|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
dr.sc. Danko Matasović
|
|
|
|
|
Jedna od najvećih promjena u hrvatskom gospodarstvu i prometu hrane, do koje je došlo ekspanzijom velikih trgovačkih lanaca na ove prostore, svakako je naglašena skrb za kakvoću i sigurnost prehrambene robe i orijentacija domaće i međunarodne trgovine hranom prema potrebama domaćih kupaca uz prenošenje težišta odlučivanja o izboru i kvaliteti ponudbenog asortimana prehrambene robe s proizvođača na trgovinu. U novim odnosima na relaciji proizvođači (prerađivači) - promet (trgovina) - potrošači (kupci), dobro organizirani i razvojno usmjereni veliki trgovački sustavi sve više preuzimaju nadzor nad proizvodnjom, sigurnošću i kvalitetom robe koju prodaju, sustavno istražuju i prate potrebe kupaca, kontroliraju proizvodnju, usmjeravaju razvoj proizvoda i sve jače utječu na oblikovanje prehrambenih navika i gospodarska kretanja okruženja u kojem djeluju.
Utjecaj organiziranih potrošača kod nas je također u porastu, ali još uvijek u znatnom zaostajanju za dosezima razvijenih i onih koji su i na tom području ispred nas.
Potrebe kupaca, kvaliteta i sigurnost proizvoda
Takav proces nije slučajan i može se, vrlo pojednostavljeno, u osnovnim crtama, pripisati odlučujućim činiteljima sustava osiguranja sigurnosti i stalnosti kvalitete hrane, koji pogoduju sve naglašenijoj prevlasti organiziranih trgovačkih sustava (ne samo velikih i inozemnih) nad tradicionalnim manjim proizvođačima i prerađivačima hrane kod nas i u svijetu. Sa stajališta poznavanja prehrambene robe osnovni naglasci u tom procesu (slika 1) su:
- poštivanje prahrambenog prava, dobra proizvodna praksa, uzance u proizvodnji i prometu hrane,
- spoznaja da se kvaliteta i sigurnost prehrambene robe ne može promatrati izolirano samo na mjestu nastajanja, prometa ili potrošnje, nego mora uključivati, sve, a najmanje jednu od karika prehrambenog lanca ili faze ispred i iza mjesta promatranja (po Zakonu o hrani: “faze proizvodnje, prerade i distribucije”, uključujući uvoz i primarnu proizvodnju, preradu, izradu, skladištenje, prijevoz, distribuciju, prodaju ili opskrbu krajnjeg potrošača hranom) i
- ekonomska snaga i svijest noslitelja sustava upravljanja kvalitetom, da je sigurnost proizvoda promjenjiva i gospodarski mjerljiva veličina u koju treba stalno ulagati i stvarati troškove koji se korisniku dugoročno vaćaju i jamče sigurnost poslovanja i dobit...
... što je dobro poznato svim školovanim djelatnicima u domaćoj trgovini - o čemu smo često i detaljnije pisali i na stranicama našeg časopisa.
Svijest o značenju svih tih činitelja za poslovanje prodavaonica prehrambene robe u Hrvatskoj je neprijeporna prednost na strani inozemnih trgovačkih lanaca u odnosu na domaće trgovce – kod velikih manje, kod malih i slabije organiziranih domaćih trgovaca, proizvođača i prerađivača nešto više.
|
Dogovorno kontrolirana kvaliteta
Važnost primjene sustava upravljanja kvalitetom prehrambene robe (najpoznatiji i kod nas najčešći je niz normi HRN EU ISO 9000:2000 i smjernice za njihovu primjenu u prehrambenoj industriji i industriji pića - HRN ISO 15161:2006) veliki trgovački lanci uočili su i počeli su ih primjenjivati prije nego što su, sa znatnim iskustvom i praktičnim rješenjima, počeli osvajati hrvatsko tržište.
Iako se radi o preporukama i neobveznim propisima (normama, standardima) svatko tko želi svoju robu prodavati posredstvom velikih trovačkih lanaca i/ili želi učvrstiti povjerenje potrošača u kvalitetu svojih proizvoda, u prednosti je, često uz znatne gospodarske pogodnosti, ako može dokazati i/ili na pakovinama istaći, da u vlastitoj proizvodnji ima uveden i primjenjuje neki od poznatih i provjerenih sustava upravljanja kvalitetom.
Onaj tko robu kupuje ili posreduje u njenom prometu ima pravo proizvođačima i dobavljačima postavljati uvjete i određivati mjerila sigurnosti i kvalitete prehrambene robe koji najviše odgovaraju zaštiti njegovih i, kroz to, zaštititi zdravstveni i gospodarski interes potrošača, koji se odlučuju za kupnju hrane u njegovim prodavaonicama. Ispunjavanje zahtjeva trgovine, posebice velikih trgovačkih sustava, nije uvijek isključivo u službi osiguranja i jamstvo kvalitete radi zaštite interesa potrošača, nego je i učinkovito sredstvo promicanja vlastitih interesa korisnika (trgovine) i odabranih (preferiranih) proizvođača u sustavu ili izvan sustava trgovačkih i drugih lanaca u proizvodnji, preradi i prometu hrane.
Osvajanju i nastupu na hrvatskome tržištu prehrambene robe veliki su pristupali postupno i sustavno: prema iskustvima u matičnim zemljama najprije su pojačali svoje zahtjeve dobavljačima glede mjere sigurnosti i kvalitete robe koju prodaju (najčešće jeftinije i/ili po povoljnijim cijenama u odnosu na konkurenciju) ne samo za robu važnijih dobavljača, nego i za proizvođače svojih robnih (privatnih) marki ili su robu koja takvim uvjetima odgovara uvezli.
|
Posebne uvjete određuje onaj o komu ovisi učinkovitost prodaje
Poznata je praksa, da trgovački lanci osiguravaju svoje interese preciznim ugovorima u kojima postavljaju zahtjeve, na ispunjenje obvezuju dobavljače, traže dokaznice i provode nadzor nad primjenom “svojih” normi kvalitete i pouzdanosti za robu koju prodaju pod svojim privatnim markama i za onu proizvođača (pod nešto oštrijim uvjetima) koji takav način suradnje (ili ugovornih obveza isticanja privatne marke prodavača) nisu prihvatili.
Ukoliko proizvođači nisu uveli u vlastitu proizvodnju sustave tipa HRN EU ISO 22000:2006 (kod nas, načelno, HRN EU ISO 9000:2000 i HACCP) ili neki drugi obvezujući sustav planiranja, provedbe i nadzora u svim karikama prehrambenog lanca, koji predlaže i propisuje trgovina (npr. preporuke državnih, međunarodnih i strukovnih organizacija, kao što su UN/WHO/FAO Codex, Alimentarius, WTO, CIES-GFSI, regionalnog zakonodavstva kao što su uredbe i smjernice Europske unije, američke FDA Food Direktive, USA FDA Food Code 2005, dogovorene i usklađene norme i preporuke međunarodnih i nacionalnih strukovnih udruženja npr. IFS, IFS Logistic, BRC-GFC, BRC-Storage & Distribution, SQF 2000 Code i drugo), a zainteresirani su za prednosti prodaje robe u odabranim prodavaonicama ili trgovačkim lancima susreću se sa znatnim teškoćama i, najčešće, moraju odustati od “povoljnih” uvjeta prodaje i distribucije svoje robe ili se moraju prilagoditi zahtjevima, koji im često ne odgovaraju, dovode ih u neravnopravan položaj u odnosu na druge ponuđače, poskupljuju proizvode i smanjuju im konkurentnu sposobnost u tim i drugim prodavaonicama.
Spremnost prihvaćanja posebnih uvjeta upravljanja kakvoćm u proizvodnji, preradi i prometu hrane to je veća što su dobavljači manji, a trgovci i trgovački lanci veći (moćniji).
|
Spcifični uvjeti sigurnosti i pojačani sanitarni nadzor
Slična je situacija s provođenjem odredbe Zakona o hrani (iz 2003. godine, što se u svjetskim razmjerima smatra novim zakonom, koji se tek treba afirmirati i djelotvorno primjeniti) u članku 29. se navodi: “Subjekti koji hranu na maloprodajnom mjestu pripremaju, obrađuju ili prerađuju te rashlađuju i/ili skladište tu hranu, moraju osigurati sustavno provođenje specifičnih uvjeta higijene koje utvrđuju provedbenim propisima”.
Slijedi detaljnije pojašnjenje o kakvim specifičnim uvjetima, obvezama i postupcima se radi: “Subjekt u poslovanju s hranom, osim na razini primarne proizvodnje, dužan je uspostaviti i provoditi redovite kontrole higijenskih uvjeta proizvodnje u svakom objektu pod njegovom kontrolom, provedbom preventivnog postupka samokontrole, razvijenog u skladu s načelima sustava analize opasnosti i kritičnih kontrolnih točaka (HACCP): sedam temeljnih načela, dvadeset koraka primjene i naglašena usmjerenost prema proizvodu i prema preporukama Codex Alimentarius zajedničkog UN povjerenstva WHO/FAO.
Dvojbe o stanovitom odstupanju i novom pristupu u domaćim propisima (Zakon o hrani i Pravilnici koji se iz njeg izvode), da se u zakonu označi (ili preferira) jedan neobvezni postupak (norma) ili metoda planiranja, provedbe, osiguranja i nadzora temeljnih zahtjeva sigurnosti proizvoda, kao zakonske kategorije, prepustimo raspravama među stručnjacima za prehrambeno pravo prigodom rasprave o novom (sic!) Zakonu o hrani (upućen u saborsku proceduru 21.02.2007.), a mi se vratimo suštinskim problemima sustava koje trgovački lanci i veliki domaći i inozemni proizvođači rabe već duži niz godina, domaću stručnu javnost i manje trgovce još uvijek zbunjuju i opterećuju.
Niz međunarodnih normi HRN EN ISO 22000:2006
Po starijoj podjeli oba navedena normirana i zakonski uređena postupka (standardizacija i zdravstvena ispravnost) s područja sigurnosti hrane nastojalo se je, višegodišnjim dogovaranjem i usklađivanjem nacionalnih i međunarodnog zakonodavstva, ujediniti u zajedničku međunarodno priznatu ISO normu: Sustavi upravljanja sigurnošću hrane – Zahtjevi za svaku organizaciju u lancu hrane, koja je od prošle godine odgovarajućim postupkom pihvaćena kao Hrvatska norma HRN EN ISO 22000:2006.
Norma je tiskana u hrvatskoj i engleskoj inačici i može se nabaviti kod Hrvatskog zavoda za norme, Zagreb, Ulica grada Vukovara 78, a mi ćemo je nastojati prikazati nekom drugom prilikom.
|
Kao dragovoljna norma HRN EN ISO 22000:2006 nema težinu zakonske obveze za sve sudionike prometa hrane u Republici Hrvatskoj i njenom prirodnom i zemljopisnom okruženju niti se njeno neprovođenje sankcionira službenom kontrolom i nadzorom.
Kao što smo već naveli, ona je važna kao elemenat dogovaranja između sudionika u prometu hrane (najčešće između proizvođača, prerađivača i trgovine) i u međunarodnom prometu dobara, kod kojih se prihvaćaju te i druge međunarodno priznate i/ili interne norme za pojedine sustave upravljanja kvalitetom, planiranje, nadzor i jamstva higijenske ispravnosti prehrambene robe u prometu.
Detaljnije o Hrvatskim normama, sustavu normizacije, suradnji s međunarodnim organizacijama, interesnim skupinama i/ili o navedim i drugim problemima normizacije u Republici Hrvatskoj (koja se kao organizirana cjelina također može smatrati velikim pravnim i gospodarskim sustavom) zainteresirani mogu dobiti u Hrvatskom zavodu za norme (primjerice, Upute za primjenu norme HRN ISO/TS 2200:2005) ili sustavnim praćenjem domaćih propisa u udžbeničkoj i referentnoj literaturi (primjerice, Zakon o normizaciji i drugi horizontalni zakoni, koje djelomično komentiramo u ovom prikazu, Pravilnik o hrvatskim normama, HRN ISO/TS 2204:2006 – Sustavi upravljanja sigurnošću hrane – Upute za primjenu norme ISO 22000:2005. i dr. ), praćenjem stalne tribine ISO- forum Croaticum u Hrvatskoj gospodarskoj komori (Centar za kvalitetu HGK) i na druge načine.
Očekuje se da će se HRN ISO 22000:2006, kao preporuka ili osnova ugovornih odnosa, u Republici Hrvatskoj, sve češće primjenjivati na svim razinama i fazama prometa hrane od primarne poljoprivredne proizvodnje i stočarstva do krajnjih korisnika. U svakom slučaju, ova norma je zbir vrlo korisnih odrednica važnih za poznavanje, sigurnost i kvalitetu prehrambene robe u trgovini i kod drugih učesnika u prometu hrane.
|
Manje obveznih propisa i sankcija protiv prekršilaca
Naglašena dragovoljnost, za koju smo vidjeli da uvijek i nije baš tako dragovoljna i da je veliki mogu zlorabiti na račun manjih i manje razvijenih, posljedica je proklamirane slobode tržišnog poslovanja i liberalizacije obveznih zakonskih propisa kojima Država ili društvena zajednica regulira temeljna prava svojih građana (zaštita života, zdravlja, okoliša i gospodarskih intesesa).
Deregulacija, ili jednostavnije, nastojanje da se država, kao osnovni nosilac zakonodavne funkcije, što manje upliće u zakonsko uređivanje prometa, kakvoće i sigurnosti hrane, svakako je usmjerena prema kapitalističkom organiziranju gospodarstva temeljenog na dohodovnosti, isplativnosti i profitu. U takvom “novom sustavu” prehrambenog prava kvaliteta postaje sve više ugovorna kategorija i važan činilac tržišne valorizacije proizvoda, elemenat povećanog prometa i dobitka, a sve manje kategorija koja se utvrđuje i uređuje posebnim obveznim propisima i/ili podliježe obveznom službenom nadzoru i sankcijama protiv prekršilaca.
Na mnogim ranije zakonski uređenim područjima kvalitete (primjerice sastavni dijelovi kojima nisu ugroženi gospodarski intersi protrošača, nisu patvorine, maksimalne ili minimalno dopuštene količine osnovnih sastojaka i sl.), ako su zdravstveno ispravni, imaju odgovarajući rok valjanosti, primjerene pakovine i dodane količine prehrambenih aditiva u skladu s propisima, dovoljna je suglasnost subjekata u prometu hrane i odluka kupaca da takvu robu kupuju u većim ili manjim količinama.
Subjekti u poslovanju s hranom, kao odgovorne osobe za sigurnost hrane, definirani su temeljnim Zakonom o hrani (člank 4., stavak 3. Narodne novine br. 117/2003.). To su “fizičke ili pravne osobe, registrirane za obavljanje određenih djelatnosti vezanih uz poslovanje s hranom, odgovorne da osiguraju nesmetanu provedbu odredbi propisa o hrani unutar poslovanja kojim upravljaju.
Što, treba li posebno isticati, sve više pogoduje velikim poslovnim sustavima i jačanju uloge onih koji robu prodaju i imaju mogućnosti da te “određene djelatnosti” organiziraju i provode na vlastiti probitak i zadovoljstvo kupaca, a sve manje onih koji robu proizvode i ovise o tržišnim mehanizmima, koje mogu, ali i ne moraju dovoljno dobro poznavati.
|
Neophodne i one manje važne promjene
Jezik i razumljivost domaćih propisa i našeg prehrambenog prava, koji obvezuje sve sudionike u prometu, njihova informiranost i organiziranost svakako su interesantna tema nekog drugog prikaza. U našem slučaju opisani pristup “liberalizaciji zakonskih propisa u prometu s hranom” otvara pitanje među kojima se, možda najvažnije, odnosi na odgovor, kako očekivati, da će se mali ili manji “....
Subjekti koji posluju s hranom u maloprodaji (koji) moraju udovoljavati općim minimalno-tehničkim uvjetima utvrđenim propisima o trgovini” (ponovno izvadak iz Zakona o hrani), snalaziti u propisima koji se kod nas olako donose, lako mijenjaju, ali ih obvezuju i predviđaju sankcije za prekršioce.
Ono što za zakonodavca (ako?) i velike sustave nije ili ne bi trebao biti problem, za njih je nešto nepojmljivo, zbunjujuće i nepotrebno ih opterećuje.
Dvojbe o nedjelotvornosti sustava nadzora i kontrole u velikim su inozemnim poslovnim sustavima i svijest o potrebi provedbe mjera za upravljanje sigurnošću hrane praktično nemoguće, za razliku od naše situacije kada se stječe dojam (ne uvijek i opravdano!) da u pristupu novim propisima nemamo dovoljno sustavosti, da smo nestrpljivi, nedoslijedni, razmjerno dobre propise tek što donesemo, mijenjamo, popravljamo, moderniziramo i slično.
U odnosu na brzo i učinkovito uključivanje najnovijih dosega usklađivanja opisanog niza ISO i EN standarda u domaći sustav normizacije, nisam siguran da su “tranzicijski argumenti” u svezi potrebe bitnih promjene u razmjerno novim horizontalnim zakonima o normizaciji, trgovini, zaštiti potrošača i/ili hrani (upravo je u tijeku postupak donošenja potpuno novih zakona, iako su postojeći zakoni s obveznom primjenom u Republici Hrvatskoj doneseni ili bitno “popravljeni” 2003. godine) uvijek beš neophodni, da se nisu na odgovarajući način trebali urediti već znatno ranije (da je i onda kod nas i u svijetu bilo onih koji su znali što treba učiniti i kako se to radi) i da nam predlagač ili predlagači mogu jamčiti da će “novi” zakoni i zakonski podakti koji se iz njih izvode u prihvatljivoj budućnosti biti bolji, upotrebljiviji, jamčiti jednostavnije i sigurnije poslovanje domaćoj trgovini, bolje štititi domaće potrošače (među ostalim i od uvoza loše inozemne robe i profiterske politike “velikih trgovačkih lanaca” i sl.).
|
Nažalost, kao i na drugim područjima, domaćim i iskustvima drugih “tranzicijskih zemalja” gotovo svim aktivnostima nedostaje sistematičnost, prate ih burne rasprave, polovična rješenja i slično, u čemu su ponovno u prednosti svi koji rade po uhodanom sustavu, stabilnim propisima i zakonitostima koje su uvedene i provode se u razvijenome svijetu.
U našem slučaju ponovno se radi o velikim trgovačkim, domaćim i inozemnim lancima s uhodanim sustavima nadzora i kontrole, dobrom proizvodnom praksom i općom tendencijom prijenosa težine odluke o odabiru kvalitete i sigurnosti s proizvodnje na trgovinu i sl. No, to je već druga tema, a i ovaj (treći) nastavak “vječne teme” poznavanja prehrambene robe u velikim trgovačkim lancima treba završiti - najboljim mi se čini s dva primjera koji unose u naše razmatranje nešto više optimizma s obzirom na mogućnosti manjih proizvođača i manje trgovine te uvijek aktualnu temu “kupujmo hrvatsko”.
Za dobru odluku veličina nije bitna i kupujmo hrvatsko
Kada sam se odlučio za “skrivenog kontrolora” velikih trgovačkih centara (za manje od 2 mjeseca obišao sam sve značajnije trgovačke centre, hipermarkete, supermarkete i manje prodavaonice vodećih trgovačkih lanaca u Zagrebu) na samom početku, pri ulasku u Importanne trgovački Centar, koji se reklamira kao prvi i najveći u Hrvatskoj, odmah pri ulazu s južne strane uočio sam manju (reklo bi se neuglednu) prodavaonicu Stil Pekarna d.o.o. Brezovica, s dojmljivom porukom za predmet našeg izlaganja: jedete proizvod (kruh, pecivo ili kolače) proizveden po međunarodnim standardima ISO 9001:2000 i HACCP normi. Uživajte u sigurnosti naših proizvoda. Stil Pekarna Brezovica prva je pekarnica u Hrvatskoj kojoj je Europska certifikacijska kuća SGS dodijelila u paketu ove dvije izuzetno cijenjene norme.
Treba li ovomu poseban komentar: praktična primjena odrednica hrvatske norma HRN EN ISO 22000:2006 prije “velikih sudionika u prometu hrane”, prije nego što je norma u hrvatskoj objavljena i rječito osvjedočenje, da i manji subjekti u prometu hrane mogu naći interes u praktičnoj primjeni, promidžbi i sigurnosti kvalitete na ovim prostorima.
Nešto dalje, na ulazu u jedan manji Konzumov supermarket postavljen je pano s pozivom: Kupujmo hrvatsko.
Dodatak, kontrolirani hrvatski proizvod uzeo samo iz promidžbene poruke Interspara, a primjer isticanja vrijednosti kontroliranih (npr. promidžba primjene HACCP sustava kod Bille ili upozorenje na posebnu pozornost pri kontroli mesnih proizvoda kod Konzuma i/ili upozorenje na strogo kontroliranu kvalitetu mesa i mesnih proizvoda u drugim trgovačkim lancima) te vrlo prikladnu krilaticu KONZUMirajmo hrvatsko: U ovoj prodavaonici možete kupiti proizvode s oznakom (znak hrvatska kvaliteta i izvorno hrvatsko).
Pravo upotrebe znakova dodjeljuje HGK poizvodima najviše kvalitete dugogodišnje tradicije proizvedenim u RH.
|
Želja je HGK da kupac rado i s povjerenjem kupuje proizvode označene znakovima Hrvatska kvaliteta (Croatian Quality) i Izvorno hrvatsko (Croatian Creation). Znak Hrvatska kvaliteta treba mu biti jamstvo da se radi o proizvodima koji jamačno predstavljaju sam vrh svjetske ponude u svojoj klasi. Proizvodi sa znakom Izvorno hrvatsko uključuju značajke hrvatske tradicije, razvojno-istraživačkog rada, inovacije ili invencije, kao proizvodi s neponovljivim i jedinstvenim osobinama.
Od ukupno 151 proizvoda kojima je do 10.12.2006. godine odobreno pravo korištenja znaka Hrvatska kvaliteta i 152 proizvoda s pravom korištenja znaka Izvorno hrvatsko 77 odnosno više od 50% (90 + 38) su prehrambeni proizvodi. Isticanje hrvatske kvalitete koja se prodaje u njihovim prodavaonicam podjednako je važno za domaću trgovinu i trgovačke lance u stranom vlasništvu.
Ukoliko je kod domaćih lanaca prisutno domoljublje kod inozemnih lanaca najvažniji su hrvatski kupci, važnost i povjerenje koje imaju prema “svojim proizvodima”.
Ili, kao zaključak, cijenimo svoje pa će nas i drugi cijeniti.
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|