|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Ante Gavranović
|
|
|
|
|
|
Hrvatska na gospodarskom raskršću - Ima li nade za nas?
|
|
Nepovoljna kretanja i vijesti sa svjetskih financijskih krugova, koja nas gotovo svakodnevno zapljuskuju, isprepleću se s, također, izrazito nepovoljnim kretanjima hrvatskoga gospodarstva. Ta su kretanja obilježena padom BDP-a bez ozbiljnih mogućnosti da se stanje ubrzo izmijeni, nezaposlenošću koja se bliži rekordnim brojkama, porastu ino-zaduživanja koje prelazi okvire dozvoljenog, neukroćenoj hidri opasne nelikvidnosti i ukupno smanjenoj vanjskotrgovinskoj aktivnosti.
|
Zaista su se upalile 'crvene lampice' koje upozoravaju na ozbiljno stanje. Osobno smatram da nam stanje nije toliko kritično, koliko očito nesposobna Vlada ne zna zaustaviti nepovoljne trendove. U takvim uvjetima nije neumjesno postaviti pitanje: ima li nade za nas?
Hrvatska ima potencijala za rast i razvoj
Kritično stanje u kojem se nalazi hrvatsko društvo najbolje opisuje iznimno visoka nezaposlenost, „odljev mozgova“, pad kapitalizacije realnog sektora i porezno iscrpljivanje sve manjeg gospodarskog potencijala. Na sve to se nadovezuje nedostatak jasne strategije razvoja hrvatskog društva koja bi uključivala prepoznatljive i poticajne ekonomske politike, zasnovane na povećanju ekonomske aktivnosti, proizvodnje i izvoza te, posebno značajno, poticajnog investicijskog okruženja.
Takvo ukupno nepovoljno gospodarsko okruženje dovelo je Hrvatsku u izrazito teško stanje. Međutim, izazovno stanje u kojem se nalazimo, istovremeno je i prilika za sređivanje nagomilanih problema i promašaja u protekla dva desetljeća, a time i prilika za pokretanje gospodarstva i promjena u društvu.
Hrvatska ima dokazano brojne potencijale; treba ih prepoznati i pokrenuti. To se može, međutim, samo poboljšanjem uvjeta poslovanja za koje se stalno zalažemo, stvaranjem uvjeta isplativog investiranja i otvaranja novih radnih mjesta. Svi ti opravdani zahtjevi, zapravo, znače stvaranje uvjeta za dostojanstven život građana ove zemlje.
Investicije domaćih i inozemnih privatnih ulagača kao jedini mogući i održivi način pokretanja gospodarske aktivnosti mogu Hrvatskoj osigurati stabilnu poziciju na jedinstvenom tržištu EU.
Konačno, pristup tržištu od 500 milijuna ljudi zahtjeva povećanu odgovornost u odlučivanju i donošenje dugoročnih strategija odnosno u upravljanju ekonomskim procesima. Činjenica je da smo upravo na tom području vrlo tanki.
Stanje pokazuje da nam je više no ikad potrebno zajedništvo u postavljanju jasnih ciljeva gospodarske i socijalne politike, koje bi vodile izlazu iz duboke ekonomske i društvene krize i otvorile perspektive razvoja.
|
Bez bolnih rezova nema napretka
Najnovija upozorenja Međunarodnog monetarnog fonda i smanjenje rejtinga velikih svjetskih agencija prizemljili su nas: MMF i rejting-agencije ističu kako je glavni razlog lošeg gospodarskog stanja u Hrvatskoj nedostatak konkurentnosti koji je uzrokovala traljavo obavljena privatizacija i, objektivno, veoma prisutna antipoduzetnička klima.
Posebno se ukazuje na nedostatak provođenja potrebnih i korjenitih privrednih reformi. Iako je Hrvatska relativno rano krenula u reforme, očito se nije ustrajalo na njihovom provođenju. MMF poručuje da se mora ustrajati u reformama, rezati socijalne beneficije i smanjivati vanjski dug. Korupcija, kao veliki društveni i ekonomski problem, odbija investicije; sve je veći problem i iznimno visok javni i vanjski dug.
Poruka MMF-a i rejting-agencija veoma je jasna: bez bolnih rezova u gospodarstvu Hrvatska će tapkati u mjestu.
Gospodarska politika zemlje koja se zasniva na samo tri relevantna pokazatelja: stabilnost tečaja, stabilnost cijena i sposobnost države da servisira vanjske dugove, pokazala se uglavnom neuspješnom.
Sučeljavamo se s ogromnim porastom nezaposlenosti, gubitkom radnih mjesta u prerađivačkoj industriji i socijalnom degradacijom ukupnoga društva, pa i njegovim raslojavanjem na bogate i vrlo siromašne. Činjenica je da sadašnji okviri makroekonomske politike pogoduju i dalje upravo tim nepovoljnim refleksijama, a da nemamo ni vizije, a ni ekonomskih instrumenata kojima bismo prevladavali to stanje.
|
No, ono što je još važnije, sazrijeva saznanje da su nam, pored suštinskih gospodarskih i društvenih reformi, kao 'kruh nasušni' potrebni i zajedništvo, istinska opredijeljenost da se stanje u Hrvatskoj izmijeni na bolje i stvore preduvjeti trajnijeg i ubrzanijeg gospodarskog rasta.
Pokazalo se da takav program nije u stanju ostvariti ni jedna sadašnja politička opcija, bez obzira s kojim ideološkim predznakom. Došlo je vrijeme da se okupe sve glave, bez stranačke opsjednutosti, i da se zajednički potraži izlaz iz ove duboke i kronične krize. Bez gospodarskog napretka i jasne konsolidacije u tome ne možemo uspjeti.
Voda do grla. Gdje su izlazi?
Privredna kretanja u protekloj godini pokazuju sve jasnije da su velikim dijelom bila prisutna obećanja bez pokrića. Naglasak za realni izlaz iz strukturnih gospodarskih teškoća i poremećaja je, tvrdili smo oduvijek, valja tražiti, prije svega, na mjerama mikroekonomije, u nas godinama gotovo potpuno zapostavljene discipline. U gospodarskim analizama gotovo da i nema riječi o efikasnosti, rentabilnosti, akumulaciji, investicijama.
Međutim, samo tako se mogu stvarati potrebna sredstva za normalnu socijalnu i gospodarsku politiku jednoga društva, gdje su svi sustavi vrijednosti poremećeni i gdje je poremećen i temeljni odnos aktivnih radnika i broja umirovljenika.
|
Od Vlade, ali i oporbe, dakle sadašnjih i potencijalnih kreatora gospodarsko-socijalne politike, traži se da uspostave realan makroekonomski okvir u kojem će poduzeća, posebno ona izvozno orijentirana, smoći dovoljno snage i manevarskog prostora za bolje djelovanje u zadanim i pretpostavljenim okvirima.
Pritom se sama po sebi nameću pitanja što je s izvozom, zaposlenošću, osiromašenjem najvećega dijela stanovništva, nestankom niza poduzeća? Kakva je stvarna budućnost umirovljeničkog dijela stanovništva? Iako se oporavdano očekivalo pomake upravo na tim područjima, njih jednostavno nema.
Zabrinjavajuća tendencija se nazire u najnovijim ozbiljnim gospodarskim izvještajima. Nažalost, najnoviji pokazatelji govore da je naša stopa rasta BDP-a među najnižima u svijetu. Najave čelnih ljudi govore o daljnjem urušavanja hrvatske privrede. Voda je zaista došla do grla!
S obzirom na raspoložive resurse, proizvodne potencijale i stručnu radnu snagu, ovakav je trend objektivno nepotreban. Netko snosi odgovornost za takvo stanje! Svi ozbiljni ekonomski analitičari traže od Vlade ambicioznije programe i projekte. Nažalost, ti zahtjevi uglavnom ne padaju na plodno tlo.
Zanemaruje se pritom podatke o stagnaciji izvoza (traje već desetak godina), naglom i nezadrživom rastu inozemnih dugova (približavaju se opasnoj granici od 50 milijardi eura), činjenicu da je razina industrijske proizvodnje dosegla tek osamdeset posto razine iz 1989. godine ili da rast vanjskotrgovinskog deficita u razdoblju od 2000. na ovamo prelazi više od 100 milijardi USD.
Ukazujemo uvijek kako samo jačanje hrvatskoga gospodarstva i jačanje svijesti da treba razvijati domaću proizvodnju, na njoj graditi suvisli školski, zdravstveni i umirovljenički sustav, može Hrvatsku izvući iz debeloga kala u kojem se nalazi.
To je zaista problem, koji se ne može rješavati za okruglim stolovima ili akademskim raspravama nego isključivo novim zapošljavanjem, povećanim izvozom, osmišljenom politikom razvoja turizma i drugih usluga. Ukratko, jačanjem poslovne aktivnosti cijeloga društva. Očito je da ukupni gospodarski model mora ići na generalni remont.
Ključno je pitanje zašto u tako složenom gospodarskom trenutku nema zajedništva u postavljanju konkretnih ciljeva da bi se to i ostvarilo?
|
|
 |
|