Seniko studio
Broj 6/2005
Izdvajamo iz broja:
Broj 6/2005 - Željka Lukačević – Subotić, dipl. iur.
Europska unija i u pristupnoj obradi poslovi Državnog inspektorata - Nataša Weiss
Razvoj privatnih marki - dr.sc. Zvonimir Pavlek
Raditi ili ne raditi nedjeljom u trgovini? - prof.dr.sc. Nikola Knego
Društvena odgovornost proizvođača, trgovaca i potrošača - Ljerka Rajko
Ne prekidajmo školovanje, upoznajmo susjede i robu koju ćemo prodavati - dr.sc. Danko Matasović
Tužna je nedjelja ili Zakon o trgovini - Ana Knežević
Kakvoća pregovora ili njihova brzina?
Ante Gavranović
Hrvatska i EU

Jasno je jedno: Republika Hrvatska želi pristupiti Europskoj uniji kao država članica u uvjetima punopravnog članstva. Pregovarački timovi smatraju da taj posao možemo obaviti u roku od dvije i po do tri godine, pri čemu je – kako ističe voditeljica Državnog izaslanstva za pregovore o pristupanju EU mr. Kolinda Grabar-Kitarović – «važna kakvoća dogovorenog s aspekta zaštite najvažnijih interesa, a ne isključivo njihova brzina».

Shvaćeno je da je za uspjeh pregovora podjednako važna stručnost pregovarača i uspješnost najavljenih reformi (zdravstva, mirovinskog osiguranja, javne uprave i pravosuđa), kao i pravodobno informiranje javnosti o svim ključnim elementima pregovora. Treba, da budemo potpuno jasni, shvatiti da je pristupanje Hrvatske Europskoj uniji povijesni proces koji će prožimati i utjecati na sve pore društvenog, gospodarskog i kulturnoga života naše sredine.

Početkom studenoga započeli su razgovori o tzv. screeningu (dubinskoj analizi usklađenosti zakonodavstava HR i EU) po pojedinim područjima iz široke liste od 35 poglavlja koje treba temeljito obraditi. Za ovu godinu je predviđen početak rasprava o sedam poglavlja. Za trgovinske odnose s inozemstvom posebno je važno poglavlje dubinske usklađenosti zakonodavstva na području tržišnog natjecanja i kontrolu državnih potpora, dva posebno osjetljiva područja. Naime, pravila tržišnoga natjecanja izravno se provode na području Europske unije, a države članice dužne su potpuno surađivati s Europskom komisijom u provedbi tih pravila.

Razlike u pristupima i metodama
Premijer Ivo Sanader je posljednjih mjeseci višekratno jasno naznačio kako je najvažniji cilj ukupne, pa time i gospodarske politike ulazak Hrvatske u Europsku uniju. Pred nedavni skup hrvatskih ekonomista u Opatiji izašao je s jasnom porukom: u pregovorima za pristupanje Europskoj uniji možemo bitno odrediti našu sudbinu, i to dugoročno. Rezultati tih pregovora osjetit će se i odraziti na sve pore političkog, gospodarskog i društvenoga života, pa je potrebno da pregovore vode kompetentni ljudi (bez obzira na političku pripadnost), dovoljno stručni da ponesu i odgovornost za našu budućnost.

Vlada, ističe dr. Sanader, pomno je razradila Predpristupni ekonomski program, tzv. PEP, kojim su jasno formulirani svi ciljevi ovoga društva za naredno razdoblje. To se, prije svega , odnosi na rješavanje problema deficita javne potrošnje i njeno smanjivanje te fiskalne politike (smanjivanje poreznog pritiska na poduzetništvo) i njene prilagodbe. Posebno mjesto u tome ima nastojanje da se smanji udio države u stvaranju BDP-a i da se smanje vanjski makroekonomski rizici.

PEP je pretežito usmjeren na provođenje reformi, što ne bi u praksi smjelo dobiti samo novi zakonodavni okvir već bi moralo zahvatiti sve pore društva i osigurati političko-socijalnu i gospodarsku dimenziju. Pritom su dva cilja posebno naglašena: rast gospodarstva po stopi koja je najviša moguća (dakle i iznad one koja je determinirana u projekciji ekonomske politike za 2006. godinu i iznosi 4 posto) i, što je posebno važno, trajno osiguravanje rasta životnoga standarda svih građana. Dodatna dimenzija ovih nastojanja Vlade jest pokušaj ravnomjernijeg razvitka cijele Hrvatske. Kako to postići? Razrađeni su projekti privatizacije, decentralizacije vlasti, novog odnosa prema javnim službama (najtvrdokorniji orah u cijeloj lepezi reformskih zahvata), kroz suzbijanje sive ekonomije, jačanje poduzetništva i snažno poticanje izvoza.
Ciljevi isti, pristupi različiti
Kad je riječ o pogledima na aktualna gospodarska pitanja i posebno na mjere ekonomske politike hrvatske Vlade za naredno razdoblje, prije svega, narednu godinu, mišljenja se razilaze. Vladajuća garnitura pokušava u sivilo naše svakidašnjice unijeti optimističnije tonove, smatrajući da već dosadašnji rezultati i makroekonomski pokazatelji govore tome u prilog. Opatijsko savjetovanje ekonomista pokazalo je da postoje i druga mišljenja, drugačije 'čitanje' makroekonomskih pokazatelja i potreba za korjenitim promjenama u modelu privređivanja.

Središnje je pitanje hrvatske ekonomije u ovom trenutku predanost Vlade i svih aktera u proizvodnom i vanjskotrgovinskom lancu da se poveća hrvatski izvoz, da se stvore novi proizvodi i usluge koji će naći svoje mjesto na svjetskim tržištima i da konačno prevlada logika izvoznika, a da se bitno umanji uloga uvoznika. Jačanje industrijske proizvodnje i otvaranje manevarskog prostora za novo proizvodno zapošljavanje dižu se na razinu nacionalnih prioriteta.

Preveliki raskorak uvoza i izvoza
Naime, preveliki raskorak uvoza i izvoza, gdje pokrivenost uvoza izvozom jedva dosiže 47-48 posto, gdje se u posljednjih deset godina negativni saldo izvoza i uvoza popeo na dramatičnih 50 milijardi USD preveliki je teret za hrvatsko gospodarstvo.

Uvjerljivost te tvrdnje povećava činjenica da je i u ovoj godini nastavljen (iako usporen) rast vanjskoga zaduživanja koje sada iznosi oko 80 posto BDP-a. To upućuje na imperativnu potrebu promjene razvojnoga modela hrvatskoga gospodarstva koje se – kaže predsjednik Mesić na nedavnom Savjetovanju ekonomista u Opatiji – mora više oslanjati na brži rast izvoza roba i usluga. O rješenju takve nove ekonomske paradigme ovisi, konačno, i zaposlenost koja je godinama najteži društveni, politički i ekonomski problem našega društva. Gotovo svaki četvrti radno sposoban građanin nema stalnog zaposlenja. U tom kontekstu politika stabilizacije cijena i tečaja – kojoj se priklanja i sadašnja Vlada – ima svoje ozbiljne kritičare. Nezavisni ekonomisti smatraju da «ostvarivanje bržeg ekonomskog razvitka, posebno zbog smanjivanja zaposlenosti, mora biti glavni cilj ekonomske politike. Povećanje zaposlenosti i otvaranje novih radnih mjesta ne smije biti sekundarni cilj ekonomske politike».
Hoćemo li postaviti nove prioritete?
Jasno, to traži i uspostavljanje novih prioriteta. Prema svim dosadašnjim najavama oni teku ovim slijedom: pozitivna poduzetnička klima, socijalni dijalog, porezna disciplina, uklanjanje administrativnih barijera, usklađivanje pravnih postupaka, razvoj malog i srednjeg poduzetništva, smanjivanje sive ekonomije.

Ciljeva je, što je vidljivo, zaista puno, a praktičnih rješenja koji bi promijenili (loše) stanje relativno je malo.

Analiza gospodarskog stanja ukazuje na sve primjetniju neravnotežu Hrvatske u gospodarskim odnosima s inozemstvom, bilo da je riječ o vanjskotrgovinskim kretanjima ili zaduženosti prema inozemstvu. Naglasak je na neodrživosti takvih kretanja na dužu stazu i posljedicama na socijalnom i fiskalnom planu. Nekoliko je elemenata u igri. Prije svega, to je vrlo nepovoljna vanjskotrgovinska bilanca iz koje proizlazi da prihodi iz jačanja uslužnog sektora ne mogu biti nadomjestak za gubljenje pozicija u izvozu proizvoda. Dalje, to je osjetno zapostavljeni industrijski razvoj, koji uvjetuje lošu ukupnu proizvodnu strukturu, gubitak konkurentnosti, smanjenje broja zaposlenih u industriji i objektivno ne stimulira direktna inozemna ulaganja u hrvatsko gospodarstvo. Dodajmo tome i stalno rastući dug prema inozemstvu. To je okvir iz kojega treba izaći s novim idejama i potezima ekonomske politike» - isticali su ekonomisti na nedavno održanom Opatijskom savjetovanju.

Uzroci i posljedice
Što je uzrokovalo takva kretanja? Hrvatska ni danas nema razvojne, pa time ni industrijske politike. Ako pogledamo industrijski razvoj u kontinuitetu vidljivo je da hrvatska industrija ostvaruje jedva tri četvrtine dvije trećine onoga što je ostvarivala 1989. godine. U isto vrijeme u svim promatranim tranzicijskim zemljama rast industrijske proizvodnje je za barem četvrtinu viši od tadašnjega stanja.

Posljedica toga je da nema novih proizvodnih radnih mjesta, što uvjetuje rast nezaposlenosti. Hrvatska je, odmah iza Rumunjske, na samom začelju po tom elementu. Danas je u hrvatskoj industriji uposleno 30 posto manje radnika nego 1995. godine. Drugo, isto tako važno, u hrvatskoj industriji nisu učinjeni bitni pomaci u pogledu promjene njene strukture. Jedinični troškovi rada među najvišima su unutar kruga tranzicijskih zemalja s kojima se volimo uspoređivati.
Širiti ponudu prema svijetu
Hrvatska na svom putu za uravnoteženjem odnosa u svojoj gospodarskoj politici i nema mnogo varijanti izbora. Pokazalo se da je najsigurnija i vjerojatno najbolja mogućnost da se više radi na području ponude proizvoda i usluga koje želimo plasirati na svjetska tržišta, prije svega u zemlje našeg šireg poslovnog interesa.. Tu je sklop pitanja na koje mora i može ekonomska politika odgovoriti, a odnose se na jačanje poticaja za izvoz, povećanje konkurentnosti i opće produktivnosti, strukturne promjene u industriji i svakako agresivniji pristup otvorenim tržištima trgovinskih partnera.

U jednom i drugom scenariju susrećemo se s istim problemom: cilj i ove Vlade je stabilnost tečaja i stabilnost gospodarskih kretanja. Svakako, to su otvorene dileme za hrvatsko političko i gospodarsko-socijalno vodstvo. Jasno je da se mnoga otvorena pitanja naše gospodarsko-socijalne politike dosta teško uklapaju u tu koncepciju, pa se prepreke na putu za EU mogu riješiti samo nepopularnim, nepovoljnim i oštrim rezovima. To je, međutim, cijena dosadašnje makroekonomske politike. Račun dolazi na naplatu.

Hrvatska danas nema niti jedno ozbiljno vanjskotrgovinsko poduzeće koje bi se osmišljeno bavilo izvozom. Mali je broj 'velikih' poduzeća koja bi mogla biti 'motor bržeg razvoja'. Kako bez takvih mehanizama povezivati malo i srednje poduzetništvo i okupljati ono najbolje što imamo na tom području i kako tim dokazano kreativnim ljudima omogućiti plasman njihovih kvalitetnih proizvoda na inozemnim tržištima?

Činjenica je da samo u pet zemalja EU – Italiju, Njemačku, Sloveniju, Austriju i Francusku – izvozimo više od 50 posto našeg ukupnog izvoza, što pokazuje vrlo usku osnovicu ukupne gospodarske razmjene s inozemstvom i veliku ovisnost od samo malobrojnih ozbiljnih partnera. Dodajmo tome da izvoz u tih pet zemalja čini 80 posto svih proizvoda koje uspijevamo plasirati na tržište EU. Sve ostale zemlje – a ima ih još 20 – kao da ne postoje za naše poduzetnike. Što u tom smislu radi naša gospodarska diplomacija?
Posljednji vlak za Europu
Bez uključivanja u EU Hrvatska nema šansi da riješi svoje strukturne gospodarske probleme i prilagodi svoju strukturu potrebama otvorene, izvozno orijentirane privrede. Posljednji je trenutak da se priključimo na 'vlak prema Europi'. Otvoreno je pitanje: koje su prednosti, a s kojim novim problemima se u tom procesu susrećemo?

Iako je početak pregovora o uključivanju u punopravno članstvo Europske unije započeo s ozbiljnim kašnjenjem, ostaje činjenica da smo službeni kandidat za taj punopravni prijam. I bez obzira na vrlo jasno uočljiv zastoj u aktivnostima vezanim za taj događaj, sada tek za Hrvatsku, napose za hrvatsko gospodarstvo, nastupa pravi trenutak istine, gdje moramo udovoljiti na širokom frontu standardima, obvezama i zahtjevima koji se pred nas postavljaju na čak 35 područja. Što nas očekuje? Kako ćemo se nositi s vrlo sofisticiranom i agresivnom konkurencijom? Mogu li domaći proizvođači i trgovci odoljeti snažnom naletu ekonomskoga pritiska?

Put bez (racionalne) alternative
Teško je odgovoriti na sva ta i poneka druga pitanja. Važno je ipak napomenuti nekoliko činjenica. Projekt “Očekivani utjecaj pridruženoga članstva u Europskoj uniji na gospodarstvo Hrvatske: cost/benefit analiza”, što ga je još prije više od tri godine izradio Institut za međunarodne odnose u Zagrebu, jasno je odgovorio na pitanje pravaca svih naših budućih kretanja: put Hrvatske u Uniju je put bez racionalne gospodarske alternative.

Autori projekta su, koristeći različite metode ekonomske analize, brojnim nalazima utvrdili da bez uključivanja u EU Hrvatska zaista nema realnih šansi da riješi svoje ozbiljne strukturne gospodarske probleme, da prilagodi svoju strukturu potrebama otvorene i izvozno orijentirane privrede i na taj način poveća svoju konkurentnost kao temeljni pristup u borbi za agresivniji izlazak na međunarodna tržišta.

Bitno je, međutim, da te analize – uz određeno i pretpostavljeno političko i gospodarsko ukupno ponašanje u pravcu “unutrašnje europeizacije” hrvatskog društva i gospodarstva – iskazuju jasnu dugoročnu neto korist na razini ukupnoga hrvatskog gospodarstva, koju ne može zasjeniti ni kratkoročna visoka cijena koju valja za to platiti. Potpuno je jasno da će tu neto korist ostvarivati, prije svega, svi oni sektori koji će uslijed integracije sa EU ostvarivati rast proizvodnje i izvoza. I tu je, zapravo alfa i omega svih nastojanja.
Hrvatski put u Europsku uniju
Visoki dužnosnici EU opetovano i učestalo ističu kako je Hrvatska vrlo uspješno prošla dvije prethodne faze u procesu približavanja EU i da je čak postavila svojevrsni rekord među svim zemljama-kandidatima u tom pogledu. Nema posebno disonantnih tonova, ali svi upozoravaju da je to tek početak pravog procesa pridruživanja i nastavak odgovornog posla, u kojem mi igramo gotovo - simultanku.

Tu svoju globalnu opservaciju uglavnom usmjeravaju na sasvim određeni način. Odmah po potpisivanju Sporazuma o stabilizaciji i pridruživanju (1. siječnja 2002.) za hrvatske proizvode i usluge je otvoren proces liberalizacije, koji olakšava put naših proizvoda do tržišta EU. Otvoreno je pitanje koliko smo tu pogodnost uopće (is)koristili?

To konkretno znači da valja mobilizirati svaki segment društva i državne uprave da ispuni na vrijeme i u okviru predviđenoga roka za prilagođivanje svoje čvrste obveze, i to na području proizvodnje, mjera ekonomske, fiskalne, monetarne i carinske politike te ekologije. Paket od 35 poglavlja veliki je i zamašan posao i pomalo liči na slaganje Lego-kockica koje valja posložiti svaku na svoje mjesto.
A to se može postići u zadanom roku samo konsenzusom svih političkih snaga u Hrvatskoj. I to je činjenica o kojoj se mora voditi računa.

Povratak mikroekonomiji kao ključu konkurentnosti
Velika je podudarnost u ocjeni prednosti i slabosti hrvatskoga gospodarstva: odražava se u zajedničkoj tezi da jačanje produktivnosti i opće konkurentnosti mora postati vodeća misao vodilja za stvaraoce i provoditelje ekonomske politike. Kroz proces statusa kandidata za ulazak u Europsku uniju Hrvatska dobiva i novu šansu za hvatanje priključka na razvijene zemlje tranzicije, za kojima u relativnim pokazateljima počinje ozbiljno zaostajati. Pritom valja shvatiti da Hrvatskoj jedino hitne, cjelovite i dobro usmjerene politike unapređenja nacionalne konkurentnosti mogu osigurati željeni put dugoročno održivoga razvoja, prosperiteta i ukupnoga društvenoga blagostanja.

Ove analize pokazuju da Hrvatska ozbiljno zaostaje u većini ključnih područja konkurentnosti za razvijenim tranzicijskim zemljama. Drugim riječima, danas je Hrvatska po mnogim mjerilima konkurentnosti na začelju tranzicijskih zemalja. Upravo ta činjenica naočitije ukazuje na problem: Hrvatskoj je potrebna sveobuhvatna politika ozbiljnih reformi i promjena, usmjerenih prije svega prema podizanju konkurentnosti.

Ipak, temeljno je pitanje: zašto je Hrvatska danas tako loše pozicionirana, posebno u odnosu na sada daleko uspješnije tranzicijske zemlje? Gdje leže temeljni razlozi njenoga zaostajanja? Znamo li u širim okvirima što je to uopće konkurentnost neke zemlje?
Na konkurentnost utječu mnogi, izravni i indirektni čimbenici, ali presudno je da konkurentnija postanu poduzeća, kao nositelji gospodarskoga rasta i razvoja. Upravo stoga je u prvom izvješću Nacionalnog vijeća za konkurentnost poduzeće stavljeno u središte pozornosti, čime je učinjen odmak od makroekonomskoga poimanja gospodarske politike prema jačanju indikatora i značenja mikroekonomije. Pritom se, jasno, ne zaboravlja sva važnost i značenje poslovnog i društveno-ekonomskog okruženja koji utječu na konkurentnost poslovnoga sektora, ali su ipak u razmatranju konkurentnosti u drugom planu.

Lista faktora koji onemogućuju da konkurentnost Hrvatske postigne zadovoljavajuću razinu poprilično je duga i, nažalost, s velikom je specifičnom težinom: visoki troškovi poslovanja; visoko ukupno porezno opterećenje; visoki javni dug; slaba konkurencija koja poduzeća ne sili na inovacije i konkurentnost; neriješeni sustav zbrinjavanja otpada; kvaliteta prometne infrastrukture, velike barijere za likvidaciju poduzeća; rigidno radno zakonodavstvo i slaba učinkovitost i transparentnost javne uprave, posebice pravosuđa, samo su dio 'sante ledenoga brijega'.

Gdje je mjesto trgovine u tim kretanjima?
Živimo u vremenu kad TRGOVINA DIKTIRA (I UGROŽAVA) PROIZVODNJU. U tom smislu polazim od deset teza, koje sam već u više navrata ponudio kao platformu za dijalog, i s vlastima, ali i unutar same struke.

Na hrvatskoj trgovačkoj pozornici nije više ništa kao pred dvije ili tri godine. Koncentracija trgovačkih lanaca uvjetuje i koncentraciju ponude, pa sudbina mnogih, posebno malih proizvođača, uvelike ovisi o pripravnosti lanaca da stave njihove proizvode na police svojih prodajnih mjesta. To, međutim, počesto dovodi ponajprije do kupovine kondicija, dok su sami proizvodi u drugom planu. Ta koncentracija – vidimo to iz brojki nestanka tzv. malih trgovaca – ugrožava i opstanak ovih oblika trgovine. Veliki trgovački lanci jednostavno preuzimaju (što je i logično) sve veći dio potrošačkog kolača i njihov udio u ukupno obavljenom prometu stalno raste.
Koncentracija trgovine neminovno nosi sa sobom i koncentraciju ponude, jer upravo trgovina sve više diktira plasmane i odnos prema proizvodnji. Danas se sve češće upire prstom u činjenicu da su trgovački lanci krcati robom stranog porijekla, a sve je manje proizvoda domaćih proizvođača. Moramo biti svjesni činjenice da će to dalje pojačati te pritiske uvoznih proizvoda i želju inozemnih proizvođača i trgovinskih lanaca da ih se u što većoj mjeri plasira i na hrvatskom tržištu. To je proces koji se više i ne može zaustaviti i s kojim sada moramo živjeti.

U tim okvirima uloga domaće proizvodnje u odnosu na trgovinu dolazi u vrlo specifičan i osjetljiv odnos. U prednosti će biti proizvođači koji imaju vlastite kanale distribucije (maloprodaju), dok će se ostali morati dovijati kako u utakmici s jeftinijim stranim proizvođačima osigurati put svojih proizvoda na police trgovačkih lanaca. Jasno, uspjeh tih nastojanja uvelike ovisi i o ponašanju trgovine. Pitanje je hoće li se domaći proizvođači, čak i po tim uvjetima i okolnostima, uspijevati nametnuti trgovačkim lancima (ne dijelimo ih na strane i domaće) odnosno u kojoj će mjeri ti lanci biti pripravni prihvaćati takve proizvode.

Pritom moramo upozoriti na još jednu važnu činjenicu. Trgovina je postala dominantna gospodarska djelatnost u stvaranju BDP-a. Netko će reći da je to nastavak procesa stvaranja uslužnoga društva i da je to trend u kojem se kreće svjetsko gospodarstvo. 'Kvaka' je u tome što je struktura usluga u tim zemljama ipak ponešto drugačija, sa snažnim osloncem na domaću proizvodnju, pa trgovina služi prije svega plasmanu robe domaćih proizvođača. U nas to nije slučaj.

Što je u nas danas 'lokomotiva razvoja'?
Analiza poslovanja hrvatskoga gospodarstva u proteklih deset godina (od uvođenja nacionalne valute, stabilnog tečaja kune i relativno niske inflacije) daje mnogo mogućnosti ukrštavanja pojedinih pokazatelja i jasno pokazuje bitne trendove. Pritom se postavlja i ključno pitanje: što je danas 'lokomotiva razvoja' hrvatskoga gospodarstva i jesu li karte dobro podijeljene?

Protekla je poslovna godina, na primjer, definitivno pokazala da se hrvatsko poduzetništvo, globalno i pojedinačno, uključilo u veliku tržišnu utakmicu. U toj nesmiljenoj bitki očito nema više zajamčenih mjesta na rang-listama najvećih. Na tradicionalnoj rang-listi 400 najvećih poduzeća u hrvatskom gospodarstvu, što je svake godine priprema «Privredni vjesnik» (objavljena je krajem lipnja 2005.), gube se pojedina poduzeća i pojavljuju druga.

No, zanimljivije od samih brojki je struktura hrvatskoga gospodarstva. Dok su, recimo, industrija i rudarstvo činili još 1990. godine u strukturi BDP-a 25,99 posto, taj udio je samo četiri godine kasnije iznosio 20,77 posto, da bi dalje stalno opadao i u 2004. godini udio prerađivačke industrije jedva dosegao ispod 15 posto.
Odjeci Opatijskog savjetovanja ekonomista
Na nedavno održanom Opatijskom savjetovanju hrvatskih ekonomista prvi put se, nakon dosta dugo vremena, razvila zanimljiva rasprava o turizmu i njegovom značenju za hrvatsko gospodarstvo. Nedvojbeno, takvu su raspravu izazvala dva događaja.

Jednom, to je uspješna turistička sezona u kojoj je Hrvatska ugostila više od 8 milijuna stranih gostiju i postigla zavidne financijske rezultate. Ministar financija je posebno naglasio da je ove godine prvi put 'osjetio' povećane prihode vezane uz turizam. I Hrvatska narodna banka očekuje značajna sredstva i priljev deviza upravo zbog uspješne turističke sezone.

Drugi je neočekivani pristup premijera Sanadera, koji je na Savjetovanju ekonomista izašao s tezom da bi turizam trebalo uključiti u izvozne rezultate hrvatskoga gospodarstva, čime bi se – po njegovom mišljenju – osjetno izmijenila slika pokrivenosti uvoza izvozom. Zaboravio je pritom da se rezultati turizma, kao izvoza usluga, i te kako sabiru i da upravo zahvaljujući tim rezultatima smanjujemo deficit platne bilance. S druge strane, zaboravio je da inozemni turizam ne donosi samo devize, već ima i svoju troškovnu stranu, nažalost pretežito okrenutu prema uvozu i uvoznim proizvodima – od prehrambenih proizvoda do kompletne opreme za hotele i ugostiteljstvo. U takvim okolnostima neto devizna bilanca je, upozoravaju stručnjaci, veoma tanka.

No, bez obzira što će se ekonomisti truditi da već na narednom Savjetovanju ekonomista stručno dokažu kako ova teza premijera u sadašnjim okvirima poslovanja i ponašanja gospodarskih subjekata ne drži vodu, zahvalni smo Sanaderu da je otvorio barem raspravu o mjestu i ulozi turizma u hrvatskom gospodarstvu. Ma kako se određeni krugovi upinjali da dokažu kako je turizam čvrsta okosnica i strateška odrednica razvoja hrvatskoga gospodarstva, ma kako povoljne rezultate postizavali iz godine u godinu, mnogi su skloni i dalje na turizam gledati kao na pomodnu monokulturu, sa svim rizicima koje ona nosi sa sobom. Naime, tu ima mnogo nedoumica, počevši od sumnji i istinskog nepovjerenja prema satelitskoj bilanci turizma do stvarne njegove uloge u ostvarivanju BDP-a.

Ono što je suštinski važno u toj raspravi su odgovori na pitanja:
• zašto se ne motivira domaća (lokalna, regionalna i nacionalna) proizvodnja za potrebe turizma odnosno zašto se (i dalje) motivira uvoz;
• zašto ne postoje čvrsti planovi proizvodnje za potrebe turističke privrede, koji bi komparativne prednosti, što ih nedvojbeno imamo, pretvarali u konkurentske prednosti – u korist cijeloga hrvatskog gospodarstva.

Bez takvog pristupa 'turistifikacija' gubi svoj temeljni smisao. Cilj bi nam morao biti da turizam zaista pretvorimo u nacionalni strateški izvozni proizvod. Po mogućnosti, nacionalnim konsenzusom!
Druga 'neočekivana' teza bila je vezana uz uključivanje 'sive ekonomije' u BDP. To nije originalna teza, jer ju je pred više godina zastupao i tadašnji potpredsjednik Vlade Borislav Škegro, možda iz nekih drugih pobuda. Naime, tadašnjem vrhu države se nije sviđala teza da ozbiljno zaostajemo za Slovenijom, pa se na gotovo umjetan način pokušalo 'doskočiti' i jednostavno 'napuhati' naš BDP, pa je to bio najjednostavniji način da ga povećamo.

Vjerojatno teza o potrebi uračunavanja 'sive ekonomije' u BDP i stoji (na tome inzistira EU iz potpuno drugačijih pobuda), ali ona ne mijenja bitno ni sliku, ni stanje u hrvatskom gospodarstvu. Dakle, igra samim brojkama, pa i onoj o pokrivenosti uvoza izvozom ili stanja inozemnog duga u odnosu na BDP koju bismo dobili tom statističkom operacijom, ne znači ništa ako Hrvatska ne krene drugačijim putom i drugačijim modelom privređivanja do boljih gospodarskih rezultata. Statistički make-up, ma kako lijepo zvučao, ne mijenja sadržaj.

Upozorenja na nepovoljne indikatore
Suština novog pristupa, rečeno je na Opatijskom savjetovanju ekonomista, sadržana je u pitanjima kako i kojim mjerama oživjeti hrvatsko gospodarstvo, usmjeravajući ga prema bržem razvoju na zdravim osnovama. Istina, bilježimo rast industrijske proizvodnje; imamo za sobom veoma uspješnu turističku sezonu; izvoz raste uz relativno stabilan tečaj kune; inflacija je još uvijek pod kontrolom iako rastu pritisci na cijene; nastavlja se trend smanjivanja domaćih kamata. No, ne bismo smjeli zatvarati oči ni pred nepovoljnim kretanjima: relativno niska stopa gospodarskog rasta; usporavanje radova u građevinarstvu; visoka stopa nezaposlenosti; daljnji iako usporeni rast vanjskoga duga; porast unutarnjeg druga države, brži rast uvoza od izvoza; povećanje vanjskotrgovinskog deficita.

Ekonomisti pri ukazivanju na spomenute nepovoljne indikatore upozoravaju na nisku razinu ostvarene dobiti u prerađivačkoj industriji, koja je u 2004. poslovala uz dobit 12 puta manju od one ostvarene 2002. godine. Pritom opetovano ukazuju da je industrija izgubila svoju važnost u hrvatskom gospodarstvu, iako izvoz roba uglavnom ovisi upravo o prerađivačkoj industriji. Posljedica toga je, uz ostalo, i činjenica da hrvatska poduzeća ostvaruju samo 12 posto prihoda na inozemnim tržištima. I sam taj pokazatelj dovoljno govori o nedovoljnoj izvoznoj orijentaciji hrvatskoga gospodarstva. Prosječna dobit hrvatske privrede iznosi jedva 5,5 posto što je veoma niska razina profitabilnosti. Drugim riječima, za povrat uloženog kapitala u Hrvatskoj potrebno je 18 godina; na osnovi prosječne rentabilnosti povrat uloženoga povećava se na čak 34 godine.
Sve to poslužilo je ekonomistima da ustvrde kako sadašnji model razvoja nije adekvatan razvojnim potrebama. On je bio uspješan u slamanju inflacije i zadržavanju monetarne stabilnosti. Međutim, ovakav model stalno generira sporu obnovu proizvodnje, nedovoljan ukupni rast, posebno rast izvoza i ne otvara manevarski prostor za novo zapošljavanje.

Upozorenja da monetarna politika mora biti aktivnija u tim procesima samo je dio kritike na potrošeni model privređivanja i ulogu Hrvatske narodne banke u tim kretanjima. Vidljivo je, ističu ekonomisti, da u hrvatskom gospodarstvu postoji dvojnost: s jedne strane nedovoljno profitabilan i nerestrukturiran sektor proizvodnje, pretežito u hrvatskom vlasništvu; s druge strane visokoprofitabilan, restrukturiran i privatiziran financijski sustav u pretežito inozemnom vlasništvu. Takva struktura, u kojoj bankarski sustav potiče potrošnju, a nedovoljno ulaže u proizvodnju dugoročno jer opasan i ne pruža garanciju za bolje sutra.

Nekonkurentnost kao (trajna) odrednica?
Na nedavno održanoj Prvoj konvenciji hrvatskih izvoznika se rasplamsala zanimljiva rasprava oko uloge izvoza u hrvatskom gospodarstvu i njegovom razvoju, a nastavila se na Opatijskom savjetovanju hrvatskih ekonomista. Zapravo, u posljednje se vrijeme vode te rasprave znatno učestalije nego ranije. Razloga za to je više, ali svakako pretežu dva. Jednom je riječ o stagnaciji izvoza, koja se proteže posljednjih deset godina. Drugi je vezan uz sve veći inozemni dug, koji poprima opasne razmjere i, ako ne paniku, ipak izaziva ozbiljnu zabrinutost. S Prve konvencije hrvatskih izvoznika Vladi je upućeno i 17 sasvim konkretnih zahtjeva, odnosno prijedloga kako prevladati postojeće stanje.

Nesklad izvoza i uvoza, sada već na alarmantnoj razini gdje izvoz pokriva samo 47-48 posto uvoza, pa time i sve veće opterećenje platne bilance, izaziva protumjere Hrvatske narodne banke i Vlade. One su pretežito usmjerene na obuzdavanje i smanjivanje uvoza, a tek sporadično se spominju i poticajne mjere za pojačani izvoz. Svi akteri ove istinske gospodarske drame svjesni su, međutim, da palijativne mjere mogu samo privremeno zaustaviti nepovoljna kretanja, ali ne i dugoročnije nepovoljne trendove. A upravo su oni uzrokom ukupno nepovoljne pozicije hrvatskoga gospodarstva. Naime, sve izraženije dolaze na naplatu računi objektivno pogrešno postavljene i provođene gospodarske politike, koja još tamo od Programa stabilizacije (1993) daje pogrešne signale i impulse.
Što sve to pokazuje? Jalova uzrečica kojom 'pokrivamo' sve te naše objektivne neuspjehe u gospodarskim odnosima s inozemstvom svodi se gotovo isključivo na pojam nekonkurentnosti. Formula neuspjeha je, međutim, ponešto drugačija. Ona se svodi na neorganiziranost, pomanjkanje jasnih ciljeva gospodarske politike, pomanjkanje podrške izvoznicima, pogrešne premise da se više ništa ne isplati proizvoditi, sve snažnijeg uvoznog lobija. Dodajmo tome i trajno pogrešnu politiku stabilnog tečaja, netransparentnost sanacijskih mjera, nekonzistentnost makroekonomske politike, ali i potpuno zapostavljanje mjera mikroekonomije, koja kao da je nestala iz naših razmišljanja i djelovanja. Nekonkurentnost je u takvom nepovoljnom okruženju samo sintetički izraz pogrešnog modela ekonomske politike. Zapravo, cjelokupno okruženje potiče uvoz. Sve se pretvara u neku vrstu ljevka: izvoz se sužava i slabi; uvoz se širi i jača.

Izdvajamo iz broja:
Broj 6/2005
Europska unija i u pristupnoj obradi poslovi Državnog inspektorata
Razvoj privatnih marki
Raditi ili ne raditi nedjeljom u trgovini?
Društvena odgovornost proizvođača, trgovaca i potrošača
Ne prekidajmo školovanje, upoznajmo susjede i robu koju ćemo prodavati
Tužna je nedjelja ili Zakon o trgovini
Arhiva
   
 
 
Tražilica
 
 
Newsletter

Želite li primati
gospodarske novosti
na Vaš e-mail?
Prijavite se odmah!

E-mail:
Anketa