|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Siniša Pantelić
|
|
|
|
|
Prikaz knjige
U ovim za hrvatsko novinarstvo možda najtežim trenucima postojanja i opstojanja izvrsno je sjela knjiga uvaženog i u novinarskim krugovima često citiranog kolege Ante Gavranovića pod vrlo aktualnim naslovom „Poslovno novinarstvo između etike i zarade“.
Ovaj bard hrvatskog novinarstva koji je cijeli svoj radni vijek, od daleke 1954. godine proveo u prvom i najuglednijem hrvatskom poslovnom listu „Privrednom vjesniku“, toj instituciji i abecedi poslovnog novinarstva u nas, kao novinar urednik, glavni urednik i direktor, na tristotinjak stranica moderno prelomljenog reprezentativnog izdanja knjige uvodi nas u korijene i posljedice srozavanja poslovnog i političkog novinarstva na najnižu razinu od svog postojanja.
Njegova edukativna poslanička misija, obogaćena brojnim međunarodnim iskustvima koja su mu omogućile i visoke pozicije u Europskoj udruzi novinara, osvjetljava genezu krize poslovnog novinarstva.
Obrađujući mjesto i ulogu poslovnog novinarstva, te narušavanja profesionalnih standarda u uvjetima i pod pritiskom krupnog kapitala i globalizacije, upozorava na to da su potpuno zakazali najugledniji svjetski stupovi poslovnog novinarstva poput Financial Timesa, The Wall Street Journala, Frankfurter Allgemeine Zeitunga, Handesblatta, The Ekonomista, Business Weeka, Fortune, Forbesa, Smart Moneya, Toyo Keizaia i drugi koji se smatraju „relevant-nim izvorima informacija i trendova“.
Autor se pita „ostaje otvorenim pitanje kako su svi oni, gotovo bez razlike upali u zamku privlačnih neoliberalnih ideja i zasada i zaboravili svoju temeljnu funkciju: pravovremeno i potpuno informirati javnost bez posebnih kalkulacija“. Kritizirajući domaće novinarstvo Gavranović mu uz boljke svjetskih autoriteta dodaje još jednu: „Želja novinara za brzom afirmacijom potire profesionalizam i dovodi do nekredibilnosti medija i novinara. A to je najgore što se može dogoditi samoj struci i protagonstima...“
Govoreći o promjenama u ponašanju poslovnog novinarstva Gavranović vidi klice rušenja vjerodostojnosti i kredibiliteta novinarske struke: „Urednici i novinari pokušavaju steći određene prednosti dajući svojim napisima privid veće autentičnosti potpomognute izjavama i mišljenjima istaknutih poslovnih ljudi i akademskih stručnjaka, što se u dosta slučajeva pokazalo štetnim upravo sa stajališta javnog interesa.
Novinarstvo općenito postaje samouvjerenije, novinari i poslovni komentatori preuzimaju ulogu stručnjaka, gdje se gubi razlika između mišljenja i činjenica. Raste pritisak na novinare da imaju izgrađene poglede i stavove na čisto tehnička pitanja. Nedostatak tradicionalnog novinarskog skepticizma prerasta u ozbiljan gubitak.“
|
To međutim dovodi do gubitka vjerodostojnosti novinarstva što je temelj medijskog djelovanja. Autor u tom smislu navodi: „Mnoga istraživanja javnog mnijenja pokazuju da ljudi, ne samo u nas, sve manje vjeruju medijima. Samo četvrtina građana vjeruje da vlade, poduzeća ili organizacije svoj auditorij, zaposlenike i javnost zaista otvoreno obavještavaju o pravom stanju stvari i događaja. (...) Laži, zamagljivanje činjenica, manipulacije i prikazivanja samo ‘lijepog lica’ stručnjaci označavaju kao ‘kilere’ vjerodostojnosti.“
Govoreći o oglasima kao glavnom krvotoku medija i njihovu opadanju u strukturi prihoda medija, Gavranović ističe još jednu po novinarstvo pogubnu činjenicu. Naime, pod pritiskom „velikih promjena izazvanih globalnim ekonomskim usporavanjem rasta i recesijom, smanjenjem oglašavanja najpropulzivnijih tvrtki, ogromnim digitalnim piratstvom i – smanjenjem ukupne kupovne moći stanovništva, kao posljedice nove nesigurnosti na tržištu rada“ (...) „načelo ‘spašavanja’ medijskih kompanija posvuda je isto: smanjivanje troškova do krajnosti“. A tu najviše stradaju novinari kao trenutno najugroženija vrsta. S njima stradaju i novinarski profesionalni standardi, a to novinski izdavači koriste kao argument za snižavanje prava i plaća novinara.
U poglavlju o oglasima kao krvotoku medija, autor govori o razlozima zbog kojih na našem medijskom prostoru ne postoje pouzdani podaci o prodavanosti i remitendama novina, gledanosti i slušanosti elektronskih medija, prema kojima bi se oglašivači mogli odlučiti za to gdje potrošiti svoj novac za oglase. Pomalo naivno zvuči isprika triju najvećih novinskih izdavača u Hrvatskoj - EPH, Styrije i Adria Medije, koji su odbili prihvatiti kontrolu naklada tiskovina, te gledanosti i slušanosti Hrvatske udruge reklamnih agencija: „Izdavači su posebno ogorčeni činjenicom da su ‘svi predstavljeni kao lažljivci koji iznose lažne podatke o nakladama kako bi prevarili oglašivače i skuplje naplatili reklame’.“ Grčevitom skrivanju podataka o prodanim tiražama i remitendama najvećih izdavača autor suprotstavlja praksu stranih zemalja kao zakonsku ali i dobrovoljnu obavezu izdavača.
Gavranović naposljetku zaključuje da uza sve prepreke, otegotne okolnosti izazvane i hiperprodukcijom raznih i raznorodnih medija a još itekako prisutnom krizom, unatoč tome što je ponovno na raskrižju, poslovno novinarstvo možda i baš zato sada treba pokazati svoju pravu zrelost u prihvaćanju izazova. Napominje kako upravo poslovno novinarstvo, čija uloga raste, treba „označiti trendove, postavljati prava pitanja u pravo vrijeme i pravim osobama. To je formula budućnosti“.
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|