|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
Ekonomska politika u 2008?
|
|
|
Promjena modela ili hod po utabanim stazama?
Ante Gavranović
|
|
|
|
|
Opatijsko savjetovanje ekonomista nije dalo jasnije dogovore na pitanje što gospodarski subjekti mogu očekivati u ekonomskoj politici u narednoj godini. Razlog tome su djelomično izbori, čiji se konačni ishod (dok ovo pišemo još nije potpuno sigurno tko će sastaviti Vladu) još ne zna.
Tako je, zapravo, Opatijom dominantna odrednica bila ona koju je u uvodnom izlaganju postavio predsjednik Republike Stjepan Mesić, koji stalno upozorava na neadekvatnu ekonomsku politiku i potrebu okretanja prema izvozu, zapošljavanju i smanjivanju vanjskog duga.
Upozorenja idu i dalje, pa predsjednik Mesić tvrdi kako više ne možemo živjeti na račun novog zaduživanja, koje prelazi snagu rasta BDP-a i kako se u vođenju ekonomske politike moramo osvrnuti i na kretanja u svijetu, koja su sve manje povoljna.
Temeljne slabosti hrvatskog gospodarstva
Ono što najviše opterećuje običnog građanina ove zemlje jest činjenica da postoje realne dijagnoze stanja, ali da istodobno nismo u stanju propisati adekvatnu terapiju.
Recimo, zna se da problemi naše ekonomske politike počivaju na niskoj stopi gospodarskog rasta, visokoj inozemnoj zaduženosti, visokom zaduženju građana, visokoj stopi nezaposlenosti i nedovoljnog aktiviranja radno sposobnog stanovništva, opasnosti od razbuktavanja novog vala inflacije, pojačanoj nelikvidnosti koja se poput hidre širi, neravnomjernom regionalnom razvoju i - kao kruna svega - korupciji koja je prodrla u sve pore gospodarskog života.
Dodajmo tim (znanim) problemima ukupno neprimjereni gospodarski i industrijski razvoj koji se, kako to ističe prof. dr. Ljubo Jurčić, ‘ubrzano kreće od industrijskog prema manufakturnom’. Niska učinkovitost ulaganja, a posebno niska razina investicija u prerađivačku industriju dopunjavaju ovu, dugoročno gledano, nepovoljnu gospodarsku sliku.
|
Ciljevi i mogućnosti
Aktualna Vlada izašla je s jasnim prijedlozima ciljeva ekonomske politike za 2008. Ne ulazeći sada u obrazlaganje pojedinih ciljeva, samo ćemo ih taksativno nabrojiti: rast BDP-a od prosječno 7 posto; stopa nezaposlenosti od najviše 7 posto; stabilnost poreznog sustava bez uvođenja novih poreza; potpuno uklanjanje proračunskog deficita; jačanje konkurentske i izvozne snage hrvatskog gospodarstva; dovršetak procesa privatizacije; puna provedba reformi u pravosuđu i javnoj upravi te, kroz ostvarivanje navedenih ciljeva – povećanje životnog standarda svih naših građana.
Predstavnici (sadašnje) oporbe osporavaju i dostignuća sadašnje Vlade, ali i navedene ciljeve ekonomske politike. Oštrica prigovora je, prije svega, uperena prema značajnom rastu nelikvidnosti, zatim nerazumnom povećanju naknada, raznih članarina, doprinosa i drugih neizravnih davanja kojima se opterećuju gospodarski subjekti iz čega, kao konačna rezultanta, proizlazi ukupna nekonkurentnost hrvatskog gospodarstva u srazu s drugim takmacima na svjetskim tržištima.
Predlažu izmjene zakonske regulative u cilju smanjivanja naknada odnosno rasterećenja poduzetnika za gospodarsku aktivnost, aktivnim mjerama industrijske politike ulagati u modernizaciju, mijenjati ukupnu politiku naknada i opteretiti imobiliziranu imovinu. U tom smislu se predlaže i novi sustav doprinosa i poreza na plaću. Za suzbijanje nelikvidnosti predviđaju Zakon o osiguranju plaćanja s određenim rokom.
Od Vlade i oporbe, dakle sadašnjih i potencijalnih kreatora gospodarsko-socijalne politike, traži se da uspostave realan makroekonomski okvir u kojem će poduzeća, posebno ona izvozno orijentirana, smoći dovoljno snage i manevarskog prostora za bolje djelovanje u zadanim i pretpostavljenim okvirima.
Naglasak za realni izlaz iz strukturnih gospodarskih teškoća i poremećaja je, tvrdili smo oduvijek, prije svega na mjerama mikroekonomije, u nas godinama gotovo potpuno zapostavljene discipline. U gospodarskim analizama gotovo da i nema riječi o efikasnosti, rentabilnosti, akumulaciji, investicijama.
Međutim, samo tako se mogu stvarati potrebna sredstva za normalnu socijalnu i gospodarsku politiku jednoga društva, gdje su svi sustavi vrijednosti poremećeni i gdje je poremećen i temeljni odnos aktivnih radnika i broja umirovljenika.
|
Zašto nema pravih odgovora?
Postavljenim ciljevima nema prigovora. Ostaje otvorenim pitanje kako ih realizirati. Sve analize govore da se na sadašnjem, uglavnom potrošenom modelu ekonomske politike, oni teško mogu ostvariti. Isto tako, obećanja koja idu za rasterećenjem padaju u vodu već na prvim praktičnim koracima.
Nagli val poskupljenja koji je u posljednja dva mjeseca zahvatio Hrvatsku, govori o mogućem drugačijem scenariju – povratku na visoke stope inflacije sa svim razornim elementima koji prate takav proces. Već sama ideja da se recimo komunalna davanja u Zagrebu podignu za 50 posto dovoljno govori o ozbiljnosti spomenutih prijedloga rasterećenja.
Znamo li pritom da se najveći dio ukupne gospodarske aktivnosti ipak odvija u Zagrebu, u gradu s najvećim prirezom u nas uopće, veoma je neodgovorno uopće spominjati rasterećivanje.
Sve relevantne političke stranke moraju ponajprije odgovoriti na neka značajna pitanja. Naime, hrvatsko se gospodarstvo već godinama nalazi u ozbiljnom procesu deindustrijalizacije. Štoviše, industrija postupno ali sigurno gubi primat, koji je držala godinama.
Upozorenja da nemamo jasne industrijske politike odnosno koncepciju razvoja pojedinih djelatnosti sve su glasnija. Kako na sadašnjoj razini i tehničko-tehnološkoj osnovi povećavati industrijsku proizvodnju, povećavati dodanu vrijednost po zaposlenom, povećavati zaposlenost kao jedan od primarnih ciljeva ekonomske politike i kako u datim uvjetima uopće promijeniti strukturu gospodarstva, što se pokazuje neophodnim.
Druga zabrinjavajuća tendencija se nazire u ozbiljnim gospodarskim izvještajima. Naime, prema nedavnoj analizi bečkog Instituta za međunarodne odnose, smanjenje udjela industrije u BDP-u brže je u Hrvatskoj nego u uspješnim susjednim tranzicijskim zemljama. Nažalost, najnoviji pokazatelji govore da je i stopa rasta BDP-a niža nego u većini bivših tranzicijskih zemalja (uključivo i najnovije članice Bugarsku i Rumunjsku).
S obzirom na raspoložive resurse, proizvodne potencijale i stručnu radnu snagu, ovakav je trend objektivno nepotreban. Svi ozbiljni ekonomski analitičari upozoravaju da sadašnja stopa rasta BDP-a nije dostatna za rješavanje najkrupnijih pitanja hrvatskoga gospodarstva i traže od svake buduće Vlade ambicioznije programe i projekte. Nažalost, ti zahtjevi uglavnom ne padaju na plodno tlo.
|
Zanemarena upozorenja
Zanemaruje se pritom podatke o stagnaciji izvoza (traje već desetak godina), naglom i nezadrživom rastu inozemnih dugova (prelaze opasnu granicu od 30 milijardi eura), činjenicu da je razina industrijske proizvodnje dosegla tek 80 posto razine iz 1989. godine ili rast vanjskotrgovinskog deficita (prema posljednjim rezultatima doseći će 2007. godine više od 13 milijardi dolara).
A to su ključni elementi gospodarskog stanja nacije. Privid velike potrošnje sazdane na zaduživanju i uvozu, pa time i standarda, samo zamagljuju stvarno stanje.
I sama Vlada priznaje da je sustav socijalne skrbi postavljen na pogrešnim osnovama. U sustavu socijalne skrbi izdvajamo mnogo, ali najmanje koristi imaju oni kojima je ta pomoć najpotrebnija, što znači da sustav nije pravedan i da ga treba reformirati.
Prema broju istinski siromašnih ljudi Hrvatska možda i ne stoji tako loše, jer po svim mjerljivim kriterijima siromašni čine otprilike desetak posto stanovništva. Međutim, sve analize i istraživanja pokazuju da se čak 80 posto stanovništva Hrvatske osjeća siromašnim. Zašto je taj osjećaj prisutan? Sociolozi tvrde da taj osjećaj 'stvara bespomoćnost i malodušje' tvrdeći da su upravo to razlozi zbog kojih svaka Vlada u nas mora istrajati na provođenju niza reformi u socijalnoj sferi.
Istraživanja GfK – Centra za istraživanje tržišta pokazuju da čak četiri petine svih kućanstava u nas nema dovoljne prihode za pokriće osnovnih troškova života. Prosječno prihoduju 678 eura, a za pokriće tih troškova trebalo bi im 1058 eura. Granicom siromaštva smatra se po nekim međunarodnim mjerilima kad se više od trećine prihoda troši na prehranu. Po toj metodologiji je broj siromašnih u Hrvatskom društvu zasigurno znatno veći od brojke koju spominjemo.
Što sada činiti? Ukazujemo uvijek kako samo jačanje hrvatskoga gospodarstva i jačanje svijesti da treba razvijati domaću proizvodnju, na njoj graditi suvisli školski, zdravstveni i umirovljenički sustav, može Hrvatsku izvući iz društvenih debalansa u kojem se nalazi.
To je zaista suštinski problem našega društva, koji se može rješavati isključivo novim zapošljavanjem, povećanim izvozom, osmišljenom politikom razvoja turizma i drugih usluga. Ukratko, jačanjem poslovne aktivnosti cijeloga društva. Naznake ekonomske politike za narednu godinu nedovoljno jasno ukazuju na pravce kretanja.
I upravo stoga se moramo zalagati za Vladu u kojoj će biti kompetentni ljudi u potrazi za konkretnim rješenjima navedenih pitanja. Vlada i Sabor morat će se boriti upravo za opcije koje idu takvim tragom, a da im nije u prvom planu samo vlastiti interes. Očekujemo opravdano da će se svi zajedno boriti za rješenja da iz općeg dobra proistekne i dobro za njih. Jer, time određujemo našu zajedničku budućnost.
|
|
Dakle, jasno je da u narednom razdoblju ipak moramo mijenjati temelje ekonomske politike, zadržavajući određenu poslovnu stabilnost. Put po utabanim stazama, nažalost, vodi Hrvatsku u gospodarsku neizvjesnost.
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|