trenutku podsjetiti i na preporuke bivšeg ministra gospodarstva dr. Ljube Jurčića hrvatskim trgovcima i proizvođačima: “Nemojte zbog kratkoročnog profita dovesti u pitanje vašu dugoročnu održivost. Znamo da dolaze robe iz drugih dijelova svijeta jeftinije, sa čijim poslovanjem možete ostvariti kratkoročno veće profite, ali računajte na to da kupujući robe drugih proizvođača povećavate tuđi dohodak i tuđu kupovnu moć, a ne svojih potrošača. Nemojte žrtvovati budućnost hrvatskog gospodarstva, hrvatske proizvodnje i trgovine zbog kratkoročnog profita”.
|
Analize pokazuju kako je odsustvo nacionalne strategije razvoja maloprodaje stvorilo uvjete i otvorilo prostor za široki ulazak multinacionalnih trgovačkih lanaca u našu zemlju. Pokazalo se da nismo sami bitno utjecali na određivanje prioriteta, već su nam redoslijed važnosti problema diktirale banke u stranom vlasništvu. Nažalost, kreatori gospodarske politike su u tom pogledu ozbiljno zakazali. Pokazalo se, kao i na mnogim drugim primjerima, pogubnim odsustvo donošenja nacionalne strategije razvoja, u ovom slučaju maloprodaje. U taj zahtjev se uklapa i jasna politika regionalnog i općeg gospodarskog razvoja Hrvatske. A toga, nažalost, u nas još uvijek nema.
Nažalost, prerađivačka industrija (prema analizama Državnoga zavoda za statistiku više od 95 posto našega izvoza vezano je uz tu granu djelatnosti) stalno slabi i njen je udio samo 14,8 posto. Vjerojatno u činjenici slabljenja upravo toga dijela našega gospodarstva valja tražiti i razloge dugoročne stagnacije hrvatskoga izvoza. Iako po ostvarenom ukupnom prihodu u skupini 400 najvećih prednjači prerađivačka industrija (sa 40,8 posto) a udio trgovine iznosi 26,5 posto, udio trgovine u stvaranju ukupnoga prihoda gospodarstva kao cjeline veći je u konačnici, što dijelom proizlazi iz strukture trgovinskih poduzeća.
Analitičari s pravom tvrde da je rast BDP-a posljednjih nekoliko godina najviše porastao na osnovi jačanja trgovine odnosno potrošnje. Tamnija strana makroekonomskih pokazatelja gospodarskih kretanja odnosi se na povećan negativni saldo vanjskotrgovinske razmjene, povećanje unutarnjeg i vanjskog duga, povećanu ili stagnantnu stopu nezaposlenosti.
Koncentracija trgovine nosi sa sobom i koncentraciju ponude
Zapravo, na hrvatskoj trgovačkoj pozornici nije više ništa kao prije nekoliko godina. Koncentracija trgovačkih lanaca uvjetuje i koncentraciju ponude, pa sudbina mnogih, posebno malih proizvođača, uvelike ovisi o pripravnosti lanaca da stave njihove proizvode na police svojih prodajnih mjesta. To, međutim, počesto dovodi ponajprije do kupovine kondicija, dok su sami proizvodi u drugom planu. U tim okvirima veliki trgovački lanci preuzimaju (što je i logično) sve veći dio potrošačkog kolača i njihov udio u ukupno obavljenom prometu stalno raste. Koncentracija trgovine neminovno nosi sa sobom i koncentraciju ponude, jer upravo trgovina sve više diktira plasmane i odnos prema proizvodnji.
Ukratko, ono što nismo uspjeli uz pomoć stranog kapitala postići na području industrije – a to su investicije u “greenfield” – vrlo smo brzo postigli na području trgovine. Zanimljivo je da se, kad je riječ o trgovinskim lancima, nisu čule primjedbe o nepovoljnim uvjetima ulaganja. I to je, opetovano, samo još jedan u nizu dokaza kako u nas gospodarska politika potiče, prije svega, uvozna kretanja i preferira trgovinu, a zapostavlja proizvodne odnose i samu proizvodnju.
|
Danas se sve češće upire prstom u činjenicu da su trgovački lanci krcati robom stranog porijekla, a sve je manje proizvoda domaćih proizvođača. Dio je to stalno prisutne i vrlo nesmiljene borba za potrošača, pri čemu se ovaj ipak najčešće priklanja onome tko mu nudi ukupno povoljniji odnos i bolje uvjete. Samo po sebi to znači da će se pritisak uvoznih proizvoda i želja da ih se u što većoj mjeri plasira i na hrvatskom tržištu neminovno rasti.
Jedini pravi hrvatski trgovački lanac – zagrebački KONZUM – već je ranije upozoravao na dolazeću opasnost i tražio jasan stav Vlade prema tom pitanju. Čelni čovjek AGROKOR-a (u čijem je sastavu i KONZUM) uvijek je isticao da moramo imati jasnu i razrađenu strategiju ulaska novih lanaca na naše tržište, jer se ne radi samo o novim, suvremenim prodajnim objektima, koji će zasigurno povećati i zaoštriti konkurenciju, već i o ulazu stranih proizvoda, koji će sve više potiskivati domaće, a time i ukupnu domaću prehrambenu industriju. Sva iskustva drugih tranzicijskih zemalja – Češke, Poljske i Mađarske na primjer – pokazala da se domaća trgovina može održati u toj neravnopravnoj utakmici samo stvaranjem nacionalnog lanca maloprodaje. A upravo to je Todorić i predlagao. Nažalost, svi ti pokušaji nisu dali rezultata, a bili su počesto u široj javnosti i krivo protumačeni.
Prednost proizvođača kroz vlastite kanale prodaje
U tim okvirima uloga domaće proizvodnje u odnosu na trgovinu dolazi u vrlo specifičan i osjetljiv odnos. U prednosti će biti proizvođači koji imaju vlastite kanale distribucije (maloprodaju), dok će se ostali morati dovijati kako u utakmici s jeftinijim stranim proizvođačima osigurati put svojih proizvoda na police trgovačkih lanaca.
|
Mogu li domaći lanci parirati inozemnim?
Zanimljiv je stav Sindikata trgovine Hrvatske koji je u više navrata pisao gotovo svim predsjednicima Vlada od 1998. na ovamo sa zahtjevom da se osnuje posebno Ministarstvo za trgovinu. Po mišljenju središnjice Sindikata trgovaca, ova djelatnost to zaslužuje i s obzirom na svoj obujam i svoju nezaobilaznu ulogu u hrvatskom gospodarstvu. Sindikat (s pravom) smatra da trgovina (unutar Ministarstva gospodarstva) nema realnih šansi za ostvarivanje svojih ciljeva. Sindikat trgovine, naime, smatra da novi hipermarketi i supermarketi niču u Hrvatskoj poput gljiva poslije kiše, bez ikakvog organiziranog utjecaja gradova i općina na tu gradnju. To onemogućava uspostavljanje bilo kakve čvršće i kvalitetne kontrole. Nepostojanje čvrste legislative u trgovini također otežava ukupno stanje i pridonosi određenom kaotičnom stanju. Tu se, prije svega, misli na nedefinirani pojam veletrgovine, preveliki broj carinskih prijelaza, nedovoljno jasna mjerila kad je riječ o stručnoj spremi za trgovce i specijalistička zanimanja, zatim neregulirano radno vrijeme, nedostatna ovlaštenja inspekcija. Broj tih nedostataka mogao bi se nizati u kolonama. Sindikat tu posebno upozorava na kršenje odredbi o radnom vremenu provedenom na radu kroz neregularno odrađivanje radnih sati u tjednu – bez plaćanja prekovremenoga rada.
U posljednje vrijeme bilježimo prilično agresivan nastup KONZUMA, koji zaista prerasta u hrvatski nacionalni lanac maloprodaje. Danas KONZUM ima preko 500 prodajnih mjesta širom zemlje i s pravom nosi taj epitet. KONZUM je unio i neke nove odnose prema domaćim proizvođačima ( čvrsti odnosi s domaćim proizvođačima, otkup mandarina, lubenica i drugo) kako bi se uspješnije odupro naletu stranih trgovačkih lanaca, koji nemaju ni moralnu odgovornost da se tako postave prema hrvatskoj prerađivačkoj industriji. Uz to, Konzum je pokrenuo svoju vlastitu robnu marku «K» koja danas već obuhvaća stotinjak proizvoda s područja osobne higijene, zatim delikatesa, konzervirane i pakirane hrane, mliječnih proizvoda i drugo. Taj oblik povezivanja s proizvodnjom što ovima ujedno garantira i izlazak na trgovačke police pokazao se kao koristan primjer i nudi kakvu-takvu perspektivu domaćoj maloprodaji.
Slijedi ga je Getro, a jača i inicijativa splitske Kerum-grupe, koja je započela svoj pohod izvan Dalmacije i prerasta u respektabilnu grupaciju. Druga takva grupacija – CBA Hrvatska – grupacija je malih trgovaca koji kroz objedinjavanje pojedinih poslovnih funkcija nastoje stvoriti potrebni manevarski prostor za golo preživljavanje i opstanak. Tu je i DIONA-Nova, koju su preuzeli neki domaći proizvođači, upravo sa ciljem da se odupru naletu i pritisku na cijene – bilo domaćih ili stranih lanaca. Spomenimo i Ultra grupu, pa Velpro i Narodni trgovački lanac NTL. Svima njima je zajednički cilj daljnje okrupnjavanje na domaćoj trgovačkoj pozornici.
|
Vjerojatno će vremenom (veličina mogućeg prometa) prestati i animoziteti među domaćim proizvođačima, pa će se taj domaći lanac proizvodnje-trgovine ojačati i dati nove impulse upravo proizvodnji i daljnjem snaženju domaćih 'brendova'. Oni se stvaraju iz dva razloga: da se zaštiti domaće tržište od strane često i nekvalitetne proizvodnje, ali i da se afirmiraju prave vrijednosti hrvatske prerađivačke industrije na području poljoprivrede i prehrane i otvori manevarski prostor za normalan i racionalan rast tih poduzeća, a kroz to i povećani izvoz.
Jasno, uspjeh tih nastojanja uvelike ovisi i o ponašanju trgovine. Pitanje je hoće li se domaći proizvođači, čak i po tim uvjetima i okolnostima, uspijevati nametnuti trgovačkim lancima odnosno u kojoj će mjeri ti lanci biti pripravni prihvaćati takve proizvode.
Sudbina domaće proizvodnje ovisi o odnosima s trgovinom
Upravo ta činjenica učvršćuje uvjerenje da sudbina domaće proizvodnje ponajviše ovisi o odnosima proizvođača i trgovine. S jedne strane u kojoj će mjeri domaći proizvođači poštivati tržišne odnose: cijenu, kvalitetu, dizajn, rokove isporuke. S druge strane, koliko će trgovina biti spremna podržati takva nastojanja i honorirati ih stavljanjem tih proizvoda na svoje police.
Postoji i dodatni problem. U sučeljavanju domaćih i stranih trgovačkih lanaca ne treba računati s posebnom podrškom potrošača, bilo u jednom ili drugom pravcu. Potrošač se u očitoj besparici opredjeljuje eventualno za kvalitetu usluge i, svakako, za nižu cijenu. U ovom trenutku su to jedini elementi koji ga zanimaju.
U više smo navrata upozoravali na bitne promjene maloprodajnog krajolika na hrvatskom tržištu. Strani trgovački lanci se neumoljivo šire i dosad je već službeno zabilježeno 50-ak stranih trgovačkih kuća. Neke od njih posluju na hrvatskom tržištu godinama i postupno zauzimaju sve strateške točke koje su očito zacrtale u svojim jasno razrađenim višegodišnjim planovima prodora na naše tržište. Koncentracija stranih trgovačkih lanaca usmjerena je, prije svega, na zagrebačko područje, što je bilo za očekivati. Pažljivija analiza prostiranja novih prodajnih objekata stranih trgovačkih lanaca na jadranskoj obali pokazala bi da su i tu zauzete strateške pozicije, koje će svakim danom jačati.
Iz današnjega kuta gledanja sigurno je samo jedno: ideja o stvaranju hrvatskog lanca maloprodaje bila je jedna od smjelijih i dalekovidnijih ideja u našem siromašnom gospodarskom ozračju, protkana vizijom i s jasnim pogledom u budućnost, što kod nas u Hrvatskoj očito nema šanse da prođe. Kao i na svim ostalim gospodarskim područjima i tu nam nedostaje istinska vizija i spremnost da se za budućnost ove zemlje i njenog samostalnog gospodarstva ponese visoki stupanj odgovornosti.
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|