|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
Pokušaji oživljavanja gospodarstva
|
|
|
Grješka u modelu privređivanja
Ante Gavranović
|
|
|
|
|
Sve je očitije da će u predizbornom vremenu naglašenije nego ranije dominirati unutarnjopolitičke, a napose gospodarske teme. Gospodarski rast, ma kako značajan, pa i upečatljiv, očito nikoga ne impresionira – ni u zemlji, još manje u inozemstvu. Stoga igra na tu kartu može biti zanimljiva, intrigantna, ali i opasna.
Pravi ispit sposobnosti svih kandidata za vlast u budućem razdoblju mjerit će se po programima i projektima, po njihovom sadržaju i realnosti, po uvjerljivosti vodećih ljudi i percepciji ljudi o njihovoj stvarnoj kompetentnosti. Zašto to posebno ističemo. Ovo su peti parlamentarni izbori u slobodnoj Hrvatskoj. U tih petnaestak godina se mnogo toga promijenilo.
Bez obzira na mnoštvo prigovora, demokratske snage su odnijele prevagu i danas bi bilo teško zamisliti povratak na tvrde političke stavove, koji su Hrvatsku vodili prema izolaciji u odnosu na međunarodno okruženje. Na području gospodarstva ipak ti pomaci nisu takvi. Jednostavnim benchmarkingom sa tranzicijskim zemljama srednje i jugoistočne Europe vidjelo bi se da – usprkos apsolutnom rastu – relativno povećavamo razmak na našu štetu. I upravo ta činjenica stavlja gospodarske teme u prvi plan svih budućih nastojanja ove i svih budućih Vlada.
Dosta je žalosno da svih ovih godina samostalne Hrvatske nismo uspjeli otvoriti dijalog u pogledu najboljih gospodarskih rješenja, misleći pritom na gospodarski model. U svim dosadašnjem razmišljanjima bilo je previše naglašen stranački pristup, pa je dio kreativnih i sposobnih kadrova stalno u outu i izvan sfere utjecaja na kreiranje gospodarske politike. Hrvatska je, međutim, premala zemlja da bi si mogla priuštiti taj svojevrsni luksuz.
|
Prioriteti u gospodarstvu
Hrvatska, ponavljajmo to u nedogled, ima dva temeljna gospodarska i razvojna cilja: prvi se odnosi na povećanje zaposlenosti (treba povećati stopu zaposlenosti aktivnog stanovništva sa sadašnji 53 na oko 65 posto); drugi je ostvarivanje visokih stopa gospodarskoga rasta, i to po stopama koje idu osjetno iznad 5 posto na godinu.
Sve više jača shvaćanje kako se uspješnost svake konkretne mjere ekonomske politike mora ocjenjivati s obzirom na to koliko pridonosi porastu zapošljavanja i međunarodne konkurentnosti Hrvatske. Hrvatskoj je ujedno potreban novi koncept razvitka, ali i konkretan razvojni dokument, usvojen na osnovi općedruštvenog dogovora o prioritetima razvojne politike.
U novom razvojnom modelu, povećanje izvoza je istinska razvojna šansa, dok se istodobno mora smanjiti uvoz svega onoga što Hrvatska može sama proizvoditi. U pitanju je očuvanje vlastitih resursa, proizvodnih kapaciteta i radnih mjesta. Zajednički je interes države i gospodarstva upravo povećanje izvoza, jer samo na taj način Hrvatska može sudjelovati u gospodarskoj globalizaciji i samo tako Hrvatska ima razvojne perspektive.
No, najvažnije je da ekonomska politika mora stvoriti povoljnu i poticajnu poduzetničku klimu i vratiti dostojanstvo i kredibilitet poduzetništvu i samom poduzetniku, jer je to temeljna pretpostavka šireg uključivanja privatnih ulaganja i, konačno, privlačenja stranog kapitala. Kult rada, ozbiljno narušen poput svih vrijednosnih mjerila u društvu, treba dobiti svoju ponovnu afirmaciju.
|
Susret sa stvarnošću
Nakon desetak godina tranzicije i poslijeratne obnove Hrvatska se suočava s novim izazovima. Postavljaju se pitanja koja dobivaju prioritet u političkom i gospodarskom smislu.
• Hoćemo li živjeti u nerazvijenom gospodarstvu na periferiji proširene Europske unije ili ćemo uspjeti postati njena punopravna članica?
• Kako ubrzati gospodarski rast, povećati zaposlenost i kvalitetu životnog standarda?
• Kako se integrirati u globalno gospodarstvo i iskoristiti njegove prednosti, a istovremeno izbjeći socijalne rizike koje globalizacija nosi sa sobom?
Zajednički odgovor na sva ova tri izazova je razvoj snažnog i stabilnog gospodarstva temeljenog na konkurentskim prednostima zemlje u cjelini u kojima posebno mjesto trebaju imati konkurentna poduzeća i visoko stručna radna snaga.
Shvaćeno je da konkurentnost nije izravno povezana niti s veličinom države, niti dominantno s veličinom javnog sektora, nego znatno prije sposobnošću javnog sektora da bude efikasan, po principu: value for the money - vrijednosti za uloženi novac – poreznih obveznika.
Nacionalno vijeće za konkurentnost utvrdilo je sedam prioritetnih područja za povećanje konkurentnosti Hrvatske, bez kojih zasigurno nema značajnijeg iskoraka prema gospodarskom i društvenom razvoju:
U međuvremenu su se iskristalizirali i najvažniji ciljevi ekonomske politike u narednim godinama. Punopravno članstvo u EU je jedan od ključnih strateških ciljeva politike Vlade RH. Osnovne pretpostavke u sklopu tog procesa su: sveukupna konsolidacija sustava; ciljane i neprekinute unutarnje reforme; poticanje i održivost gospodarskog rasta te odlučna i koherentna vanjska politika.
U skladu s tako postavljenim ciljevima određene su i mjere, pa je jasno da je potrebno održati makroekonomsku politiku usmjerenu na stabilnost, ubrzati restrukturiranje i privatizaciju, smanjiti prepreke za ulazak i izlazak s tržišta, ubrzati reformu zemljišta, nastaviti fiskalnu konsolidaciju, nastaviti strukturne reforme u javnim financijama te nastaviti reformu tržišta rada.
Hrvatska ekonomska znanost i praksa morali bi, i to hitno i pragmatično, odgovoriti na pet pitanja:
• kako ostvariti gospodarski rast veći od 5 posto;
• kako ostvariti rast zaposlenosti od dva i tri posto;
• kako osigurati rast izvoza barem dvostruko veći od gospodarskog rasta;
• kako u tim uvjetima osigurati ekonomsku stabilnost, i
• kako ubrzano poprimiti europske standarde.
|
Pouke prijeđenog puta
Dobro je (ipak) pogledati činjenično stanje u tom pogledu odnosno što se događalo u Hrvatskoj unatrag dva desetljeća, ali posebno u nekoliko presudnih godina, konkretnije od 1994. kada je stupio na snagu tzv. Program stabilizacije. Uzmimo samo BDP: tek 2003. godine dosegao je dolarsku protuvrijednost ostvarenog BDP-a iz 1990. godine. Sve se to događalo uz stope godišnjeg rasta gospodarstva kako slijedi:
Ipak, takav rast omogućio je da ostvareni BDP u 2005. godini dosegne vrijednost od 38.505,6 milijuna USD. Konačne podatke za 2006. u pogledu BDP-a još nemamo, ali statistički je on porastao 4,7 posto.
Sve je to imalo odraz i na vanjskotrgovinsku bilancu Republike Hrvatske, gdje smo posljednji put zabilježili pozitivnu bilancu 1993. godine, da bi raskorak između uvoza i izvoza stalno rastao i u 2006. dosegao rekordni deficit od 11.126 milijuna USD. Pokrivenost uvoza izvozom dosegla je samo 48,35 posto s tendencijom daljnjeg pogoršanja.
Osnovni uzroci nepovoljnih kretanja
Analiza stanja u hrvatskom gospodarstvu ukazuje na nekoliko ključnih čimbenika koji su uvjetovali opisana nepovoljna kretanja. Ipak, nekoliko njih bismo posebno naglasili:
• Kreditna sredstva otišla u JAVNU POTROŠNJU a ne u INVESTICIJE odnosno RAZVOJ;
• INOZEMNE INVESTICIJE otišle u KUPNJU VISOKOPROFITABILNIH HRVATSKIH PODUZEĆA, a ne u NOVE INVESTICIJE;
• TROŠIMO VIŠE nego što STVARAMO;
• Nasljeđe bivšega sustava, loša struktura HR-gospodarstva, pogoršani ekonomski položaj poduzeća (krediti, visoke kamate, nedovoljna akumulativna sposobnost ukupnoga gospodarstva);
• Hrvatska nije imala formirano nacionalno gospodarstvo, a nema ga ni danas. Tzv. reprodukcijske cjeline postojale su na razini jugoslavenskog gospodarstva;
• Rat i ratna razaranja - izravne štete izazvane ratom odnosno okupacijom ili troškovima kao posljedicom rata dosižu 37,1 milijardu USD;
• Pogrešan model i neprimjeren proces privatizacije i pretvorbe.
|
Zahvaljujući tome, u drugi plan su pala najvažnija pitanja: MODERNIZACIJA, ZADRŽAVANJE POSTOJEĆE RAZINE ZAPOSLENOSTI, RAZVOJ I IZVOZ.
Kandidatura za EU pruža Hrvatskoj, posebno hrvatskom gospodarstvu, novi okvir razvoja. Pritom je bitna orijentacija na novu strategiju, vezanu uz odlučnu orijentaciju na proizvodnju i izvoz, promjene razvojne filozofije, novi psihološki okvir (umjesto potrošnje i zaduživanja – stvaranje i štednja), naglasak na suvremenim industrijama i modernim uslugama.
Konkurentnost u tim uvjetima postaje ključna riječ. Praksa pokazuje da su mogući različiti scenariji budućeg gospodarskog (i društvenog) razvoja. Zajedničko im je što svi pret-postavljaju aktivniju izvoznu politiku.
Zapravo, uravnotežen scenario uključuje sljedeće strategije: poticati tekući izvoz, analizirati i definirati tečajnu politiku, povećati istraživačko-razvojne napore i poticati inozemna ulaganja u industriju.
Što želimo postići s reformama?
Sva istraživanja pokazuju da bez snažne podrške u reformi društva i gospodarstva nije moguće postići postavljene ciljeve daljnjeg rasta i razvoja. Taj proces ide u dva smjera: provođenje potrebnih reformi i restrukturiranje neefikasnih javnih poduzeća u većinskom vlasništvu države. Kad je pak riječ o reformama, onda imamo na umu: reformu zdravstvenog sustava, reformu mirovinskog sustava, reformu javne uprave, reformu pravosuđa i reforme u poljoprivredi.
Sve strukturne reforme imaju za cilj: poduprijeti fiskalnu konsolidaciju države, potaknuti potencijale za gospodarski razvoj i otvoriti prostor za povećanu konkurentnost hrvatskoga gospodarstva.
Reforma zdravstva predviđa: smanjenje izdataka za lijekove, smanjenje bolničkih izdataka, izmjenu osnovnog paketa zdravstvenih usluga, unapređenje sustava plaćanja u bolničkim ustanovama i izradu novog Zakona o zdravstvenom osiguranju.
Reforma mirovinskog sustava predviđa: poboljšanje fiskalne i socijalne održivosti mirovinskog sustava, vraćanje fiskalno održivog modela usklađivanja mirovina i obeštećenje umirovljenika kroz povrat duga.
|
Reforma javne uprave predviđa: razvoj djelotvornog sustava javne uprave kao jednog od bitnih preduvjeta za rast gospodarstva, napose privatnog sektora, zatim stvaranje moderne, učinkovite državne uprave te omogućavanje pružanja kvalitetnog i brzog servisa građanima i poduzetništvu.
Glavni cilj svih tih nastojanja vezan je uz ostvarenje gospodarskog napretka i općeg razvoja te prilagođivanje europskim standardima u pogledu povećane stručnosti i fiskalne prihvatljivosti.
Reforma pravosuđa predviđa: povećanje učinkovitosti sudova s mogućnošću prijenosa nekih poslova na javne bilježnike i upravna tijela, alternativna rješavanja sporova, racionalizaciju u radu sudova (spajanja), zaštitu vjerovnika i novi Zakon o stečajnom postupku.
Reforme u poljoprivredi imaju tri cilja: povećanje konkurentnosti, samodostatnost poljoprivredne proizvodnje i proizvodnju za izvoz.
U tu svrhu se predviđa promjena strukture poljoprivrednih gospodarstava, promjena strukture proizvodnje, kao i dobro funkcioniranje tržišta.
Predviđene mjere: unapređenje tržišta zemljištem, privatizacija poljoprivredno-prehrambenih poduzeća u državnom vlasništvu, uređenje tržišta poljoprivredno-prehrambenim proizvodima i promjene u sustavu poticaja u poljoprivredi.
Kad je riječ o restrukturiranju industrije u smislu njenog osposobljavanja i povećane produktivnosti, a tim i konkurentnosti, Vlada predlaže mjere za restrukturiranje sektora brodogradnje, metalurgije i Hrvatskih željeznica.
Fiskalna konsolidacija
Kad je riječ o fiskalnoj konsolidaciji treba naglasiti da su ciljevi ekonomske politike usmjereni na daljnje održavanje makroekonomske stabilnosti i smanjenje postojećih mikroekonomskih rizika. To pret-postavlja fiskalnu konsolidaciju i stabilnu i razvojnu monetarnu politiku te smanjivanje razine javnog i vanjskog duga. Promjene u smislu konsolidacije pokazuju i financijski rezultati poslovanja poduzetnika u 2006. godini: ukupni prihodi porasli su brže od ukupnih rashoda, porasla je i neto dobit, dok su neto gubici osjetno smanjeni.
Financijska konsolidacija pretpostavlja nastavak rasta proračunskih prihoda, smanjivanje stope rasta proračunskih rashoda, postupno smanjivanje duga središnje države te usporeni rast inozemnog duga, pri čemu opada dug države, a rastu zaduženja poslovnih banaka i poduzeća.
|
Ipak, sve to ima i svoju nepovoljnu stranu medalje. Tako prihodi od izvoza čine samo 13,6 posto ukupnih prihoda, što pokazuje da je udio izvoznih poslova u hrvatskom gospodarstvu izuzetno nizak. Još uvijek značajan broj poduzetnika, gotovo jedna trećina, posluje s crvenim brojkama.
I dalje je prisutna nepovoljna struktura hrvatskoga gospodarstva: veliki poduzetnici sudjeluju sa 1,5 posto i ostvaruju 62 posto BDP-a; srednji poduzetnici 4,1 posto po broju i 18 posto BDP-a, dok mali poduzetnici brojčano dominiraju sa 94,4 posto, ali ostvaruju samo 20 posto BDP-a.
Mali i srednji poduzetnici tako čine 98,5 posto ukupnoga broja poduzeća, ali sudjeluju samo sa 38 posto u stvaranju BDP-a, što je nepovoljna bilanca.
To pokazuje da tek predstoji bitka za jačanje malog i srednjeg poduzetništva, koje je i najveća baza za stvaranje novih radnih mjesta.
Konsenzus za nove prioritete
Oni malobrojni koji su imali prigodu upoznati se s temeljnim postavkama razrađenoga programa razvoja hrvatskoga gospodarstva do 2009. godine tvrde da u tom dokumentu zapravo nema gotovo ničega novog. Istina, to je (kao i u ranijim pristupima ovoj tematici) skup manje-više uspješnih eseja o pojedinim područjima privređivanja, ali nedostaje završni posao – sinteza onoga što bi i tko bi trebao nešto napraviti.
U konačnici se sve svodi na činjenicu da je izostala temeljita potraga za novim modelom privređivanja, iako svi meritorni čimbenici, posebno tzv. ‘razvojni’ ekonomisti, upozoravaju da sadašnji model vodi u daljnju gospodarsku i socijalnu nestabilnost i time do stvaranja još većih disproporcija između proizvodnje, izvoza i zaposlenosti.
No, sve je očitije da se ne možemo zadržati na sadašnjim makroekonomskim okvirima. Sve više prevladava svijest kako je potrebno svojevrsno postavljanje novih prioriteta u odnosu na sveukupne državne interese i gospodarstvo. Sve više jača i spoznaja da se to može ostvariti isključivo kroz snažnu podršku u poduzetništvu.
U većoj se mjeri moraju u društvu cijeniti napori ljudi koji preuzimaju rizik, koji pokušavaju stvarati nova radna mjesta i osigurati nova tržišta. Mora se, konačno, uspostaviti jasan društveni odnos vrijednosti, u kojem će se valorizirati i honorirati konkretan doprinos razvoju hrvatskog gospodarstva i društvu u cjelini. Napredak i rast gospodarstva, prije svega kroz jačanje naših izvoznih potencijala, u tom kontekstu postaje presudna karakteristika i najvažnije mjerilo uspješnosti pojedinog društva i države u cjelini.
U dosadašnjem razdoblju bitno je zapostavljena politika obrazovanja, koja je još uvijek daleko od potreba suvremenog društva koje je ušlo s velikim ambicijama u 21. stoljeće. S obzirom da je ono što bi trebalo obilježiti ovo stoljeće upravo znanje, nemoguće je preskočiti tu dimenziju problema. Međutim, veoma je uzak broj poduzeća koje svoj rast i razvoj zasnivaju na vlastitim znanjima i vlastitim rješenjima.
|
Treća bitna značajka ovoga trenutka je izrazito jasan stav da bez gospodarskog rasta i napretka nema šanse za ukupni društveni razvoj Hrvatske. Upravo stoga bi se konsenzusom trebali uspostaviti novi prioriteti, u kojima kvaliteta, novi kvalificirani ljudi, upoznavanje s novim tehnologijama, čvrsta opredijeljenost za uključivanje u Europu postaju dominatna zajednička stremljenja.
Društvena potreba jednostavno u prvi plan svih prioriteta stavlja društveni konsenzus oko ključnih pitanja, u kojoj ni jedan državni problem ne može biti izvan okvira državne gospodarske politike. Pri tome nam je jasan cilj: uspostavljanje europskih društvenih vrijednosti i ekonomskih standarda kao stalni lajtmotiv.
Jasno je da se u svim tim novim okolnostima mora voditi računa o nacionalnim interesima. Ali, ti interesi ne smiju prerasti u euroskepticizam, sada dosta naglašen upravo zbog nedovoljne informiranosti s jedne strane, ali i nedovoljne spremnosti hrvatskoga društva u cjelini da prihvati etičke norme i gospodarsko-društvene standarde koje propisuje Europska unija.
“Europeizacija” cijelog hrvatskog društva ne smije se svoditi na regionalnu pripadnost Europi, jer ona nikada i nije bila upitna. Međutim, svakim je danom jasnije da preobrazba cijelog hrvatskog društva, zapravo promjena mentaliteta, nije jednostavan proces, niti se on može provesti u roku od samo nekoliko godina.
Na tom putu nas ne smije zaustaviti ni privremena odgoda početka pregovora s Europskom unijom, ni dosta rasprostranjeno nepovoljni stav prema tom uključivanju, ni realna opasnost da će se dio našega gospodarstva teško prilagoditi standardima EU. Jednostavno treba prihvatiti činjenicu da je to naš trajni izbor, naša sudbina i put objektivno bez realne alternative.
Naši gospodarstvenici su u praksi već u mnogo navrata pokazali da se znaju nositi s problemima – kad su prisiljeni to činiti. Možda bi upravo tu spoznaju trebalo jasno ugraditi u naš program budućeg razvoja.
Nepovjerenje u političare
Ovo predizborno vrijeme ima još jednu, gotovo novu dimenziju. Ljudi uglavnom više ne vjeruju političarima. To je, o ovom trenutku, svjetski trend koji nije mimoišao ni nas.
Političari kad dođu na vlast postaju bahati, često nisu osposobljeni za posao koji obavljaju, stegnuti su stranačkom disciplinom, koja često ne omogućava razvijanje osobnih sposobnosti i sputava kreativnost, zadojeni su željom za vlašću i nastoje je održati po svaku cijenu. Uglavnom, ne služe narodu nego uskim, partikularnim interesima i – ponajviše sebi.
|
Hoće li takav globalni nepovoljni odnos prema politici i političarima – koji su usput rečeno naša sudbina – dovesti do potpune političke pasivizacije šireg stanovništva? Hoće li se i dalje nastaviti negativna kadrovska selekcija, koja će ‘izbacivati’ na površinu desetine i desetine ljudi koji kroz politički angažman (a najbolje to čine klimanjem glavom na postavke stranačkih big bossova) dolaze do istaknutih društvenih položaja, za koje najčešće nemaju ni afiniteta niti su osposobljeni za njihovo obavljanje?
Hoćemo li i nadalje trpjeti društvenu klimu u kojoj mladi, sposobni ljudi jednostavno ne mogu prodrijeti u menadžment, u druge strukture koje bi mogle povući društvo naprijed, ako nisu stranački vezani? Dokle će podobnost biti naša sudbina?
Umjesto zaključka
I, na kraju, samo jedna napomena. Postoji formula 3 P, koja u sebi sadržava POVJERENJE, POŠTOVANJE i PARTNERSTVO.
Ovoj formuli uspješnog stvaranja imidža poduzetnika možemo pridodati još jednom 3 P: POŠTENJE PREMA TRŽIŠTU I POTROŠAČIMA, POŠTENJE PREMA POSLOVNOM PARTNERU i, konačno, POŠTENJE PREMA ZAPOSLENICIMA. To su elementi koji zemlju čine zanimljivom za strana ulaganja i pritok stranog kapitala.
Sva iskustva upućuju na još jednu činjenicu. Za USPJEŠNOST su potrebna tri faktora: SREDSTVA, OSPOSOBLJENOST i MOTIVIRANOST.
To vrijedi za državu u cjelini, ali i za svako pojedino poduzeće. Pritom je važno naglasiti da se ova tri faktora moraju međusobno množiti, a ne zbrajati. To znači: ako je bilo koji faktor jednak ništici, onda se i ukupni rezultat svodi na nju.
Izbor puta prema budućnosti je, znači, na nama!
|
|
 |
|