|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Ante Gavranović
|
|
|
|
|
|
Bez povratka industriji i povećanom izvozu nema izlaza
|
«Da bi se postigao prosperitet za sve, gospodarstvo i vlada moraju surađivati kako bi se stvaralo više bogatstva, što efikasnije i u dovoljnoj mjeri da se reinvestira na pravim mjestima pa tako osigura snažan rast gospodarstva» – stav je Patricije Hewitt, britanske parlamentarke i ministrice za trgovinu i industriju, koji se sve češće citira kao temeljna poruka u borbi za novostvorenu vrijednost i povećanu efikasnost društva i gospodarstva.
Kretanja u nas suprotna su takvom stavu. Podatak da je BDP kontinuirano u minusu već nekoliko godina svakako ne pridonosi očekivanom oporavku gospodarstva i blagostanju koje narod s pravom priželjkuje. Ako se oslonimo na nešto dugoročnije analize stvarnoga stanja u hrvatskom gospodarstvu, sudaramo se sa surovom stvarnošću.
Razina industrijske proizvodnje sada je gotovo za 20 posto niža od one koja je ostvarena u ožujku 2008. Štoviše, po toj razini vratili smo se unatrag čak 11 godina – na srpanj 2002. Vrijeme je da se nad tim brojkama ozbiljno zamislimo, prije svega vladajuća garnitura, ali i mi svi zajedno. Jer, riječ je o našoj sudbini i sudbini naše djece i naše unučadi.
|
Zašto opada društvena efikasnost?
Ako navedenu poruku o očekivanom blagostanju prevedemo na razumljiv jezik svakidašnjice proizlazi da se sve veći prosperitet može ostvariti samo kroz suradnju kojom će – kao konačni rezultat – proizaći stalno povećanje produktivnosti ljudi. Pretpostavka za takav učinak je da svaki čovjek na svom radu pokuša stvarati najveći mogući output.
Činjenica je da bi svim akterima u stvaranju vrijednosti moralo biti u interesu podizanje učinkovitosti, i to na svim razinama: zaposlenici osiguravaju radna mjesta i povećavanje plaća, vlasnici dobivaju sigurnu dividendu, menadžeri bonuse, sindikati su zadovoljni a država povećava budžetske prihode kojima uspješnije rješava društveno-socijalna pitanja.
Analiza našeg ponašanja govori upravo suprotno. Razvili smo gotovo do besmisla ideju kako se u Hrvatskoj gotovo ništa više ne isplati proizvoditi, zapostavljajući pri tome vlastitu pamet, vlastiti razvoj, a onda – kao logična posljedica takvih razmišljanja – i vlastiti proizvod. Perjanice hrvatske industrije u izvozu ostale su bez perja, a nove nismo ni stvarali niti imamo ideju kako ih stvarati.
|
Na djelu suprotna logika
Strategija industrijalizacije jest svjesni utjecaj države i društva na dugoročni opći i sektorski razvoj industrije. Pritom je osnovni cilj povećanje proizvodnosti rada i učinkovitosti te njezine međunarodne konkurentnosti. Tu definiciju kao da smo zaboravili, jer se najveći dio kretanja u našem industrijskom sektoru kreće obrnutim pravcem i potpuno nerazmljivom logikom.
Proizvodnost rada postižemo smanjivanjem broja radnika, a ne uvećanom proizvodnjom; konkurentnost nam ne raste dovoljno brzo, što pokazuje ranglista konkurentnosti Svjetskog gospodarskog foruma gdje, istina, u relativnim odnosima poboljšavamo pozicije, ali još uvijek nedovoljno u odnosu na stvarne mogućnosti.
U posljednje vrijeme kao da smo se osvijestili i sagledali da se bez udjela industrije u BDP-u na razini 25-30 posto teško mogu postizavati makroekonomski ciljevi, koji polaze od relativno visokih stopa rasta BDP-a. No, da bismo održavali takve visoke stope potrebni su i snažniji društveni napori, prije svega konkretna podrška razvojnim ciljevima i izvoznoj orijentiranosti cijeloga gospodarstva, što sada nije slučaj.
S velikom pompom najavljena Izvozna ofenziva Hrvatske, polazi od promjena u načinu pristupa, ali i ukupnog mentalnog sklopa, koji je vjerojatno i najveća prepreka približavanju svjetskim trendovima. Treba, naime, shvatiti da se nova industrijalizacija ne može provoditi sa starom tehnologijom, zaostalom opremom i starim idejama.
Doktrina izvozno orijentirane industrije
Da bi se industrija neke zemlje mogla zaista izrazito izvozno orijentirati, tj. da postane istinski međunarodno konkurentna, potrebna joj je i međunarodno konkurentna ekonomska politika. Drugim riječima, potrebno je stvoriti povoljno gospodarsko-poduzetničko okruženje i uvjete slične onima koji vladaju u gospodarstvima konkurentskih zemalja.
Ovdje se ne misli samo na relativno stabilne uvjete privređivanja – pri čemu kod nas prevladava mišljenje da smo to postigli na području cijena, tečaja i inflacije – već na ukupnu pravnu i poslovnu sigurnost svih subjekata na tržištu.
Podaci, a i brojne kritike međunarodnih institucija, sve do zainteresiranosti inozemnih ulagača, pokazuju da već godinama upravo na toj sigurnosti gubimo bitku za nove investicije.
|
Uvijek iznova valja podsjetiti da je najveći resurs sposobno i vitalno stanovništvo, koje se nažalost ni približno realnim mogućnostima ne koristi kao učinkovita proizvodna snaga. Potpuno je zapostavljen, uz časne iznimke, domaći razvoj. Svjetska iskustva, međutim, govore da su upravo znanje, tehnika i tehnologija oni čimbenici koji odlučuju o sudbini svake zemlje. Zanemariti ljudski potencijal označava svjesni ulazak u tromi, slabo pokretni sustav kojega karakterizira izrazito slabašan proces stalnih inovacija i znanstveno-tehnološkoga napretka. Hrvatska je upravo u tom položaju.
Sada je središnje pitanje kako vratiti povjerenje i vjerodostojnost Vladi i uopće političarima u našoj sredini. To je veoma teško postići u uvjetima kad uporno izostaje meritorna rasprava o ključnim pitanjima hrvatske budućnosti: gospodarstvu, a u okviru toga o zapošljavanju, problemu nezaposlenosti, ino-zaduženju, unutarnjem dugu i puzajućoj nelikvidnosti, manjkavom i nedovoljnom izvozu – da spomenemo samo rak-rane hrvatske stvarnosti.
Političari i stranke najmanje se bave onim što stvara novu vrijednost: proizvodnjom i razmišljanjima kako ovoj zemlji i ovom ispaćenom narodu vratiti samopouzdanje i vjeru u istinski boljitak. Čudi li stoga da su na svim listama vjerodostojnosti politika i političari uvjerljivo na posljednjem mjestu? Ili, najnovija istraživanja po kojima ispada da najveći broj političara uključivanjem u izbore, nacionalne ili lokalne, traži ponajprije svoj vlastiti probitak?
|
Takav odnos, razumljivo, izaziva 'bunt' radnika i drugih zaposlenika, koji ga prepoznaju gotovo na svakom koraku. U tom smislu su sve učestaliji zvižduci protesta samo znak upozorenja kojim se konačno traži sposobnost, kompetentnost i kredibilitet ljudi koji vode i upravljaju ovom zemljom? To su za hrvatsko društvo, ma kako patetično zvučala, sada središnja pitanja.
Nužno proširenje zone poslovnog interesa
Razumniji hrvatski političari i ekonomisti opetovano će reći da je najveći propust bivših Vlada što su 'pratili' model privređivanja uspostavljen Stabilizacijskim programom iz 1993. i da ga nisu prilagođavali stvarnim procesima.
U ocjeni hrvatske gospodarske zbilje, procjene njenog stanja i mogućnosti, valja se podsjetiti na stvarnu razinu BDP-a. Inozemni dug u razdoblju od 1994. do zaključno 2012. porastao je sa 3 na 50 milijardi eura. Razlika između uvoza i izvoza u posljednjih 20 godina iznosi više od 100 milijardi USD.
Broj ukupno zaposlenih u industriji stalno se smanjuje. Inozemna ulaganja, najvećim dijelom usmjerena na kupnju dionica u postojećim portfeljima a vrlo malo na greenfield investicije, ne bi pretrpjele ozbiljniju analizu učinkovitosti. Dapače, analiza ulaganja u hrvatska poduzeća pokazala bi kako sa svakom milijardom inozemnih izravnih ulaganja ozbiljno opada zaposlenost.
Realne pretpostavke i mogućnosti pojačane gospodarske suradnje s našim partnerima u regiji ukazuju i na potrebu repozicioniranja hrvatskog izvoza na tržištima jugoistočne Europe. Drugim riječima, treba iskoristiti određenu prepoznatljivost hrvatskih proizvoda na tim tržištima.
No, ne treba se ni tu zavaravati: pritisak drugih zemalja na ova (ipak kupovno ograničena) tržišta stalno se povećava, pa se zaoštrava i konkurencija na tim tržištima. Dugogodišnje gospodarske veze s tim zemljama omogućavaju hrvatskim poduzetnicima određenu komparativnu prednost na samom početku, ali to ne traje vječno.
|
Konačno, treba proširiti sam pojam regionalnog partnerstva, pri čemu je pojam regije poslovnoga interesa Hrvatske znatno širi od zemalja bivše Yu-zajednice. Za Hrvatsku to mora biti cijeli potez na pravcu Jadran-Baltik, sjeverna Italija i južna Njemačka, Austrija i Slovenija. Veliki dio tih zemalja su članice EU, što bi trebalo maksimalno iskoristiti za proširenje suradnje, čime bi se povećale realne mogućnosti proširene gospodarske suradnje i robne razmjene.
Pesimizam kao matrica?
U Hrvatsku, u svim sferama društva, osjeća se određena nevjerica, malodušje i pomanjkanje samopouzdanja u vlastite snage. Mnogo su tome pridonijele dosadašnje vladajuće garniture (bez obzira na predznak), jer su sustavno zapostavljali gospodarstvo, a velikim dijelom uništili snažnu industriju. Doveli smo naciju u stanje gdje potpredsjednik Vlade, zadužen za gospodarstvo, mora isticati: „Ja sam optimist. Pesimisti nam u Vladi ne trebaju. Pesimizam može koristiti samo jednoj industriji – farmaceutskoj, u proizvodnji antidepresiva. Hrvatskoj treba optimizam i smanjenje potrošnje antidepresiva“.
Posljednjih smo tjedana obasuti mnogobrojnim nepovoljnim vijestima. Ministar Mrsić je navijestio produženje radnoga vijeka do 67 godina; zdravstvena reforma i dalje umanjuje ili otežava neka prava na zdravstvene usluge; Hrvatsko gospodarstvo, mjereno veličinom BDP-a, danas je na razini onoga prije deset godina, a država je u tom razdoblju osjetno povećala potrošnju. Najave da ćemo se standardu iz 2008. vratiti tek 2020. dodatni je uteg ukupnom stanju. Kako u takvim uvjetima suzbiti pesimizam?
Bez novih radnih mjesta nema rješenja
U srpnju 2013. u Hrvatskoj je bilo 1,506.369 osiguranika i, istodobno, 1,219.594 korisnika mirovina. Približno takav odnos bilježimo već dulje vrijeme. Sve to upućuje da je postojeći mirovinski sustav u takvim okvirima zaista – neodrživ. Za dugoročnije spašavanje cijeloga sustava bile bi potrebne radikalne promjene, prije svega u povećanju broja osiguranika.
Umjesto sadašnjeg odnosa gdje na jednog umirovljenika dolazi samo 1,2 osiguranika, odnos bi trebalo potpuno obrnuti u 1 prema 2,1. To znači, a to minister Mrsić stalno napominje, da bi Hrvatskoj trebalo 2 milijuna osiguranika. Računice održivosti cijeloga sustava čak govore o potrebi 2,5 milijuna osiguranika.
|
Kad bismo stvarno ogoljeli strukturu osiguranika, vidjeli bismo da Hrvatskoj zapravo nedostaje više od 900.000 novih radnih mjesta. Formalno, to ne bi smio biti problem, jer Državni zavod za statistiku u svom najnovijem izvješću (razdoblje siječanj-ožujak 2013.) ukazuje da u Hrvatskoj ne radi čak 56,8 posto radno sposobnog stanovništva (stariji od 15 godina). To je armija od 3,79 milijuna ljudi. Ako odbijemo od toga 1,2 umirovljenika i 650 djece ispod 15 godina još uvijek dobivamo impresivnu brojku od gotovo dva milijuna ljudi koji nisu obuhvaćeni radom. Može li si država s 4,4 milijuna ljudi dopustiti takav luksuz?
Iluzija je da ćemo uskoro doseći očekivanja ministra, a kamoli stvarne potrebe. Uostalom, analiza novootvorenih radnih mjesta u dvogodišnjem razdoblju sadašnje garniture na vlasti (ali i one prethodne) jasno pokazuje da su to samo tlapnje. S jedne strane slavimo otvaranje i do 10 radnih mjesta, a zatvaramo oči pred stalnim gubitkom dosadašnjih radnih mjesta, napose u prerađivačkoj industriji. U srpnju 2012. u prerađivačkoj industriji je bilo zaposleno 206.594 radnika; u srpnju ove godine bilo ih je gotovo 5000 manje (201.568).
Upitna konkurentnost
U najnovijem izvješću Svjetskog ekonomskog foruma Hrvatska se sa 81. popela na 75. mjesto između 148 zemalja. Označava to prvi prividni rast nakon pet godina stalnoga pada na toj međunarodnoj ljestvici konkurentnosti (2007. bili smo na 60. mjestu). Pomnija analiza čimbenika ovog rasta (stoga i govorimo o prividnom rastu) odnosi se na gotovo efermerne elemente (utjecaj HIV-a na poslovanje ili pojavnost HIV-a; utjecaj tuberkoloze na poslovanje). U tim kategorijama nalazimo se ispod 50. mjesta na ljestvici konkurentnosti.
Najproblematičniji faktor za poslovanje u Hrvatskoj je, međutim, i nadalje niska učinkovitost javne uprave, a ozbiljni nedostaci konkurentnosti su troškovi poljoprivredne politike, učinak poticaja za zapošljavanje, sposobnost privlačenja talentiranih ljudi, učinak poticaja na investicije, opterećenje vladinim odlukama, pravni okvir za strana ulaganja i učinkovitost pravnog okvira u rješavanju sporova. U svim tim kategorijama zauzimamo iza 100. mjesta.
Teško je u tim uvjetima prihvatiti možda i opravdanu mjeru povećanja životne dobi i granice za odlazak u mirovinu. Jedan je komentator tim povodom napisao: „Radili mi do 67, 70 ili stote, bez jakog rasta zaposlenosti i širih društvenih i radnih reformi neće se fondovi mirovinskog osiguranja bolje puniti, a mirovine će i dalje biti bijedne“.
Drugim riječima, nema oporavka gospodarskog i socijalnog stanja Hrvatske bez jasne orijentacije na realnu ekonomiju, povećanje proizvodnje i izvoza. I to je naša prava stvarnost!
|
|
 |
|