|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
Tema broja
|
|
|
Može li turizam biti poluga ukupnog razvoja?
Ante Gavranović
|
|
|
|
|
Prve službene najave rezultata ovogodišnje turističke sezone povoljne su i obećavaju (opet) rekordnu i uspješnu sezonu. Istina, idu nam na ruku i izuzetno povoljne vremenske prilike, pa je sezona započela znatno ranije nego što se to predviđalo.
Ili, korektnije, predsezona je dala puno bolje rezultate, a sada ćemo vidjeti kakva će biti kretanja u glavnoj sezoni i, kasnije, u posezoni. Prošle godine je upravo posezona dala pečat konačnim rezultatima u turizmu, uz povoljna kretanja u rujnu, listopadu, pa čak i studenom.
Govorit ćemo, međutim, o drugoj strani turizma, onoj koja je uvjet za određenu uspješnost. Poznato je da prve ozbiljne pripreme za sezonu, kad je riječ o stvaranju preduvjeta za ponovni dolazak starih gostiju ili animiranje novih, počinju već u tijeku sezone.
Objavljuju se cjenici za narednu godinu, počinju sklapati ugovori sa agencijama, razrađuje plan ulaganja, na razini komuna dogovaraju građevinski radovi kako bi ih se izbjeglo u tijeku same glavne sezone. Izostaje, međutim, bitna komponenta povezivanja domaćih proizvođača i potrošača u turizmu, što bi trebala biti temeljna okosnica ukupnoga razvoja hrvatskoga gospodarstva i ono po čemu bi turizam bio stvarno u funkciji toga razvoja.
Praksa je svih ovih godina pokazala da nadležne službe i organi ne potiču u dovoljnoj mjeri dogovore partnera, ne sumiraju se ukupne potrebe i mogućnosti, pa izostaje i trajnija suradnja među prirodnim partnerima. Lakši je i jednostavniji put sve to što je potrebno turizmu uvesti i dalje opterećivati nepovoljnu trgovinsku bilancu nego napraviti stanoviti red na tržištu, u kojem, obje zainteresirane strane - proizvođači i korisnici - preuzimaju obveze i odgovornost za funkcioniranje, ali i za međusobno poticanje na razvoj i kvalitetu.
Lakše je, konačno, stalno isticati POTREBU da se nešto učini nego zaista krenuti u REALIZACIJU proklamiranih načela. Hotelsko-ugostiteljske lance, koji bi morali biti nositelji i primjerom takve suradnje, ne može ‘iskupiti’ ni činjenica da je turizam najvažnija stavka u pokrivanju upravo tog trgovinskog deficita u razmjeni sa svijetom.
|
Zaključni računi, objavljeni ovih dana, pokazuju sav ‘sjaj i bijedu’ dviju djelatnosti, koje čine glavnu okosnicu u budućem razvoju gos-podarstva i turizma posebno. Riječ je o poljoprivredi odnosno prehrambenoj industriji s jedne strane te hotelsko-ugostiteljskoj djelatnosti s druge strane.
Važno je naglasiti da su konačno prešli granicu ‘crnih brojki’ i da će se taj trend nastaviti. Ovo je važno iz nekoliko razloga. Ne možemo percipirati izrazito povoljne ukupne rezultate koje u posljednje tri-četiri godine zaista postižemo u turizmu, a da nam glavni nositelji grcaju u gubicima.
Novi pristup produženju sezone
Javnost, nažalost, još uvijek doživljava turizam kroz broj noćenja i dane boravka, pa time hoteli dolaze u prvi plan. Temeljni pristup takvom viđenju turizma potpuno je pogrešan, iako su hotelske usluge nezaobilazan čimbenik.
Konačno, i sve priče o produžavanju turističke sezone počivaju na rezultatima hotela. Ako su oni zatvoreni, u predsezoni i posezoni mala je korist od privatnih apartmana. Ako su nam kulturne aktivnosti ponajviše vezane za razdoblje od sredine srpnja do najkasnije kraja kolovoza, teško je očekivati povećano zanimanje turista u ranijim ili kasnijim mjesecima.
A upravo su sadržaji u tom razdoblju turističke aktivnosti najpotrebniji. Ponavljam iskustvo nekih drugih receptivnih zemalja, koje također muče muku s produžavanjem sezone. Potreban je organizirani ‘pool’ u svakom izrazitijem turističkom mjestu koje ima preduvjete za produženje sezone u kojem su obavezne članice svi oni akteri koji žive od turizma.
Treba, konačno, živjeti i – za turizam! Svi oni moraju biti okupljeni oko hotela ili organizirane ponude izdavača apartmana i drugih oblika smještaja u privatnim rukama. Oni bi svojim doprinosima morali pomoći da se održava ‘hladni pogon’ hotela kroz veći dio godine (pa i cijelu godinu gdje za to ima uvjeta), što onda privlači goste, a svima koji žive od usluga i prodaje osigurava potrebnu klijentelu kroz cijelu godinu.
Izrazita pasivnost u pogledu osmišljavanja uvjeta i sadržaja u turističkoj ponudi mogla je proći u vrijeme rata i poraća. Sada za to nema nikakvih opravdanja ni izgovora. Osobito zbog činjenice da su nam se turisti vratili, da je Hrvatska ‘in’ i da s pravom konačno očekujemo bolju valorizaciju prirodnog i drugog bogatstva.
|
I pokazatelji za 2006. godinu pokazuju da još uvijek produženje sezone predstavlja veliki izazov. Od ostvarenih noćenja stranih gostiju oko 70 posto ostvareno je samo u dva ljetna mjeseca. Najčešći je odgovor mjerodavnih na to pitanje da imamo premalo hotelskih kapaciteta.
No, pitanje je koliko su ti hoteli u cjelini iskorišteni, koliko su dana u godišnjem prosjeku popunjeni. A prosječna popunjenost ili dani korištenja ovise opet o trajanju sezone. Vrtimo se, znači, stalno u zatvorenom krugu za koji znamo da postoji, ali nikako da izađemo na široj osnovi iz njega.
Kuda plovi (naš) turistički brod?
Posljednjih desetak godina je turizam, onakav kakvim smo ga tretirali, izgubio svoja ranija obilježja i prerastao je u svojevrsnu turističku industriju. Očekivanja su da će, usprkos svim nedaćama, do 2020. međunarodni turizam zabilježiti 1,6 milijardi dolazaka stranih gostiju.
U tom pogledu Svjetska turistička organizacija (još) ne mijenja svoja predviđanja, iako su ona ozbiljno ‘nagrižena’ sve učestalijim terorističkim ispadima i realnim opasnostima koje se iza toga kriju. Takav široki program turističkih aktivnosti svakako traži diverzificirane i specijalizirane programe, u kojima nema statičnosti već ih turoperatori prilagođavaju aktualnim svjetskim kretanjima: političkim (11. rujna 2001.) i gospodarskim (svojevrsna recesija u SAD i drugim najrazvijenijim zemljama svijeta). Jasno, da su to izazovi i hrvatskom turizmu, gdje ranija dosta uspješna formula “Sun & Sea” ustupa sve više mjesto prepoznatljivim oblicima obogaćene turističke ponude.
Iako prihodi iz turizma u hrvatskom gospodarstvu čine više od 20 posto BDP-a, podaci vrlo zorno pokazuju da smo gotovo beznačajni čimbenik svjetskih turističkih kretanja. U svjetskom receptivnom turističkom kolaču i u prihodima iz turizma sudjelujemo sa (još uvijek) skromnih 1 posto.
Upravo ta činjenica je uporišna točka o kojoj moramo stalno voditi računa: Hrvatska nije global player u turizmu, ne određuje trendove i kretanja, ali može svojom osebujnom ponudom i drugim prednostima dati poseban ‘štih’ svjetskom i europskom turizmu. Možemo sigurno bolje i potpunije iskorištavati svoje izrazite prednosti. I tu je naša najveća šansa.
|
Jedna od bitnih odrednica daljnjeg razvoja je upravo vezana uz produženje korištenja svih smještajnih kapaciteta, s tim da se u budućoj ponudi prednost daje manjim kapacitetima, malim hotelima i obiteljskim pansionima, ali na visokoj razini kvalitetnog turizma.
To nije samo gospodarski imperativ već jednostavno pokušaj da se turistima, bez obzira od kuda dolazili, prošire horizonti i saznanja na svim područjima života. To je, uostalom, ono što obogaćuje sadržaj turističkoga boravka. Moto pod kojim idemo u svijet “Mediteran kakav je nekad bio” trebalo bi osmisliti i realizirati na domaćem tlu, upravo kroz novi turistički proizvod.
Hrvatska stvara svoju “Parmu”
Malo je poznata činjenica, posebno široj javnosti, da talijanski konzorcij proizvođača pršuta iz Parme (Prosciutto di Parma) ostvaruje svake godine 1,4 milijardi USD prometa, od čega 400 milijuna u izvozu. Taj proizvod je ‘osvojio’ 44 posto domaćeg talijanskog tržišta, a svake se godine proizvede otprilike devet milijuna pršuta s tim brandom.
Industrijski klaster za proizvodnju Parmskog pršuta okuplja 201 međusobno povezanu tvrtku, a zajednički organiziraju i jedan od najvažnijih svjetskih sajmova prehrambenih proizvoda (CIBUS). Nesumnjivo, danas je taj klaster vodeći proizvođač sušene šunke, koja nosi epitet specijaliteta prvoga ranga.
Uputno je stoga vidjeti kako je to i što je uradio talijanski klaster za proizvodnju Parmskih pršuta. Put, jasno, ni tamo nije bio jednostavan, ali je započeo dogovorom oko definicije pojma ‘tradicionalnog procesa proizvodnje’. Zatim je slijedio dugi put lobiranja da bi se standardi, trgovačka marka (brand) i regija u kojoj se to proizvodi uklopila u postojeće zakonodavstvo, koje se u tu svrhu i mijenjalo.
Trebalo je, nadalje, uskladiti tehnike proizvodnje i obradu, što se zajedničkim dogovorom podvrglo nezavisnoj ocjeni, kako bi se osiguralo potrebnu razinu kvalitete, standarde proizvodnje i konzistentnost u plasmanu. Slijedila je agresivna strategija propagiranja proizvoda i označavanje marke, pri čemu je naglasak stavljen na obranu marke i trgovačkog žiga kao znaka geografskog porijekla u odnosu na slične proizvođače sušenih šunki u Italiji i izvan nje.
Proizvođači su, u skladu s takvim pristupom, razvili i zajedničku strategiju ulaska na međunarodna tržišta, pri čemu su se ponajprije usredotočili na američko tržište. Praksa i stalni rast prometa pokazuju da je ovako promišljen i marketinški podržan projekt ciljanog proizvoda dao izuzetne rezultate.
|
Pravo je pitanje: zašto dalmatinski, istarski ili neki drugi pršut (još) nije postigao takav nacionalni i međunarodni status? Ili, još određenije, zašto se hrvatski proizvođači zadovoljavaju ‘mrvicama’, a nesposobni su da se okupe oko jednog nacionalnog programa i na njemu stječu slične epitete i poslovne rezultate poput Parmskih pršuta?
U posljednje vrijeme imamo na tom području ozbiljne pomake. Organiziran je Sajam pršuta, utvrđena su neka čvrsta mjerila za ocjenu kvalitete, stvorena je i grupacija proizvođača pršuta, a postupno se radi i na propagiranju posebnog branda, s kojim ćemo izaći u svijet.
Tu nije riječ samo o pršutu, vjerojatno najpoznatijem hrvatskom pro-izvodu kad je riječ o stranim gostima koji dolaze ne samo na Jadran nego uopće u Hrvatsku. Ali, takav imidž proizvoda morao bi se stvarati i od slavonskoga kulena, paškoga sira i još pokojega domaćeg pro-izvoda. Nikada nismo uspjeli stvoriti jedan ustaljeni tip lozovače.
Koliko stranih gostiju uopće, recimo, poznaje rakiju od rogača, medovine, mirte i niza drugih specijaliteta? Nikada nismo imali kvalitetniju ponudu vina, koja osvajaju i prestižne nagrade na svjetskim sajmovima, a ipak nemamo dovoljno izvoza. Zašto? Mogli bismo još nabrajati neke specijalitete, koji nisu našli svoje mjesto u ukupnoj turističkoj i trgovačkoj ponudi. Riječ je (samo) o našoj nesposobnosti da se udružujemo u proizvodne klastere, da prevladamo našu osjetljivost i taštinu, i da prirodne i druge resurse stavimo u funkciju općeg razvoja i blagostanja.
Turizam i gastronomska ponuda moraju nositi u sebi obilježja područja na kojima se sve to odvija. Zašto klasteri određenih brandova domaćih specijaliteta ne bi bili naš trajni izazov?
Borba za dodanu vrijednost
Ukratko, treba razvijati svijest i spoznaju da dodanu vrijednost u turizmu ne može dati samo broj noćenja ili dolazaka domaćih i stranih gostiju već da financijski rezultati sezone ovise, prije svega, o kvalitetnoj ponudi. A to opet znači da je vrijeme da se ‘odmaknemo’ od državnih jasala i prionemo radu.
Na neki način to označava i povratak mikroekonomiji, gdje će svaki akter, svaki čimbenik, pokazati svoju pravu vrijednost, svoju predanost turizmu i svoju riješenost da se tim poslom bavi ne sporadično nego kao osnovnom djelatnošću i u kontinuitetu.
Prve ispite hrvatski turizam već polaže: u prva četiri mjeseca sudjelovali smo na više desetaka turističkih sajmova, gdje se ‘osjetilo bilo’ budućih naših klijenata. Važna poruka s tih skupova: Hrvatska je i dalje ‘in’. Treba sada činiti sve da se ne uspavamo na lovorikama već da sezonu dočekamo s novim poletom, novim sadržajima i novim kapacitetima.
|
Prve ispite hrvatski turizam već polaže: u prva četiri mjeseca sudjelovali smo na više desetaka turističkih sajmova, gdje se ‘osjetilo bilo’ budućih naših klijenata. Važna poruka s tih skupova: Hrvatska je i dalje ‘in’. Treba sada činiti sve da se ne uspavamo na lovorikama već da sezonu dočekamo s novim poletom, novim sadržajima i novim kapacitetima.
Pri tome je sasvim realno i očekivanje daljeg ovogodišnjeg porasta fizičkog turističkog prometa od 3 do 5 posto, a financijskog i više. To, kao što smo već rekli, ponajviše ovisi o ukupnoj ponudi, ali i onome što se smatra jednim od najbitnijih zadaća: to je svakako produljene sezone. S obzirom na rani početak rada mnogih hotelskih objekata i najavu dobre predsezone, to bi se ove godine zaista moglo i ostvariti.
Jadran kao permanentni sajam hrvatskih proizvoda?
Otvoreno je pitanje – a o njemu uvelike ovisi ukupna budućnost hrvatskog turizma i njegove učinkovitosti – može li turistička industrija konačno okupiti svu zanimljivu proiz-vodnju i ponudu ostalih industrija i biti stalni izlog onoga najboljega što hrvatska industrija i poljoprivreda mogu ponuditi stranim turistima.
Istina je da sve turistički orijentirane zemlje poput Italije, Francuske, Španjolske, Grčke ili Turske - da se zaustavimo samo na njima - imaju u svojim bilancama turističkog prihoda i prodaju proizvoda i usluga kao bitan element ukupne turističke potrošnje. Naime, kroz turizam uspijevaju (ako imaju pravu ponudu) plasirati mnoštvo svojih industrijskih i poljoprivrednih odnosno obrtničkih proizvoda, što vjerojatno u tim količinama ne bi uspjeli kroz oblike klasičnoga izvoza.
U tim smislu turizam JEST IZVOZNI FAKTOR i nije nikakva ‘socijalistička izmišljotina’ kako ju je označio pred nekoliko godina jedan od ministara zaduženih za gospodarska pitanja. Pojam “nevidljivog izvoza”, kakvim se tretira kroz turizam nije, uostalom, od jučer.
Druga je stvar kako država u kojoj je turizam proglašen strateškim raz-vojnim pravcem reagira na takve zahvate i u kojoj mjeri stvarno potpomaže istinska kretanja u turizmu, koja mogu ne samo unaprijediti turistički proizvod nego obilato obogatiti ukupnu ponudu i tržište, pa time povećati prihode samih proizvođača, ali i državne kase.
|
Stvaranje poslovnih sprega
Recimo, poslovna sprega turizma i proizvođača prehrambenih proizvoda jedan je od kanala gdje to najviše dolazi do izražaja. U prvom redu, riječ je o sigurnosti plasmana i sigurnosti opskrbe (ako se partneri ponašaju poslovno i zaista partnerski i u takvoj sprezi zaista traže dugoročnu suradnju).
Drugi veliki kanal plasmana se odnosi na domaću industrijsku robu. Naši tekstilci i obućari rade u tzv. lohn-poslovima za najveća svjetska tržišna imena: BOSS, Phillipe Varten, Adiddas i mnoge druge zanimljive proizvođače.
Ne bi li bilo primjereno da s tim proizvodima, po osjetno nižim cijenama no što su one za te iste robe u svjetskim metropolama, iziđu i ponude u ozbiljnijim količinama te proizvode stranim i domaćim turistima?
Ideja je, zapravo, vrlo jednostavna, a provlači se već desetljećima, pa nikako da se i realizira.
Jadran kao sjecište milijuna domaćih i stranih gostiju, trebalo bi poslovno tretirati kao stalnu prodajnu izložbu, sajam ponude i potražnje, ako hoćete i svojevrsni sajam taštine, koji objektivno može trajati najmanje šest mjeseci, a u ponekim dijelovima i kroz cijelu godinu.
Tek kad uspijemo okupiti svu zainteresiranu industriju i obrtništvo na takvom konceptu razvoja turizma moći ćemo sanjati one silne milijarde dolara ili maraka koje objektivno očekujemo i možemo ostvariti kroz turizam, a koje naši takmaci na Sredozemlju ubiru i bez spominjanja “socijalističke izmišljotine”. Dodatni je problem vlasnički odnos u turizmu.
Nažalost, još se uvijek samo u tragovima nazire aktivna uloga vlasnika. S druge strane, turizam je gospodarska grana gdje bi upravo vlasnici na prvom mjestu morali nositi poslovne inicijative, a ne prepuštati to državi ili drugim čimbenicima (koji nemaju puno afiniteta za takvo postavljanje).
Vraćamo se stoga na sam početak s određenim pitanjem: zašto Hrvatska nikako ne uspijeva u pronalaženju i uspostavljanju širih poslovnih interesa i motiva da se, poput ostalih snažnih emitivnih turističkih zemalja, i druga poslovna područja hrvatskog gospodarstva aktivno uključuju u turističku ponudu?
Pravi odgovor dosta je teško pronaći, iako ima jasnih naznaka. Turizam svakako predstavlja široko i veliko dodatno tržište za cijeli niz proizvoda i usluga. Hrvatski poduzetnici se vjerojatno tako ponašaju jer ipak još uvijek ne pronalaze svoj dugoročniji gospodarski interes kroz ulaganja u turizam ili djelatnosti bliske turizmu.
Turističke sezone su, nažalost, kod nas još uvijek vrlo kratke, a ulaganja u takav poslovni ambijent objektivno previše rizična pa ostalo gospodarstvo jednostavno ne pronalazi dublju motivaciju i trajniji interes za drugačije poslovno ponašanje.
|
Kreatori hrvatske gospodarske politike, ako im je na srcu i turizam, moraju konačno shvatiti da efekti turizma nisu samo efekti komercijalniog uspjeha ili neuspjeha hotelskog dijela, marina ili kampova.
U Španjolskoj ono što mi nazivamo i tretiramo kao turizam sudjeluje u ukupnom turističkom kolaču jedva sa 20 posto. Sve ostalo odnosi se na promet i usluge koje se pružaju gostima: trgovina, industrija hrane i pića, pa industrija zabave, sporta, proizvodnja raznih predmeta za uspomenu, turistički priručnici, razglednice i turistička galanterija u širem smislu, zatim proizvodi od tekstila i obuće. Sve je to u funkciji šarolike ponude i obogaćivanja turističkog proizvoda i sve to donosi prihode poduzetnicima i samoj državi.
Sigurno je da za takav pristup turizmu valja stvarati i pogodne makroekonomske uvjete, što je temeljni preduvjet da bi u pripremi turističke sezone zaista sudjelovali, vrlo aktivno, svi oni koji od njega imaju ili bi mogli imati koristi.
To je i jedini ispravni put utvrđivanja turizma kao gospodarskog prioriteta odnosno uspostavljanja nacionalnog konsenzusa oko potrebe takvog promišljanja funkcije turizma u ukupnom hrvatskom gospodarstvu.
Na kraju, zašto posebno naglašavamo tu dimenziju gospodarstva u nas? Želja nam je da potaknemo razmišljanja koja će turizam sagledavati kao kotač-zamašnjak svekolikog hrvatskog gospodarstva i konačno ga pretvoriti u pojam koji u svijetu već poodavno egzistira: turistička industrija. Bitno je procijeniti može li turizam kao nacionalni gospodarski brand povući ukupni razvoj hrvatskoga gospodarstva. I upravo na to pitanje tražimo odgovor.
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|