|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
prof. dr. sc. Nikola Knego
|
|
|
|
|
1. Odgađanje obećavajuće budućnosti
Pamćenje kao blagodat ljudskog roda, ali i kao nešto što u datom momentu opterećuje i uznemiruje pa bi ga bilo najbolje izbrisati. U kontinuitetu vremena, decenijama unazad, njih barem pet, slušam i slušamo o potrebi stezanja remena, nekad, a danas o dijeti ove ili one vrste.
Zajednički nazivnik, jednom i drugom, je razumjeti trenutak i podnijeti žrtvu za budućnost. Ponavljam: razumjeti trenutak i biti spreman podnijeti žrtvu za budućnost. To nije sporno. Spremnost je postojala i postoji, a problematičan i težak trenutak se produžio i traje, a kraj mu se ne nazire. Sve je usmjereno ka boljoj budućnosti, a sadašnjost i sutrašnjost traži da se radi više za isto ili da se radi isto za manje.
Budućnost? Dobro zvuči. Do kada? Obećanja. Nešto kao pojednostavljeno „od sutra pikado besplatan“. Dobro zvuči, ali sutra postaje prekosutra i to sutra nikako da postane danas. Danas je uhvatljivo, opipljivo i provjerljivo. Sutra je neuhvatljivo, sa svakim novim danom se pretvara u danas i prolongira na sljedeći dan, koji dan iza toga dana postaje danas, a zatim opet sutra i tako u nedogled, kako sam rekao, na ovim našim prostorima barem pet zadnjih decenija.
Otišle su generacije ljudi koje su u kontinuitetu slušale o obećavajućoj budućnosti i potrebi stezanja remena nekad. Stigle su nove generacije koje su slušale o Republici Hrvatskoj kao mogućoj Švicarskoj, o prosperitetu svake vrste i koje su danas opterećene nizom problema najčešće, većina njih, problemima egzistencijalne naravi, a prosperitet, lijepa budućnost i Švicarska postaju sve udaljeniji.
Cijene goriva rastu tako da se i po toj osnovi putovanje u ljepšu budućnost financijski komplicara pa postaju nužni dodatni izvori financiranja putovanja do sve udaljenijeg cilja. Nešto slično kao što su se nekad, najčešće naši ljudi s obale i otoka ili njihovi bližnji zaduživali, da bi brodom, negdje u potpalublju, putovali do prekooceanskih kontinenata i do njima obećanih zemalja. Nekima su se snovi o boljem životu ispunili, a neki i njihovi ni dugove oko putovanja nisu uspjeli vratiti.
Kako to da je živjeti i putovati za većinu sve skuplje i sve teže, a za neke i nemoguće? Tko im je to onemogućio? Odgovor je vrlo jednostavan. Menadžment. Kakav menadžment? Menadžment društvene zajednice odnosno države. Tko je najodgovorniji za današnje stanje? Opet, ponovljeno, menadžment. Koji menadžment? Menadžment društvene zajednice odnosno države.
|
Nije moguće da izbjegne odgovornost za stanje stvari ni onda kada nešto čini niti onda kada ne čini. Možemo ga prepoznati na različitim razinama državne organiziranosti od dna do vrha. Nešto slično kao prva linija od dna na razini lokalnog ustroja zajednice, preko srednje linije kao što su, primjera radi, županije pa da vrhovnog menadžmenta ili top menadžmenta kakav je državni menadžment koncentriran u centru Lijepe Naše.
Nije se teško složiti s konstatacijom da su nas u kontinuitetu, barem zadnjih dvadesetak godina, pridobijali lijepim riječima o boljem i kvalitetnijem mnogo čemu, pa i životu. Ovim ili onim brojkama moguće novo zaposlenih. Danas smo tu gdje jesmo. Pričali su da krize nema, da recesije nema, negirali su to pa i onda kada je bilo jasno da se događa nešto što nije moguće sanirati u kratkom roku i čije su posljedice postale uzrok za gubitke mnogih radnih mjesta i kontinuirano povećanje broja nezaposlenih.
Kasnije su ti isti govorili da još malo pa stižemo do dna, da smo stigli do dna, da ronimo prema površini. Očigledno da je dno jako duboko i da u okolnostima kada je dno na dubini Marijanske brazde teško je zaroniti na dah da bi se takvim zaronom moglo i preživjeti. Mnogi su zaglavili pri uronu ili izronu. Nažalost, njihov kapacitet spremnosti za preživljavanje u takvim okolnostima bio je nedovoljan. Jesu li krivi? Nisu. Postali su žrtve. Ugašena su mnoga poduzeća i obrti, a mnogi su ostali bez posla. Šanse da pronađu ili pokrenu vlastiti posao, za mnoge od njih, su nikakve.
Tko im je priuštio takvo stanje? Državne elite koje su puno obećavale. Jedna narodna mudrost kaže za neke druge okolnosti, koje su primjenjive i za našu situaciju, da „dok te mami šećerom te hrani, a kada te namami i kruha ti zabrani“. Tko mami? Oni koji su obećavali i obećavaju. Koga mame? One koji ih trebaju podržati. Podržati ih u dovoljnom broju kako bi mogli ostvariti njihova obećanja. Bilo je obećanja i podržavanja, odlazili su jedni, a dolazili su drugi, jedni su bolje mamili i duže i dugo su trajali, a rezultat nam je takav kakav je danas.
Taj rezultat nije nastao danas niti jučer. Kumulativ je mnogih uzroka i događanja, njihova je posljedica, nastajao je barem zadnjih više od dvadesetak godina, a nešto je doneseno i iz ranijeg vremena. Iskustvo razvijenih gospodarstava, da ne idemo dalje, razvijene Europe pokazuje da su u izuzetno turbulentnom okruženju.
Turbulencije su prvenstveno posljedica brzih promjena. Jedino je promjena stalna. Razlikuju se stupnjevi turbulentnosti, nešto što u metereološkim prognozama asocira na brzo i nepredvidljivo kretanje zračnih masa koje često iza sebe, ako pogode naseljena područja, ostavljaju ljudske žrtve, lom i kaos u naseljima te prometnoj infrastrukturi. Turbulencije prvog, drugog, trećeg, četvrtog stupnja.
|
Što kažu poznavatelji poslovanja, opstajanja i napredovanja u takvim okolnostima? Kažu da su potrebni ljudi, obrazovani i sposobni koji nisu opterećeni prošlim iskustvima. Prošlo iskustvo ili iskustva opterećuju. Nema spremnosti da se radi drugačije. Iskustvo i navike opterećuju. Navika je jedan problem, a odvikavanje je drugi problem, posebno kada nam nešto odgovara i ide u prilog. Što se traži?
Traži se originalnost, traže se oni koji stvari vide drugačije, traže se oni koji su originalni, inovativni i kreativni. Svi hodamo kako hodamo, na dvije noge. Ništa neobično. Očekivano. Pa čemu služe noge? Za hodanje. Kada ste vidjeli nekoga tko je pored vas prošao hodajući na rukama, da hodajući na rukama ili možda na nečem trećem, možda na trepavicama. Ne jedan korak, ne jedan metar, ide, gle ide i nije mu poteban javni prijevoz. Da, nije mu potreban javni prijevoz. Gle, ode. Iznenađeni ste. Ne možete vjerovati.
Na što ciljam. Na originalnost, inovativnost i kreativnost. Mogu li to ljudi opterećeni prošlim iskustvom koje za posljedicu ima rezultat kakav je danas? Činjenica je da prošlo iskustvo opterećuje. U okolnostima kakve jesu što se ide dublje u prošlost to su tako stečena iskustva sve manje upotrebljiva, a što više projiciramo ciljeve u budućnost to je njihovo dostizanje sve neizvjesnije i neuhvatljivije. U to smo se uvjerili i na našem prostoru.
Dakle, praksa demantira one koji bi rekli da ljudi opterećeni prošlim iskustvom mogu učinkovito u kratkom roku bitno izmijeniti stanje na bolje. Pisac ovih redaka to kazuje barem zadnje tri decenije. Žalostan je što se pokazuje da je u pravu. Volio bi da je pogriješio, ne radi sebe, radi drugih, prije svega mladih i obrazovanih ljudi.
Ako je naše sadašnje stanje u društvu posljedica rada mnogih ljudi sa silnim iskustvom, možemo li se upitati što bi i kako bi bilo da su nas vodili ljudi bez iskustva, obrazovani i mladi. Zašto mladi? Mladost potire mogućnost gomilanja iskustva. Vjerujem bilo bi ne lošije. Kako to da imamo vrsne mnoge primjere uspješnog preživljavanja sa skromnim sredstvima, bez zaduživanja i protezanja prema narodnoj koliko se možeš pokriti.
Kako to da postoje primjeri manjih, lokalnih zajednica i njihovog funkcioniranja na način kako bi se moglo samo poželjeti. Vidjeti primjer Blata na otoku Korčuli. Razvijeno poduzetništvo, skoro bez nezaposlenih, stimulacija s razine lokalne zajednice za poduzetničke aktivnosti, potpore novom zapošljavanju obrazovanih ljudi, stimulacije za novorođenu djecu od prvog pa dalje u značajnom iznosu.
Elektronički medij prenosi tu priču i dodaje bez kune zaduženja. Gdje je Blato? Rekli smo na otoku Korčuli. Što ste mislili? Negdje daleko izvan Hrvatske, u nekoj drugoj zemlji. Je li to prototip ili obrazac uspjeha? Kako oni mogu, a drugi ne mogu u istim okolnostima? Očigledno da su se Blaćani pokazali odgovornijim i boljim domaćinima. Moglo bi se od njih učiti.
|
Na širim prostorima naše zemlje prisutan je sindrom neodgovornog i nedomaćinskog ponašanja onih koji su prvenstveno trebali biti odgovorni i dobri domaćini. Rezultati ih demantiraju da jesu bili. Bili su neodgovorni i loši domaćini, najčešće dobro plaćeni za rezultat koji je izostao.
Takvi da su bili poslodavci za istu kvalitetu ili bolje nekvalitetu radnog rezultata pozvali bi zaposlenika na odgovornost i značajno mu umanjili plaću, a možda imali i dodatno potraživanje prema zaposleniku. Trenutak i vrijeme su teški. Nema mađioničara i štapića koji jednim potezom vade zeca iz šešira ako ga nema. Treba ga imati.
Natjecali su se. Prije koji tjedan. Pobijedili su. Obećavali su. Dokumentirano je što? Je li to moguće napraviti? Vidjet ćemo. Nije im jednostavno. Nitko ih nije natjerao na to da se bave općim dobrom. Vjerujemo općim dobrom. Bivši im podmeću. Kažu nisu dobre mjere. Loš je početak. Tko to kaže? Oni koji su u kontinuitetu imali mogućnost napraviti ispravno, dobro ili pogrešmo. Popraviti pogrešno jer je vremena dosta iza njih. Napravili su rezultat kakav su napravili i nisu im nedavno povjerovali da mogu bolje od toga.
2. Raditi ono što je kazano da će biti napravljeno
Otvara se pitanje poštenja? Poštenja u menadžmentu. Poštenje u užem smislu kao mogućnost da se uzme ili prigrabi nešto što vam ne pripada ili što niste zavrijedili. Poštenje u širem smislu koje bi se moglo primjeniti i na one koji su dobili ili dobivaju povjerenje na osnovu kazivanja što će i kako, a što neće raditi.
Poštenje shvaćeno na način da se radi ono što je rečeno da će se raditi. Iskustvo naših prostora pokazuje da to često i nije tako. Dovoljno je plitko uroniti u prošlost i vidjeti što se obećavalo da će se raditi i to dovesti u vezu s onim što se istinski radilo. Utvrdili bi drastične razlike.
Bilo bi bitno napraviti ono što je rečeno da će biti napravljeno. Kako inovativmo, kreativno, najmanje očekujuće. Ne na način kako je to već viđeno, ponavljajuće s rezultatom kakav jest, a koji je posljedica istovrsnih ponavljajućih mjera i aktivnosti.
3. Porast PDV-a
Ovo što je sada najavljeno nije ništa novo. Porast poreza na dodatnu vrijednost. Već viđeno. Samo prije toga s 22 na 23%, a sada s 23 na 25%. Ništa originalno. Očekivano. Dvoskok. Prvotni skok za 4,5%, a drugi skok za 8,7%.
|
Mađari su u tom smislu skočili dalje. Možda smo ih mogli preteći. Bila bi to jedinstvena prigoda biti barem po nečemu ispred svih. Teško je vjerovati da će i 25% biti dovoljno. Usta su širom otvorena, apetit je velik, rastrošnost je ogromna, navika je stvorena, interesne skupine su snažne. Potez nije originalan.
Promjena stope PDV-a s 23 na 25% najčešće se percipira kao porast od dva postotna poena. Stvarnost je nešto drugačija. Bilo bi nužno stvari relativizirati i to ne na način kako se najčešće percipira ta riječ - kao razvodniti ili umanjiti značaj nekoga ili nečega. Kada kažemo relativizirati onda to znači dovesti u vezu nešto s nečim.
U našem primjeru veću stopu dovodimo u vezu s nižom stopom PDV-a. Tada je priča značajno drugačija. Indeks promjene PDV-a je 108,7% ili porast od 8,7%. U dva uzastopna intervala dogodio se porast cijena benzina i dizelskog goriva od po 3% što je kumulativno više od 6%.
Općenito rečeno živimo u vrijeme kada su jedino promjene stalne. Moglo bi se razgovarati o njihovom terminiranju s aspekta uvjeta poslovanja. Poslovna godina je u tijeku. Utakmica traje. Mijenjaju se pravila igre u tijeku. Gospodarstvenici rade izračune, preračunavaju, utvrđuju što dobivaju ili gube. Promjena PDV-a, izmjene u poreznim razredima vezano za visine plaća, promjene stopa davanja na plaće traže, u okolnostima elektroničkog poslovanja, promjenu programske podrške.
Svaka promjena košta. Koliko je to na razini svih koje takve promjene dotiču u poslovnom smislu. Nije beznačajno. Nešto slično kao promjena naziva ulice u kojoj stanujemo. Promjene naziv, a stanovnici bi radi promjene adrese trebali mijenjati osobnu iskaznicu. Jedni odlučuju, a drugi plaćaju cijenu njihovih odluka.
Polazeći samo od te dvije činjenice, porast PDV-a i cijena goriva, stvorene su dodatne pretpostavke za daljni porast maloprodajnih cijena.
4. Trgovci u žiži interesa javnosti
Trgovci su u žiži interesa javnosti. Raspravlja se o tome kako će reagirati na izmijenjene okolnosti. Mnogo se toga moglo čuti proteklih dana pa i onoga što bi od nekih ponajmanje očekivali. Jedan od uvaženih kolega iz redova poslodavaca reče da kod promjene PDV-a, mislio je na više, vlade trebaju stvoriti pretpostavke kojima će onemogućiti porast cijena barem u intervalu od dva mjeseca.
Doslovno na upit novinara kako bi to bilo moguće napraviti odgovara da Vlada može uraditi po tom pitanju puno ili ništa. Onda slijedi iznenađenje, ne vjerujem da to čujem, da se mogu administrativnim mjerama zamrznuti sve cijene na određeni rok. Centralna vlast može sve, ali tko takve mjere primjenjuje u okolnostima tržišne ekonomije i implicira li to zaključak o vraćanju u okolnosti za koje smo vjerovali i vjerujem da su prošlo svršeno vrijeme.
|
Trgovce treba obuzdati. Trgovce treba kontrolirati. Trgovce treba držati na uzdi. Sve spomenuto i slično tomu čuje se ovih dana. Tko su ti trgovci? Ispada neki tamo opasni po društvo. Zašto je toliko pažnje usmjereno prema trgovcima?
Trgovina je značajan segment hrvatskog gospodarstva, ali i gospodarstva svake druge zemlje. Naša praksa potvrđuje da trgovina sudjeluje u bruto domaćem proizvodu s 11%, u ukupnom broju zaposlenih s oko 16%, da je svako treće registrirano poduzeće u segmentu distributivne trgovine te da u broju aktivnih poduzeća sudjeluje s nešto više od ¼. Dodat ćemo da su trgovci obrtnici najznačajniji segment hrvatskog obrtništva.
Radi se o brojnim poduzetnicima, gospodarstvenicima i zaposlenicima koji marljivo rade svoj posao pokušavajući opstati u okolnostima kada im mnogo toga ne ide u prilog. Spomenut ćemo samo procese kakvi su koncentracija i internacionalizacija, a posljedično tome sve zaoštrenija konkurencija snažnih inozemnih trgovaca za koje hrvatska usitnjena trgovinska scena predstavlja lak plijen.
Nisu trgovci, posebice maloprodavači krivi što su u lancu kretanja proizvoda karika koja je u neposrednom doticaju s krajnjim kupcem. To je razlog da ih kupci (Ivo, Marko, Janko, Ana…) doživljavaju kao krivce za sve, pa i onda kada je porast maloprodajne cijene uvjetovan porastom dobavljačeve cijene pa i u okolnostima povećane stope PDV-a stvara se očekivanje da će to trgovac amortizirati iz nekih vlastitih rezervi i zadržati cijenu na istoj razini.
Kao da se kaže pazite što radite. Da se razumijemo. Promjenom PDV-a na više i porastom cijena energenata stvorene su pretpostavke za porast cijena. U kojoj će mjeri porasta biti zavisi od stanja na tržištu. Prvenstveno odnosa ponude i tražnje. Tražnja je uvjetovana snagom hrvatskog kupca. Na strani ponude trgovci ispituju vlastite tržišne pozicije. Pojedinačno ponašanje, posebno snažnijih trgovaca, odredit će ponašanje manje snažnih.
Politika cijena i politika asortimana ključna su dva segmenta robne politike svakog trgovca. Jedno i drugo je autonomno pravo svakog trgovca, posebice u okolnostima privatnog vlasništva i funkcioniranja gospodarstva na tržišnoj osnovi.
Trgovac strukturira maloprodajnu cijenu iz tri elementa: nabavna cijena + razlika u cijeni = prodajna cijena bez PDV-a + PDV = maloprodajna cijena s PDV-om. Pojednostavljeno i ilustracije radi navodimo: a) udio nabavne cijene u ostvarenoj vrijednosti prodaje (bez PDV-a) hrvatske distributivne trgovine bio je 81% u 2000. godini, a u 2004. godini oko 77%.
Ovo zadnje slično je vodećem svjetskom trgovcu kakav je Walmart; b) razlika do 100% je razlika u cijeni, c) razlika u cijeni (23% razina ukupne distributivne trgovine) služi za pokriće troškova poslovanja (materijalni troškovi, troškovi rada, amortizacija, ostali troškovi) i ostvarivanje dobiti i d) udio neto dobiti u ukupnoj vrijednosti prodaje (prometa) je 0,5 do ispod 4% kod dobrog broja vodećih europskih trgovaca.
|
Što su teoretske i praktične mogućnosti ponašanja trgovaca u izmijenjenim tržišnim okolnostima, a da bi se opstalo? Ništa drugačije od uobičajenog poslovnog ponašanja. Konstatacija o cijeni kojom su precijenjene mogućnosti kupca (tržišta) rezultira nedovoljnom prodajom. Mogućnosti: ignorirati ili mijenjati.
Ignoriranje za posljedicu ima nedovoljnu prodaju i ostvarivanje nedovoljne mase razlike u cijeni. Posljedica: nemogućnost pokrića troškova prodaje dotičnog proizvoda. Izlaz: prelijevanje rezultata s jednog proizvoda na drugi.
Mijenjanje znači mogućnost intervencije u strukturu prodajne cijene kako bi se cijena uskladila s mogućnošću kupca.
Redoslijed intervencije prema kriteriju potrebnog vremena za operacionalizaciju odluke je: a) prvo, intervencija u visinu dobiti unutar razlike u cijeni (marže) na način da se njezin udio smanji djelomično ili u potpunosti. To je u nadležnosti menadžmenta trgovinskog poduzeća i nisu im potrebne suglasnosti bilo koga izvan konkretnog poslovnog sustava.
Posljedica: niža dobit u strukturi razlike u cijeni ili poslovanje bez dobiti. Što ako to nije dovoljno? Ako je cijena i dalje neprihvatljiva, visoka, odnosno konkurencija ima niže cijene. Slijedi: b) preispitati troškove poslovanja i racionalizirati neke stavke kako bi ukupan trošak poslovanja bio niži.
To je kategorija stezanja remena ili prelazak na dijetu. Uvijek se može biti racionalniji. Uštede su uvijek moguće. Možemo biti nezadovoljni i zanovijetati dok možemo, ali treba sagledavati mogućnost da između dva zla izbjegnemo veće zlo. Kada se mora možemo se spustiti na toliko malo, a što je u normalnim okolnostima nezamislivo.
U pitanju je cijena ušteda. Znači li to još više nezaposlenih i slično.
Što ako oba prethodna koraka nisu dovoljna? Slijedi treći: c) preispitati odnose s dobavljačima i pokušati utjecati na promjenu trgovčeve pozicije, a što bi za posljedicu imalo povoljnije uvjete nabavljanja. Korak je to koji traži najviše vremena jer otvara pitanje: ako se to može danas koji je razlog da nije to odrađeno jučer?
Ovaj korak bi trebalo tretirati kao proces jer se promjenom, rastom i razvojem, mijenja pozicija pojedinih karika u nabavnom lancu. Praksa potvrđuje da u segmentu asortimana mješovite trgovačke robe jača uloga maloprodavača u odnosu na dobavljače-proizvođače. To vrijedi za snažne trgovce.
Navedena tri koraka se ne realiziraju vremenski odvojeno i jedan iza drugog. U složenoj stvarnosti kontinuirane borbe za tržišni opstanak kod većine trgovaca odvijaju se istovremeno ili međusobno isprepleteno. Svaki pomak u korist trgovca, kod koraka pod b i c, stvara više manevarskog prostora za vođenje politike cijena od strane trgovca.
|
Vidljivo je da dva od tri elementa u značajnoj mjeri određuju razinu cijene trgovačke robe s kojom se susreće krajnji kupac. To su nabavna cijena i PDV. Na prvo trgovac u ovisnosti od njegove snage može utjecati na dobavljača u nabavnom lancu, više ili manje.
Na drugo u relativnom iznosu (%) ne utječe ali stvarajući nižu ili višu osnovicu za primjenu iste stope stvara pretpostavku za višu ili nižu cijenu u kunama za krajnjeg kupca. Sigurno je da će stvorene pretpostavke za promjenu cijena na više otežati tržišnu poziciju niza manjih trgovaca koji nemaju manevarskog prostora za fleksibilnije vođenje politike cijena. Za pretpostaviti je da će spomenuto biti dodatni okidač za ubrzaniji tržišni odstrjel manjih trgovaca čije je tržišno trajanje i tako bilo krajnje upitno u srednjem roku.
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|