|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Ante Gavranović
|
|
|
|
|
|
Ekonomska politika u 2013.
|
|
Pioritet: konsolidacija i radna mjesta
|
|
Ključnom ostaje poruka kako su velika i mala ulaganja, strana ili domaća, državna ili privatna, najvažniji pokretač i kotač-zamašnjak u gospodarstvu. Uz njih se vezuje ili pada (realni) optimizam koji je Hrvatskoj u ovom trenutku jako potreban. Uz njih opstaje ili pada model ekonomske politike koji je zacrtala sadašnja Vlada.
|
Imamo zaista paradoksalno stanje: ministar financija optužuje realni sektor za podbačaj u stvaranju BDP-a, ukupnu nezainteresiranost za ulaganja i inicijative, a spočitava im i nesposobnost da se odmaknu od državnih jasala.
Poslodavci, ogorčeni takvim obračunom bez čvrstih argumenata, uzvraćaju kako su očekivali više spremnosti Vlade da se stvarno uhvati u koštac s problemima, bez da svoju vlastitu nesposobnost sakriva iz leđa drugih. No, prepucavanje u potrazi za krivcem najmanje je ono što nam u ovim kriznim trenucima treba.
U ovom izuzetno složenom trenutku hrvatskoga gospodarstva (i društva u cjelini) vjerojatno najintrigantnije pitanje je kako bolje koristiti postojeće resurse i kapacitete, jer je najvažnije sačuvati postojeća radna mjesta i stvoriti manevarski prostor za otvaranje novih.
Najnoviji podatak da na zavodima za zapošljavanje imamo više od 347.000 nezaposlenih (na 1. prosinca) s jasnom naznakom da bi u narednih šest mjeseci ta brojka mogla znatno porasti (govori se o novih 50.000 zbog odlaska mnogobrojnih poduzeća u stečaj) pitanje radnih mjesta stavlja u prvi plan svih poslovnih aktivnosti i budućih mjera Vlade. Dodamo li tome činjenicu da je među nezaposlenima gotovo 180.000 žena ili da mlađi od 24 godine čine više od 40 posto ukupnoga broja nezaposlenih problematika se javlja u puno široj dimenziji.
|
Nema izlaza bez pojačane proizvodnje
I u trećem tromjesečju 2012. zabilježen je pad BDP-a. On je od 2008. Na ovamo umanjen čak za 10 posto i stvarno postaje ključna točka kriznog žarišta. Sve se to događa u uvjetima kad je hrvatska privreda u ozbiljnoj recesiji.
Negativne stope rasta ostvarene su u nekoliko posljednjih godina, bez realnih izgleda da se stanje ubrzo promijeni. Napose zabrinjava nepovoljan trend stope rasta u industriji, glavnom nositelju izvoznih mogućnosti. Nepovoljno kretanje ekonomskih aktivnosti i nadalje je prisutno.
U Vladinim smjernicama ekonomske politike za razdoblje 2013. – 2015. jasno stoji da je „dosadašnji model ekonomskog rasta temeljen na rastu osobne potrošnje iscrpljen te da je potreban prijelaz na model rasta koji će se temeljiti na ulaganju u produktivne sektore i općenito rastu proizvodnje“.
Na temelju Zakona o proračunu, kojim je utvrđena struktura Strategije i strateških planova pojedinih ministarstava, izrađena je strategija Vladinih programa za navedeno razdoblju. Ostvarivanje zacrtane Strategije predviđeno je kroz 12 općih ciljeva:
• Makroekonomska i gospodarska stabilnost;
• Optimalno ozračje za razvoj konkurentnog gospodarstva;
• Ravnomjerni regionalni razvoj;
• Jačanje socijalne pravednosti;
• Zaštita, očuvanje i unapređenje zdravlja;
• Poticanje znanja, izvrsnosti i kulture;
• Zaštita okoliša i prostorni razvoj;
• Konkurentniji poljoprivredno-prehrambeni i ribarski sektor;
• Podizanje konkurentnosti hrvatskoga turizma uz afirmaciju Hrvatske kao jedne od vodećih međunarodnih turističkih destinacija;
• Jačanje pravne države i vladavine prava;
• Održavanje javne i državne sigurnosti na najvišoj razini, i
• Daljnje jačanje međunarodnoga položaja Republike Hrvatske i očuvanje nacionalnog identiteta.
|
Vlada je ovako postavljenim ciljevima, koji su dugoročni i odnose se na cijelo trajanje mandata, pokušala usmjeriti pozornost na prioritete kojima će se rukovoditi u narednim godinama. Vjerojatno se nitko u Hrvatskoj neće suprotstaviti tim ciljevima, ali ima mnogo opravdanih prigovora na izbor mjera i određeni timing da se ti ciljevi postignu.
Potpuno je jasno da se održivost javnih financija ne može postići isključivo fiskalnom konsolidacijom. Stječe se, međutim, utisak da su nastojanja Vlade u ovih godinu dana bila isključivo usmjerena na taj dio konsolidacije. Ekonomski program koji predviđa pokretanje gospodarskog rasta kroz poticanje ulaganja i prijelaz na novi model rasta utemeljen na PROIZVODNJI I JAČANJU IZVOZA, nažalost je izostao.
Izostalo je i stvaranje poboljšane poslovne klime, pa nesporazumi Vlade i poslodavaca i proizlaze iz činjenice da nisu pojednostavnjene administrativne procedure, da nije uspostavljena bolja zaštita vlasništva putem povećanja učinkovitosti pravosudnog sustava, uključujući i naglašene probleme insolventnosti i nelikvidnosti brojnih privrednih subjekata.
Ukupnu negativnu poslovnu atmosferu dopunjava i nepovoljno stanje u širem okruženju naše zemlje, posebno u Europskoj uniji i Euro zoni. Ovo je važno spomenuti iz barem tri razloga: Hrvatska ostvaruje preko 65 posto vanjskotrgovinske razmjene sa članicama Europske unije; više od tri četvrtine ukupnih inozemnih ulaganja porijeklom je iz članica EU; preko 91 posto vlasništva u našim bankama drže banke matice sa sjedištem u zemljama Europske unije.
Putem ovih transakcijskih kanala europska depresija prelijevat će se i u našu zemlju u smislu smanjivanja mogućnosti za izvoz naših roba, smanjivanja direktnih inozemnih ulaganja i, što je posebno važno, očekivano otežanog i skupljeg financiranja. Uostalom, sve ove nepovoljne efekte već osjećamo i nisu izmišljeni.
|
Hoće li realni sektor dobiti na važnosti?
Pred Vladom stoji u ovom trenutku izuzetno važno pitanje: kako svladati tekuće teškoće i kako osigurati dugoročno stabilniji i uspješniji ekonomski razvoj. Analiza onoga što je učinjeno pokazuje da smo se predugo bavili samo prihodovnom i rashodovnom stranom Proračuna, a odugovlačili i zanemarivali mogućnosti stvaranja dodane vrijednosti.
Zanemarena je činjenica da je, uz odlučnije provođenje reformi i postupno rješavanje nagomilanih problema u gospodarstvu, ipak ključno pitanje ekonomske politike kako bolje koristiti postojeće resurse, pri čemu nova radna mjesta, nova proizvodnja i povećani izvoz imaju dominantno mjesto. Program ekonomskog oporavka Hrvatske morao bi se, znači, okrenuti prema realnom sektoru, proizvodnji prije svega, a vezano na proizvodnju – izvozu. Nažalost, to su riječi koje se i ovih dana najmanje čuju u promišljanjima kako ostvariti jasne ciljeve oporavka i budućeg razvoja.
Kritike koje stižu sa strane gospodarstva pokazuju da se stvari ne kreću u zacrtanom pravcu. Pritom se posebno naglašava kako je najveći nedostatak ukupne ekonomske politike činjenica da nismo u stanju pretočiti postojeće potencijale u konkretnu realizaciju. U najnovijoj anketi HUP-a o privrednim očekivanjima čak 80 posto ispitanika vjeruje da će gospodarsko stanje u 2013. ostati jednako nepovoljno ili će biti još lošije.
Kao glavne prepreke ističu visoke poreze i doprinose (koji po njima nisu smanjeni), zatim nelikvidnost i usporeno plaćanje, kruto radno zakonodavstvo, uvjete financiranja poduzetništva, neučinkovitost javne uprave, ukupno nejasnu strategiju razvoja i usporeno pravosuđe.
Privreda ističe kako je nužno započeti i poticati barem neke pozitivne procese u privredi da bi se osigurao minimalni privredni rast i zaustavio trend rasta nezaposlenosti. Za ovaj drugi, poticajni dio nužno je provesti ozbiljne sistemske zahvate da bi se privukle inozemne investicije, započeli pozitivni procesi investiranja domaćih subjekata u privredi, ohrabrilo banke i druge investitore da više ulažu u gospodarstvo.
Ukratko, potrebno je mnogo toga učiniti – ali bez odgađanja. Ovako – smatraju oni – 2012. ćemo pamtiti kao godinu velikih, ali izgubljenih očekivanja.
|
Kritikama koje dolaze sa strane poslodavaca priključuje se – što ima možda i veću specifičnu težinu – svojim analizama i HNB koje potvrđuju promašeni model ekonomske politike i neadekvatne mjere Vlade za izlaz iz gospodarskih teškoća. Model koji je temeljen na zaduživanju, porastu deficita i daljnjem slabljenju industrije i izvoza ne može biti model oporavka gospodarstva.
Za promjene, ali u 'tuđem dvorištu'
Svi relevantni čimbenici u hrvatskom društvu – politika, gospodarstvo i sindikati – slažu se načelno s potrebom ozbiljnih zahvata i krupnih promjena, ali samo kad se one događaju u 'tuđem dvorištu'. Promjene na bolje, makar i minimalne, ne može se, međutim, ostvariti, ako se ne provedu neke nepopularne mjere.
Sada se može s punom odgovornošću tvrditi da je u 2012. upravo zakazalo provođenje onih mjera koje su trebale smanjiti ukupne rashode i osjetno povećati investicije, posebno u javnim poduzećima. Taj 'tihi otpor promjenama' ostaje i dalje velika prepreka ostvarenju postavljenih ekonomskih i socijalnih ciljeva za 2013. Osobito je upitan cilj da će se u takvim okolnostima postići gospodarski rast od 1,8 posto.
Ispit realnih mogućnosti Vlade
Očito je da Vlada mora preuzeti više odgovornosti i s većom odlučnošću, bez stranačkih kalkulacija, ući u bitku za provođenje reformi koje bi ubrzale gospodarski rast, otvorile nova radna mjesta, stvorile mogućnost povećanog izvoza te – udahnule određenu realnu dozu optimizma u našu svakodnevicu.
|
U 2013. očito moramo konačno odgovoriti na brojne upitnike u našoj privrednoj svakodnevici. Upitno je hoće li se ostvariti program investicija; upitna je dinamika ostvarenja; upitno je u kojoj će se mjeri strani i domaći kapital usmjeravati na te investicije. Međutim, zaokret prema snažnoj investicijskoj politici jedina je realna poluga koja bi mogla ozbiljnije promijeniti stanje u hrvatskom gospodarstvu.
Svi realni ekonomski analitičari slažu se u ocjeni da bez jačanja industrijske proizvodnje nema realnih mogućnosti otvaranja novih radnih mjesta ni povećanog prostora za intenzivniju orijentaciju prema izvozu. Investicije su pritom najvažnija karika.
Očekivati čuda na rashodnoj strani proračuna u kratkom roku potpuno je nerealno. Velikim dijelom rashodi su uglavnom unaprijed zadani ugovornim obvezama. Pregovori sa sindikatima pokazuju kako se teško mijenjaju stečena prava, a smanjenje proračunskih sredstava pojedinim dijelovima državnog sustava ne samo da neće riješiti postojeće problem već će ih samo produbiti. Tu mislimo na kresanje sredstava poljoprivredi, školstvu, obrani i policiji.
Uspjeh ili neuspjeh Vlade upravo na tom planu može biti odlučan za oporavak gospodarstva. Hrvatska ima dobre logističke i geografske pretpostavke kao investicijska destinacija, ali Vlada mora stvarati atraktivno poslovno okruženje, poduzetničku klimu i potrebnu infrastrukturu.
Ključnom ostaje poruka kako su velika i mala ulaganja, strana ili domaća, državna ili privatna, najvažniji pokretač i kotač-zamašnjak u gospodarstvu. Uz njih se vezuje ili pada (realni) optimizam koji je Hrvatskoj u ovom trenutku jako potreban. Uz njih opstaje ili pada model ekonomske politike koji je zacrtala sadašnja Vlada.
|
|
 |
|