|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Ante Gavranović
|
|
|
|
|
|
Strategije određuju razvoj
|
Odnos prema sadašnjoj financijskoj i gospodarskoj krizi, s ozbiljnim natruhama brojnih lutanja u potrazi za nekim spasonosnim rješenjima, jedan je od najvećih izazova s kojima se hrvatsko gospodarstvo susreće u razdoblju od svoga osamostaljenja. Vrijeme će pokazati koliko smo zaista spremni za tu veliku igru s velikim ulozima.
Nekonkurentnost hrvatske industrije očito je jedan od najvećih problema. Sada je potpuno jasno da je nekonkurentnost – ne samo industrije nego gospodarstva i društva u cjelini – svojevrsni sintetički izraz pogrešnog modela privređivanja koji godinama uporno prakticiramo. Na to ukazujemo već godinama.
Konkretno, u posljednje je četiri godine industrijska proizvodnja opala za cijelih 28 posto. Naglašenija podrška domaćim proizvođačima i izvoznim nastojanjima dobro zvuči, ali se postavlja pitanje: je li riječ samo o novoj retorici ili stvarnoj promjeni razmišljanja o ulozi industrije i izvoza u gospodarskom životu Hrvatske? Sudeći prema praktičnim rješenjima nove Vlade, na tom nas putu očekuju još mnoge začkoljice i nepoznanice.
Naime, usporedo s razmišljanjima o oporavku hrvatskog gospodarstva, uvijek iznova na vidjelo izlazi istina: Hrvatska nema jasno razrađenu ni razvojnu ni industrijsku politiku pa čak ni proaktivnu gospodarsku politiku, koje bi pridonijele takvom kretanju.
Pokazalo se da Strateški okvir za razvoj, koji je još pred nekoliko godina predložila bivša Vlada, nije postigao željeni učinak. Plan 21, s kojim je sadašnja Vlada dobila izbore, opet, nikako da zaživi i očigledno ne daje očekivane rezultate.
|
U svom viđenju dugoročne strategije ozbiljni ekonomski stručnjaci veliku važnost pridaju novoj industrijskoj i regionalnoj politici. Pritom naglašavaju kako bi cilj trebalo tražiti u novom zapošljavanju i aktiviranju postojećih proizvodnih resursa. Također ističu kako strategija industrijalizacije predstavlja svjesni utjecaj države i društva na dugoročni opći i sektorski razvoj industrije.
Osnovni cilj je povećanje proizvodnosti rada i učinkovitosti te njezine međunarodne konkurentnosti. Tu definiciju kao da smo zaboravili jer se najveći dio kretanja u našem industrijskom sektoru kreće obrnutim smjerom. Proizvodnost rada postižemo gotovo isključivo smanjivanjem broja radnika, a ne uvećanom proizvodnjom; konkurentnost nam opada, što pokazuje rang lista konkurentnosti Svjetskog gospodarskog foruma gdje, nažalost, gubimo pozicije i sve se više približavamo dnu, a ne vrhu te liste.
Mali uvid u strukturu hrvatske industrije pokazuje da smo izgubili snažne poluge industrijskog razvoja, pa time i smanjili ulogu industrije u stvaranju BDP-a.
Konkretno, u prerađivačkoj industriji Hrvatska je izgubila od 1990. godine na ovamo više radnih mjesta no što ih danas uopće ima u tom dijelu proizvodnje. Razvili smo do besmisla ideju kako se u Hrvatskoj gotovo ništa više ne isplati proizvoditi, zapostavljajući pri tome vlastitu pamet, vlastiti razvoj, a onda – kao logičnu posljedicu takvih razmišljanja – i vlastiti proizvod. Perjanice hrvatske industrije u izvozu ostale su bez perja, a nove nismo ni stvarali niti imamo ideju kako ih stvarati.
Iz Hrvatske udruge poslodavaca i Hrvatske gospodarske komore upozoravaju da je u tijeku nastavak procesa deindustrijalizacije hrvatskoga gospodarstva. Istodobno, sve analize pokazuju da bez snažne industrije nema napretka ni na drugim područjima i da je nova društvena preraspodjela moguća samo kroz novostvorenu vrijednost.
Jedan od razloga ukupno lošem stanju gospodarstvenici vide u pomanjkanju stalnog, konstruktivnog i argumentiranog dijaloga između predstavnika izvršne i zakonodavne sfere vlasti, gospodarstva i kvalificiranih organizacija civilnoga društva. Stječe se dojam da Vlada bitna pitanja s toga područja rješava i odlučuje o njima iza zatvorenih vrata.
|
Mišljenja, prijedlozi i poticaji za premošćivanje problema i poboljšanje prijedloga dokumenata, posebice kad je riječ o razvojnim strategijama i propisima od širega značenja, jednostavno se ne prihvaćaju ili se istinski kreatori gospodarske politike o njih potpuno oglušuju. Ukratko, kroz zakonodavna rješenja ne pronalazimo ravnotežu između budućeg gospodarskog rasta, društvene odgovornosti za razvoj i trenutku primjerene socijalne politike.
Zapravo, priča o hrvatskom rastu i razvoju je, uvijek iznova, i priča o promjenama koje su potrebne u cijelom društvu da bismo uopće spoznali potrebu korjenitih promjena. Poruka je jasna: U bitnim strateškim pitanjima razvoja cijeloga društva, a posebno njegovoga gospodarskoga dijela, potreban je snažan društveni konsenzus jer je riječ o dugoročnim opredjeljenjima koja su trajnija i jača od dnevnih političkih ili politikantskih interesa stranaka i pojedinaca.
Uvijek iznova valja podsjetiti kako je (ipak) najveći naš resurs sposobno i vitalno stanovništvo koje se, nažalost, ni približno realnim mogućnostima ne koristi kao učinkovita proizvodna snaga. Potpuno je zapostavljen, uz časne iznimke, domaći razvoj. Svjetska iskustva, međutim, govore da su upravo znanje, tehnika i tehnologija oni čimbenici koji odlučuju o sudbini svake zemlje. Zanemariti ljudski potencijal označava svjesni ulazak u tromi, slabo pokretni sustav koji karakterizira izrazito slabašan proces stalnih inovacija i znanstveno-tehnološkoga napretka. Hrvatska je upravo u tom položaju.
U uvjetima realne ekonomije – a svijet se vraća upravo njoj – to je gotovo nenadoknadiv propust. Kolaps proizvodnje, a on nesumnjivo prijeti, označio bi svojevrsni kolaps ukupnog hrvatskog gospodarstva.
|
|
 |
|