Govori Vinko Barišić, dipl. ing., predsjednik Uprave tvornice čarapa JADRAN
u Zagrebu
|
Vinko Barišić
Tvornica čarapa „Jadran“ pripada u red najstarijih industrijskih pogona u Zagrebu. Osnovana je 1930. godine i u tijeku svoga 82-godišnjeg rada i postojanja prolazila je kroz razne faze – uspješne i manje uspješne. Bitno je, međutim, da je svo to vrijeme bila značajan faktor na području domaće tekstilne industrije, u koju pripada, i da je velikim dijelom ispunjavala svoju društvenu i ekonomsku funkciju. Razgovor s većinskim vlasnikom i predsjednikom Uprave ing. Vinkom Barišićem samo nam je dodatno potvrdio tu činjenicu.
„Proizvodnja čarapa je specifična grana tekstilne industrije o kojoj se u javnosti relativno malo zna. Počesto izaziva zanimanje u smislu načina i postupaka proizvodnje. Ono što je bitno za ovaj naš razgovor je činjenica da tvornica u prosjeku zapošljava oko 300 radnika – to je neki kontinuitet – proizvodi oko 12 milijuna pari raznovrsnih čarapa i ostvaruje prihod koji se kreće između 65 i 70 milijuna kuna.
Redovito isplaćuje istina skromne plaće, redovito uplaćuje poreze i doprinose. U prošloj poslovnoj godini ostvarila je gubitak u iznosu od tri milijuna kuna. Poslovnim rezultatima već u prvom tromjesečju 2012. taj je gubitak saniran, iako nam je u tom razdoblju redovno najslabiji plasman. Najbolje poslujemo u posljednjem, zimskom kvartalu, kad se zapravo i definira ukupan poslovni rezultat.“
Tvornica „Jadran“ stalno ulaže u praćenje suvremenih modnih trendova i prati tehnološki razvoj ove specifične proizvodnje. Kako i u kojoj mjeri uspijevate u tome?
„Treba odmah reći da potpuno pratimo tehnološki razvoj ove proizvodnje. Veliki broj proizvođača koristi iste ili slične postupke i materijale, pa su i procesi istovjetni. Pratimo kretanja u proizvodnji općeg tekstila, pa prema tome definiramo trendove u boji i dezenu, a sam modni izričaj pojedinih proizvoda sami i kreiramo. Tu pokušavamo svoju tržišnu poziciju ojačati ponekim novitetima“.
|
Možete li nam pobliže objasniti o čemu se tu radi i kakvi su noviteti prisutni?
„Spomenut ću samo neke. Recimo, ugradnja mikrokapsule – riječ je o kremi za njegu nogu i tijela koja sadrži E-vitamin – koju koristimo kod našeg branda EFFECTO vrlo je dobro primljena na tržištu. Omogućava ugodno nošenje čarape kroz cijeli dan, a da ne izaziva nelagodu kod korisnika. To je u skladu s praksom nekih drugih svjetskih proizvođača koji koriste razne mirise, anticelulite ili Aloe Veru da bi postigli iste ili slične efekte. Pokazalo se da to nije samo marketinški trik, već da stvarno djeluje. Ispitivanja koja smo obavljali zajedno s Tekstilno-tehnološkim fakultetom u Zagrebu pokazala su da čarape i naklon 20 pranja zadržavaju do 50 posto aktivne tvari.
U našem vojnom programu čarapama dodajemo srebrne ione, koji djeluju na raspad mikroorganizama i sprječavaju neugodne mirise. Konkretno, vojnici mogu takve čarape nositi i do 15 dana bez tih mirisa, što je očito dosta važno.
Ono što nas čini ponosnim je činjenica da smo tome pristupili prije no što je to postao standard u NATO-postrojenjima.
Dodao bih tome i korištenje posebnih vlakana, zvanih klima-yarn, koji bude osjećaj hlađenja odnosno utopljavanja, jer posjeduju određena izolacijska svojstva.
Najnoviji novitet – provjeren ovih dana – je izrada hula-hopki za pozamašnije osobe u jednom komadu. Naime, dosad se to moralo raditi s posebnim umecima. Koristimo elastan, pri čemu štedimo na materijalu, a postižemo bolji učinak – ekonomski, ali i estetski“.
|
Koliko taj program noviteta sudjeluje u ukupnom obujmu proizvodnje i plasmana?
„Otprilike sa 20 posto. To su uglavnom specijalni klijenti, a i cjenovna skupina je iznad prosjeka“.
U kojoj mjeri širina asortimana zadovoljava potrebe potrošača?
„Jadran“ ima nesumnjivo preširoku paletu proizvodnje, i to nam se javlja kao ozbiljan ekonomski, pa i proizvodni nedostatak. Ako kažemo da imamo više od 1000 raz-nih proizvoda, sada razvrstanih u otprilike 250 robnih skupina, pa tome dodamo veličine, boje i dezene, dobivamo popriličnu brojku. Pokušavamo to svesti u otprilike stotinu robnih skupina, i to kroz racionalizaciju procesa proizvodnje. Naime, imamo previše zastoja u ’štelanju’ strojeva prema manjim količinama, što je ekonomski neisplativo, a kroz cijenu na tržištu ne možemo pokriti taj objektivni gubitak“.
Čarape su izrazito tržišni proizvod. Na otvorenom tržištu, kakvo je hrvatsko, stalno se zaoštrava konkurencija. Kako izlazite s time na kraj?
„Moram naglasiti da nam širina palete proizvodnje dijelom osigurava tržište. Pritom kao veliku prednost imamo brzu dostavu. Isporuke naših proizvoda idu u istom danu narudžbe, što s uvoznim čarapama nije slučaj. Idu nam na ruku i uvjeti plaćanja. Nama se plaća u roku od 90 do 120 dana, a često to prelazi i 220 dana. Kod uvoza sve treba plaćati unaprijed“.
Gdje se nalazimo u proizvodnji čarapa u mjerenju i usporedbi s razvikanim svjetskim proizvođačima koji se javljaju na našem tržištu?
„Kad je riječ o samim tehnološkim postupcima smatram da smo na svjetskoj razini. Koristimo iste sirovine i dobavljače. Ne možemo im konkurirati u razvoju pojedinih brandova, zaostajemo u marketingu i promidžbi koja je za ove proizvode jako važna. Njihova prednost je uža specijalizacija na određene brandove, pa time mogu ostvarivati i veće količine u serijama. Tu oni, zapravo, dobivaju bitku, u koju se mi teško uklapamo.
To se odnosi na ustaljenu kvalitetu, jednakomjernost proizvoda što je posebno važno. S obzirom na naš proizvodni program koji sadrži tako široku paletu i ne omogućava užu specijalizaciju, to moramo nadoknađivati nižim plaćama, manjom zaradom i borbom za svakog potrošača“.
|
Koja je vizija budućeg razvoja?
„Našu budućnost vidimo u daljnjoj racionalizaciji. Smanjivanje grupa proizvoda prvi je korak na tom putu. Inače, moramo stalno pratiti svjetske trendove u proizvodnji čarapa – od korištenja novih materijala do izbora dezena. Noviteti ne smiju biti slučajnost već izraz stalnih nastojanja koje naši stručnjaci unose u ovu proizvodnju. Moramo više utjecati na domaći modni izričaj, pa time i na povećanu domaću potrošnju“.
Dozvolite da Vas upitamo i nešto šire od same tvornice. Kako vidite budućnost tekstilne industrije u Hrvatskoj s obzirom na stalni pad zaposlenih, zatvaranje pojedinih tvrtki i ukupno nejasnu perspektivu ove industrije?
„Prije sedam godina bi vam ekonomski analitičari rekli da sve to nema nikakvu budućnost, da sve treba što prije zatvoriti. U to se vrijeme na sve strane gradilo, radilo, zapošljavalo. Kriza nas je malo otrijeznila i vratila na realno tlo. Pokazalo se da tekstilna industrija – a isto tako obućarska i drvno-prerađivačka – mogu biti rješenje za zaposlenost u kriznim vremenima.
Radna mjesta u tim industrijama ne stoje puno, a rješavaju mnogo problema. Tekstilna industrija konkretno može pomoći u zapošljavanju. Tu jesu male plaće, ali i s malom plaćom država ubire doprinose za zdravstvo, školstvo i mirovine. Pune se budžeti države i lokalnih zajednica.
Imam, međutim, utisak – bojim se da me ne vara – kako politika i vlast ne razmišljaju na tim valnim dužinama. Ako se to zanemari, vjerojatno će doći do ozbiljnih poremećaja u ovom dijelu proizvodnje. Nama u tekstilnoj industriji nije jasno kako se mogu odlijevati tolika sredstva u neproduktivne namjene, da za ove industrijske grane koje zapošljavaju veliki broj radnika, posebno žena, poticaji idu na kapaljku.
Dodao bi tome da su tekstilna, obućarska i drvna industrija veliki izvoznici, pa ovakav pristup još više začuđuje. Pritom gubici u tekstilnoj industriji konkretno nisu takvi da se ne bi s obzirom na sve prednosti zapošljavanja to državi isplatilo“.
Što u tom smislu poručujete kreatorima naše ekonomske politike?
„Kao veliki ljubitelj i poklonik proizvodnje, ali i kao domoljub, preporučam da se stvarno okrenemo prema proizvodnji i stvaranju dodane vrijednosti kroz realni sektor. Za Hrvatsku gotovo da i nema drugog izlaza. Imamo potrebna znanja, sposobnost i mogućnosti. Ajde da ih konačno iskoristimo. Moja je poruka stoga vrlo jasna: proiz-vodnja, proizvodnja i ponovno proizvodnja“.
|
Krećemo li se u tom pravcu?
„Nemam taj utisak. Istina, puna su nam usta riječi proiz-vodnja, ali u realizaciji zapinjemo. Recite mi, što sadašnja vlast čini da stvarno potiče domaću proizvodnju?! Štoviše, nosim gorki okus potpunog nerazumijevanja onoga što se događa u proizvodnji, pa su i mjere – najčešće linearne – neprimjerene stvarnim potrebama“.
Možete li povećane troškove kompenzirati?
„Vrlo teško. Pokušavamo i bez toga racionalizirati sve procese kako bismo povećavali produktivnost i stvarali određene uštede. Međutim, kad ti troškovi energije rastu za 20 posto, kad kubik vode plaćaš 28 kuna – da spomenem samo ta dva elementa – kompenzacije nema. Može ići samo na uštrb stvorenog dohotka. S obzirom na izrazito snažnu inozemnu konkurenciju mi te troškove ne možemo jednostavno prebaciti na potrošače, jer ih u tom slučaju gubimo.
Dakle, javlja se ciklus bez kraja – najprije pada potrošnja, slijedi pad proizvodnje, a posljednja karika u tom lancu je otpuštanje radnika. Što smo svi dobili? Što država time dobiva? Mislim da je bilo i drugih rješenja koja bi poticala racionalno raspolaganje resursima, ali otvarala i prostor za veće zapošljavanje“.
Koji su onda, po Vašem mišljenju, pravi izlazi?
„Već sam rekao da rješenja za zapošljavanje moramo tražiti u poticanju poduzetništva i proizvodnje. Da bismo u tome uspjeli valja industriju maksimalno rasteretiti. Neću govoriti o fiskalnim i parafiskalnim nametima, koji tome sigurno ne pridonose. Osobno smatram da imamo resurse – konkretno vodu – koju bismo mogli puno racionalnije koristiti za poticanje novih proizvodnji.
A to je samo jedan neiskorišteni resurs kojeg imamo gotovo u izobilju. Međutim, lakše je nabiti visoku cijenu industriji nego tražiti partnere za racionalno iskorištavanje toga resursa.
Najnovije mjere oko isplate plaća i vezivanje za uplatu doprinosa podržavam, ali mjera dolazi prekasno ili treba omogućiti neki prijelazni period. Ovako će samo otvoriti procese blokade i stečaja. Nemoguća je praksa da zakonski propisi koji se tiču poslovanja stupaju praktički na snagu s danom donošenja.
Toga nema nigdje u svijetu. Moramo se riješiti i mnogih nelogičnosti, koje su zakonski propisane, a ozbiljno guše poduzetnike. Recimo, ja ne platim na vrijeme komunalnu uslugu. Odmah mi se pripisuje zatezna kamata od 14 posto. Meni država ili državne firme ne plate u dogovorenom roku, ali zateznih kamata – nema. Zašto u svemu dva mjerila?“
|
Posjet učenika Trgovačke škole iz Zagreba
Poznato je da „Jadran“ počesto ugošćuje skupine učenika kako biste im prikazali što realni sektor znači u praksi. Kakve koristi vidite iz takvog interaktivnog odnosa?
„Upravo to – interaktivni odnos. Ne samo da primamo skupine učenika već ih i sami zovemo. U tome vidimo višestruke koristi. Jedno je edukacija. Mladi ljudi vide kako se odvija proizvodnja i s kojim se problemima susrećemo. Drugi naš interes je u stvaranju prepoznatljivosti našeg proizvoda.
Uvjereni smo da će ti učenici, kasnije, voditi računa da kupuju upravo naš proizvod, jer su se nekako srodili s njim, upravo kroz posjetu. Smatram da bi veza proizvodnih pogona sa školama, napose stručnima, morala biti stalna okosnica nastavnih programa“.
Na kraju, kako ocjenjujete poziciju poduzetnika u našem društvu?
„Žao mi je da se javlja puno nepovoljnih konotacija na račun poduzetnika. Njih se u najvećem broju još uvijek ne doživljava kao poticajne čimbenike u razvoju društva. Tretira ih se gotovo kao kriminalce, na rubu poštenja. To svakako nije produktivno. Mislim da bi vlasnike i menadžere trebalo doživljavati s više poštovanja i uvažavanja“.
Razgovarali Ante Gavranović i Srećko Sertić
|
|
 |
|