|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Zdeslav Šantić
|
|
|
|
|
Ovo je ljeto na svjetskim financijskim tržištima bilo obilježeno velikim turbulencijama, koje su okarakterizirane snažnim padom dioničkih indeksa, smanjenjem kreditnog rejtinga SAD-a te slabljenjem vrijednosti jedinstvene europske valute. Upravo ove povećane tenzije na financijskim tržištima stvorile su zabrinutost investitora da bi jesen mogla donijeti i ulazak najrazvijenijih gospodarstava u novi recesijski ciklus, koji bi bio znatno opasniji jer kreatori fiskalne i monetarne politike danas imaju znatno manje prostora za implementiranje anti-cikličke politike.
Međutim, koji su pravi razlozi stvaranja napetosti na svjetskim financijskim tržištima? U SAD-u je najznačajniji utjecaj na rast zabrinutosti investitora došao od povećanog političkog rizika, koji se manifestirao kroz nemogućnost postizanja dogovora glede povećanja dopuštene razine javnog duga. Iako u stvarnosti nije bio prisutan realni rizik od bankrota SAD-a, s obzirom da se uvijek mogao postići kratkotrajan dogovor, izostala su dugoročna rješenja o ostvarivanju potrebnih ušteda.
Naime, procijenjeno je da do kraja ovog desetljeća SAD moraju smanjiti potrebu za zaduživanjem u visini od oko 4 bilijuna dolara. No, dogovor između dvije glavne političke opcije postignut je tek uz mnogo neizvjesnosti i kompromisa te tek s polovičnim rezultatima, koji uključuju uštede tek nešto više od 2 bilijuna dolara. Upravo je političko jedinstvo u najrazvijenijim zemljama svijeta u donošenju strateških gospodarskih odluka, poput primjerice fiskalne konsolidacije i smanjenja javnog duga, ključan čimbenik koji povećava povjerenje investitora i rejting agencija.
Naime, kroz povijest su najrazvijenija gospodarstva potvrdila svoju sposobnost da provedu teške i oštre mjere, pa samim time im se i toleriraju znatno više razine javnog duga nego, primjerice, u novim tranzicijskim zemljama. Međutim, ovoljetne rasprave pokazale su manjak političkog jedinstva u teškim trenucima, pa stoga ne treba iznenaditi niti smanjenje kreditnog rejtinga SAD-a.
Iako primjer Japana, koji je izgubio vrhunski kreditni rejting prošlog desetljeća, pokazao kako će najvjerojatnije posljedice takvog poteza u SAD-u biti kratkoročnog karaktera, utjecaj na globalna dionička tržišta bio je značajan. Tako je u situaciji smanjenog povjerenja u SAD-a povećana potražnja za američkim obveznicama. Međutim, slabosti u oporavku američkog gospodarstva zabilježene su već u prvoj polovici ove godine.
|
Naime, rast cijena energenata i prehrane smanjio je diskrecijski dohodak kućanstva, a samim time nepovoljno djelovao na osobnu potrošnju koja je ionako bila pod pritiskom visoke nezaposlenosti u SAD-u. Procjene ukazuju da rast cijena sirove nafte na svjetskim tržištima od 10 dolara po barelu za posljedicu imaju usporavanje globalnog gospodarstva za otprilike 0,3 postotna boda.
Dodatni pritisak došao je i od potresa u Japanu, koji je nepovoljno utjecao na razinu gospodarske aktivnosti u SAD-u kroz međunarodni lanac dobavljača. Istovremeno, u Eurozoni su ponovno, očekivano, eskalirali problemi sa perifernim (pre)zaduženim članicama Eurozone. Naime, prošlogodišnja financijska pomoć MMF-a i Europske komisije imala je kratkotrajan karakter te se Grčka ponovno ove godine suočila s nemogućnošću (re)financiranja na tržištima. Unatoč značajnom smanjenju primarnog proračunskog deficita u Grčkoj, javni dug porastao je do razine od 150% BDP-a uslijed pada gospodarske aktivnosti te povećanih troškova refinanciranja.
Uz ovoliku razinu zaduženosti mnogi analitičari smatraju da je bankrot Grčke jedino rješenje te da s njim ne treba odugovlačiti, jer će posljedice biti puno teže. Naravno u ovom scenariju bi se generirali i veliki gubici za investitore, pogotovo bankarske grupacije, što bi onda vrlo vjerojatno značilo i potrebu da se sredstvima iz proračuna dokapitaliziraju banke diljem Europe.
U takvim okolnostima na površinu su isplivale sve različitosti u stajalištima između čelnika EU te nemogućnost brzog implementiranja mehanizma trajne i sustavne pomoći ugroženim članicama Eurozone. Ponovno je dogovoreno tek kratkotrajno rješenje, a koje uključuje i sudjelovanje privatnog sektora u drugoj fazi financijske pomoći Grčkoj: privatni investitori (dobrovoljno?) su smanjili svoja potraživanja za oko 21%. Tako je dogovoren scenarij takozvanog „kontroliranog bankrota” Grčke, no ponovno su iskrsnuli problemi u realizaciji druge financijske pomoći Grčkoj, nakon što su neke zemlje zatražile jamstva za sudjelovanje pomoći.
U međuvremenu, nedovoljno političkog jedinstva dovelo je i do širenja problema na ostale takozvane PIIGS zemlje, pa su tako prinosi na desetogodišnje talijanske i španjolske obveznice kratkotrajno prešle i razinu od 6%. S obzirom na povijest, koja potvrđuje kako je monetarna unija samostalnih zemalja dugoročno neodrživa čim se ekspanzivnom monetarnom politikom nastoji financirati neodrživa javna potrošnja, ne čudi zabrinutost investitora u održivost Eurozone, pogotovo nakon što je ECB bila prisiljena u značajnijoj mjeri kupovati državne obveznice najugroženijih članica Eurozone.
|
Važno je naglasiti da je Italija možda i ključna zemlja za određivanje budućnosti Eurozone. Naime, ukoliko se kroz reforme i fiskalnu konsolidaciju u toj zemlji ne povrati povjerenje investitora, teško je očekivati da bi nakon svih problema za pomoć Grčkoj institucije EU bile u mogućnosti osigurati financijsku potporu Italiji, čiji je javni dug u apsolutnim iznosima oko šest puta veći od Grčkog.
U nadolazećem razdoblju ključnu ulogu u determiniranju procesa oporavka imat će u SAD-u novi plan za poticanje zapošljavanja, koji bi trebao biti predstavljen početkom rujna. Istovremeno, doprinos oporavku američkog gospodarstva, ali pogotovo za svjetska tržišta, očekuje se i od američke središnje banke (FED). Naime, za sada se ne očekuje povećanje referentne kamatne stope FED-a do sredine 2015. godine, no tržišta iščekuju i provođenje treće faze Quantitative Easing-a (QE).
Međutim, potrebno je naglasiti i određene kritike (pre)velikom naslanjanju oporavka realnog sektora na ekspanzivnu monetarnu politiku. Tako se dosadašnje mjere monetarne politike najrazvijenijih zemalja mogu promatrati i kao ponavljanje grešaka koje su značajno i pridonijele izbivanju globalne financijske krize. Naime, krizu je SAD dočekao s visokim deficitom tekućeg računa kao posljedicom neravnoteža na globalnoj razini. Navedeno se može protumačiti i kao činjenicu da globalizacijski proces ima svojih manjkavosti.
Uz uklanjanje barijera slobodnom kretanju roba te manje-više liberaliziranim tokovima kapitala, problem leži u činjenici da to nije bilo popraćeno slobodnim kretanjem radne snage, što je nužan preduvjet za postizanje ravnoteže u globalnom gospodarstvu. U takvim uvjetima sve značajniji prerađivački kapaciteti selili su se za Zapada na Istok, što je značilo da se najrazvijenija gospodarstva moraju sve više naslanjati na uslužne djelatnosti poput trgovine, upravljanja nekretninama, ali i na financijski sektor.
U razdoblju prije krize strukturne probleme te gubitak konkurentnosti pokušao se nadomjestiti ekspanzivnom monetarnom politikom. U uvjetima visoke ponude jeftinog novca rasla je (ne)realno cijena imovine, kako financijske tako i fiksne, potičući stvaranje „balona” na financijskim, robnim te tržištima nekretnina. Također, postavlja se i opravdano pitanje da li su kreatori monetarne politike trebali poduzeti stabilizacijske mjere u vrijeme stvaranja „balona” na tržištu.
Ne smiju se zaboraviti ni kritike nakon uvođenja druge faze QE krajem prošle godine, koji predstavlja daljnje povećanje bilance FED-a, odnosno štampanje dolara koji se dominantno koristilo za kupovinu državnih obveznica, u iznosu od 600 milijardi dolara. Na kritike ostalih zemalja, FED je svoj potez opravdao zabrinutošću zbog mogućih deflatornih pritiska te sporog oporavka zaposlenosti. Također, naglašeno je da je slabljenje dolara nakon ove odluke samo posljedica, a ne sam cilj ove mjere.
|
Unatoč činjenici da su učinci na poticanje gospodarske aktivnosti od daljnjeg povećanja ponude novca bili krajnje upitni s obzirom na procijenjeni višak likvidnosti banaka na oko jedan bilijun dolara, FED se nadao makar i psihološkom efektu na tržišta kapitala, nekretnina i rada.
Što se tiče Eurozone i EU, fokus u kratkom roku ostaje na jačanju kapaciteta European Financial Stability Facility (EFSF), odnosno supranacionalna agencija koja bi osigurala financijsku pomoć ugroženim članicama te preuzela dio trenutnog djelovanja ECB-a. U dužem roku očekuje se da članice odustanu od dijela svog suvereniteta u fiskalnoj politici te da se unutar Eurozone provodi fiskalna politika s većim stupnjem koordiniranosti, što je ključni preduvjet stabilne zajedničke valute.
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|