|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
dr.sc. Guste Santini
|
|
|
|
|
„Nebriga prema imovini i bogatoga učini siromašnim“
latinska poslovica
„Dok god vlasništvo ostane u posjedu istog čovjeka, ma kakvi se stalni porezi nametali na nj, oni nikada ne mogu imati za cilj da umanje ili oduzmu bilo koji dio njegove kapitalne vrijednosti, već samo neki dio dohotka koji proizlazi iz njega.“
Adam Smith
|
Porezi i problemi oporezivanja bitan su dio ljudske povijesti. Izabrani narod, Židovi, imali su tijekom svoje povijesti velikih problema – nisu prihvaćali poreze koji su im osvajači nametali. Grčki gradovi-države, Rim, od početka naše ere gotovo dvjesto godina imali su razumne vladare što valja shvatiti kao umjerenu poreznu presiju.
Danas švicarski porezni sustav i način njegovog donošenja smatra se, između ostalog, razlogom blagostanja što ga uživaju njezini građani. Mnogi smatraju da je inflacija, koja je također porez, i velika porezna presija razlogom propasti rimskog carstva. Engleska i njezina Magna Carta Libertatum iz 1215. godine kao i naša Pacta conventa iz 1102. godine pokazuju kako su porezi bili predmet sukoba koji su često završavali u krvi.
Američke kolonije su se osamostalile jer nisu željele plaćati visoke namete koje im je nametnula Velika Britanija. Stav prema porezima mlade američke demokracije najbolje se vidi iz činjenice da federalna vlada nije imala pravo oporezivanja. Problem financiranja rata riješila je porezom koji nije porez – inflacijom.
U Hrvatskoj se ovih dana živo raspravlja hoće li se ili ne uvesti porezi na imovinu. Porezni stručnjaci šute o tom, po mome mišljenju, vrlo važnom problemu. Zabrinut zbog najavljenog uvođenja poreza na imovinu ustrajno apeliram na Vladu da prilikom eventualnog uvođenja poreza na imovinu konzultira i analizira iskustva drugih zemalja (o čemu se čitatelj može uvjeriti na mojim stranicama: www.rifin.com), s jedne strane, i, s druge strane, da se prilikom razmatranja o uvođenju poreza na imovinu sagledaju makroekonomski učinci.
Nije samo problem što će novi porezi na imovinu povećati poreznu presiju njihovim vlasnicima. Nije samo problem što će novi porezi na imovinu dodatno smanjiti vrijednost imovine. Nije samo problem što mnogi vlasnici imovine nikako da ostvare minimalan dohodak na imovinu kojim bi pokrili troškove njezinog održavanja. Nije samo problem što oporezivanje imovine znači oporezivanje samo jednog oblika bogatstva.
Nije samo problem što će se građevinski sektor dodatno ugroziti. Nije samo problem u tome što će građani manje štedjeti i tako povećati svoje rizike. Problem je i u tome što zemlja koja godinama ima negativnu štednju mora istu stimulirati kako bi uravnotežila platnu bilancu i, potom, putem suficita, najprije servisirala i, konačno, otplatila svoj inozemni dug. Sve zajedno, kao i ono što nije nabrojeno, ukazuje da je eventualno uvođenje poreza na imovinu prilično ishitrena odluka, a moguće samo još jedna nova avantura.
|
Porezni sustav i porezna politika bitni su podsustavi ekonomskog sustava i ekonomske politike. Naprosto nije moguće dovoljno naglasiti međuovisnost tečaja nacionalne valute, kamatne stope i marginalne porezne stope kao aktivne odrednice profitne stope pa, samim time, i stope rasta nacionalnog gospodarstva.
U uvjetima, hrvatski slučaj, fiksnog tečaja nacionalne valute zemlja ima bitno sužen prostor na području monetarne i kreditne politike. Jedino što, uvjetno rečeno, ostaje snažnim nacionalnim instrumentom ekonomske politike je porezni sustav i porezna politika. Na žalost, ni porezni sustav ni porezna politika nisu u potpunosti autonomne i broj stupnjeva slobode je određen otvorenošću nacionalne ekonomije, s jedne strane, i, s druge strane, privrednom strukturom odnosne zemlje.
U slučaju otvorenosti nacionalne ekonomije važno je putem poreznog sustava i porezne politike povećati nacionalnu konkurentnost i tako amortizirati fiksni tečaj nacionalne valute. Posebno valja upozoriti, opet hrvatski slučaj, da privredna struktura niske dodane vrijednosti imperativno zahtjeva nisku poreznu presiju kako bi opstala. Ista priča vrijedi i u slučaju većih domaćih kamatnih stopa u odnosu na kamatne stope u okružju.
Podrška fiksnom tečaju nacionalne valute vrši se putem jačanja neizravnih u odnosu na izravne poreze – neizravna devalvacija. Srećom, rastom udjela neizravnih poreza u odnosu na izravne i smanjenjem porezne presije po jedinici društvenog proizvoda bar djelomično se amortizira razlika većih kamatnih stopa, koja u osnovi predstavlja diferenciju stanja rizika u zemlji i inozemstvu za izvoznike.
Načela oporezivanja su principi kojih se treba pridržavati prilikom konstrukcije poreznog sustava i vođenja porezne politike. Načela su obično teško ostvariva pa ih valja, sukladno ciljevima ekonomske politike, korigirati kako bi u srednjem i dugom roku učinci sustava i politike bili povoljni za nacionalnu ekonomiju.
Jasno, radi se o društvenim načelima koje mi ekonomisti (i ne samo mi) nismo u stanju jasno precizirati, odnosno implementirati. Pri tome valja imati u vidu da postoji razlika u sustavu i politici u kratkom vremenu; u dugom vremenu nema razlike između sustava i politike. Konvergencija se ostvaruje manipulacijom elemenata sustava što je ujedno i sadržaj politike.
|
Porezni sustav ima snažni utjecaj na cjelokupni društveni sustav. Tako poreze valja promatrati u fiskalnom pogledu, što je u Hrvatskoj dominirajuće, socijalnom, čime se nastoji opravdati uvođenje poreza na imovinu, i ekonomskom, u funkciji stabilizacijske i razvojne ekonomske politike. Fiskalna funkcija poreza je pretpostavka funkcioniranja države u današnjem smislu te riječi.
Socijalna funkcija poreza dio je arsenala kojim se korigira primarna raspodjela, tržište, tako da građani koji imaju manji dohodak mogu ostvariti životni standard na razini (ustavnih) načela odnosne zemlje. Drugim riječima, porezna obveza poreznog obveznika određena je njegovim poreznim kapacitetom. Ekonomska funkcija poreza izravno utječe na gospodarstvo odnosne zemlje. Nikako ne treba gubiti iz vida da je porez trošak za poreznog obveznika kako sam to pokazao u svom radu: „Porezna reforma i hrvatska kriza“.
Kako su rast nacionalnog blagostanja i zaposlenosti temeljni cilj svake ekonomske politike to je nedopustivo zanemarivanje ekonomske funkcije poreza. Zemlja, slučaj Hrvatske, koja ima gospodarske probleme mora najveću moguću pažnju posvetiti upravo ekonomskim aspektima oporezivanja, i to kako makroekonomskim, tako i mikroekonomskim učincima. Smatram nužnim naglasiti da su porezi prvenstveno ekonomski instrument ekonomske politike. Ovo ne znači da socijalni i fiskalni razlozi nisu važni, već da se oni deriviraju iz ekonomske funkcije poreza.
|
Iz navedenog slijedi jasan zaključak: oporezivanje imovine nije potrebno u većoj mjeri nego što je slučaj u postojećem poreznom sustavu. Općenito u zemlji koja ima karakteristike kao što je to slučaj Hrvatske valja poduzeti sve moguće mjere kako bi se povećala imovina stanovništva i svakog drugog sektora u svakom pogledu. Ne treba zaboraviti da Hrvatska ima negativnu štednju što pokazuje kronični – zabrinjavajući – deficit platne bilance od 1995. godine.
Stanovništvo koje je imalo veće stope rasta duga nego štednje dodatno je ranjivo na gospodarsku krizu što još, sa svoje strane, vrši snažan pritisak na proračun. Tzv. srednji sloj je vrlo tanak, a koji je, ne treba zaboraviti, čimbenik stabilnosti svake zemlje od Aristotela koji je to prvi utvrdio do danas.
Postoje inicijative da bi se oporezivanjem imovine moglo popraviti tragičan model privatizacije. Moram reći da ne dijelim ta i takva mišljenja. Upravo suprotno! Pokušaj da se oporezivanjem imovine, koja je stečena u vrijeme privatizacije, samo znači da smatramo kako su neki njezini vlasnici neopravdano stekli imovinu. U tom slučaju, ako je rađeno po Zakonu, kritiku valja uputiti tadašnjim zastupnicima Sabora a ne onima koji su, sukladno Zakonu, došli do imovine.
Ukoliko je, međutim, privatizacija provedena suprotno zakonskim propisima tada se radi o nelegalno stečenoj imovini koju valja procesuirati. Ukoliko je nastupila zastara tada Vlada koja je tada bila na vlasti snosi odgovornost za „grijeh propusta“. Naprosto nije moguće ispraviti ono što se nije smjelo dogoditi. Ukoliko bi se ipak inzistiralo na oporezivanju imovine stečene putem privatizacije postavlja se pitanje što učiniti ukoliko je danas neki drugi, treći, i ne znam koji, vlasnik odnosne tvrtke ili ukoliko je ona nečijim „političkim blagoslovom“ privatizirana a njezin prvotni vlasnik nije među nama.
Ipak postoji mogućnost da Vlada pokuša pridobiti vlasnike, prije društvene imovine, na taj način da oni uplate „samodoprinos jednom za uvijek“ kako bi se osigurala određena sredstva koja bi se potom morala „vratiti“ izravno ili neizravno gospodarstvu.
U svakom slučaju nije realno očekivati značajna sredstva na ovaj ili neki drugi način, s jedne strane, i, s druge strane, jednim instrumentom moguće je tek djelomično neutralizirati učinke koji su nastali donošenjem nekog drugog instrumenta. Drugim riječima, ispravljajući nepravdu privatizacije učinit ćemo nepravdu onim vlasnicima imovine koji su je stekli štedeći, što znači uredno izvršavali svoje porezne obveze.
|
Ono o čemu bi trebalo promisliti, iako nije izravno dio porezne reforme, je povezivanje imovine pojedinih građana s pravima nakon umirovljenja. To je pitanje koje zavrjeđuje najveću moguću pažnju. Neke zemlje imovini, kao načinu materijalnog samopokrića treće životne dobi, posvećuju značajnu pažnju. Ovo tim više što razvijene zemlje, kao uostalom i Hrvatska, imaju i imat će problema sa sve starijom populacijom.
Daljnja prodaja obiteljskog srebra, dok se ne usvoji koncepcija i strategija razvoja, mogla bi imati značajne posljedice. Dosadašnja iskustva rasprodaje obiteljskog srebra uglavnom su negativna. Osim toga, preostalo obiteljsko srebro svakim se danom sve više smanjuje pa već i zbog toga nije moguće očekivati značajnije proračunske prihode. Jedna od temeljnih ideja, koje su rezultirale mojom podjelom poreza, upravo je podržavljenje društvenog vlasništva koje nije identificirano u vrijeme kada se to dogodilo, kao porezni prihod. Osim toga, svakako valja imati u vidu da u vrijeme recesije cijena imovine pada, često ispod cijene koštanja.
Ipak, i u normalnim uvjetima država mijenja svoj portfelj što je razumljivo1. Međutim, za razliku od prodaje obiteljskog srebra, smanjenje neto imovine države, više proda nego što kupi, odnosno založi imovinu kako bi dobila kredit, predstavlja „oživljavanje“ akumuliranih poreznih prihoda iz prijašnjih razdoblja. Bilanca stanja se „prelijeva“ u bilancu uspjeha2.
Imajući u vidu navedeno, u narednom razdoblju oporezivanje imovine neće dati potrebnih poreznih prihoda. Štoviše, daljnji razvoj zemlje zahtijevat će primjereno upravljanje državnom imovinom3. I dalje, restrukturiranje javnog sektora moglo bi rezultirati povećanjem državne imovine.
Na kraju valja reći da promjene jednog ili više poreznih oblika zahtijeva kompleksnu analizu. Dosadašnja praksa čestih izmjena u poreznom sustavu dodatno povećava potencijalne rizike investitorima što povećava njihove zahtjeve u pogledu povećanja povrata, profita, na uloženi kapital. Pridodamo li tome skupe kredite i fiksni tečaj, jasno je da bez sustavnog pristupa poreznoj reformi možemo samo dodati ulje na vatru koja je iz dana u dan sve veća i sve ju je teže kontrolirati.
|
_________________
1 Ekonomska politika, putem kamatne stope, tečaja nacionalne valute, porezne presije, značajno utječe na imovinu svih sektora. Stoga, nije moguće učinkovito upravljati imovinom bilo kojem sektoru a da se ne razmatraju dohoci pojedine imovine. Kao i ostali sektori, sukladno svojim posebnostima, država mora stalno mijenjati svoj portfelj imovine. Ekonomska politika poznata kao tačerizam ili reganomija samo su zadnji najpoznatiji primjeri kako ekonomska politika značajno utječe, ponekad nerazumno, na promjenu portfelja državne imovine.
2 Vrijednost imovine može se smanjiti/povećati zahvaljujući mjerama ekonomske politike, odnosno promjenom očekivanja. U tom slučaju ostvaruju se kapitalni gubici/dobici.
3 Izjave nekih dužnosnika kako valja u brzom roku privatizirati/iznajmiti vojnu imovinu koja više nije potrebna oružanim snagama zabrinjava i podsjeća na neka prošla vremena kada se žurilo u procesu privatizacije zbog prihoda, a nije se vodilo računa o optimalnom korištenju imovine. Stoga je nužno preispitati portfelj sve, uključivo vojne, imovine i sukladno koncepciji i strategiji razvoja usmjeriti njezino korištenje.
|
|
 |
|