Seniko studio
Broj 4/2011
Izdvajamo iz broja:
Turbulentno ljeto, neizvjesna jesen - Zdeslav Šantić
Robne rezerve nužan, ali ne i dovoljan, uvjet stabilizacije poljoprivredne proizvodnje - dr.sc. Guste Santini
Kako kreirati uspješan program vjernosti kupaca (2) - prof.dr.sc. Zvonimir Pavlek
Vidoševiću peti mandat na čelu HGK - Uredništvo
Coca-Cola HBC Hrvatska poklonila HPO-u novu mrežnu stranicu - Uredništvo
Medvjedi uz Konzum i PIK Vrbovec kreću u novu ledenu sezonu - Uredništvo
Udio robne marke narast će dvostruko u narednih 15-ak godina - Uredništvo
Sadržaj broja 4/2011
Broj 4-2011
Ante Gavranović
Možemo li konačno dobiti 'lokomotivu razvoja'?
Strukturne promjene u hrvatskom gospodarstvu

Mora se uspostaviti jasan društveni odnos vrijednosti, u kojem će se valorizirati i honorirati konkretan doprinos razvoju hrvatskog gospodarstva i društvu u cjelini. Napredak i rast gospodarstva, prije svega kroz jačanje naših izvoznih potencijala, u tom kontekstu postaje presudna karakteristika i najvažnije mjerilo uspješnosti pojedinog društva i države u cjelini.
Analiza poslovanja hrvatskoga gospodarstva u proteklih dvadeset godina (od proglašenja samostalnosti, koje je praćeno nešto kasnije uvođenjem nacionalne valute, stabilnog tečaja kune i relativno niske inflacije) daje mnogo mogućnosti ukrštavanja pojedinih pokazatelja i jasno pokazuje bitne trendove. Pritom se postavlja i ključno pitanje: kakva je bilanca gospodarskih kretanja u protekla dva desetljeća i, još važnije, što je danas 'lokomotiva razvoja' hrvatskoga gospodarstva? Krajnje pitanje glasi: Jesu li to bile godine rasta i razvoja ili su, kako neki tvrde, bile - izgubljene godine.

Političari, nažalost, vole usporedbe s prethodnom ili prethodnim godinama, zaboravljajući da se pravi trend i prava slika stvarnosti i gospodarskih kretanja dobiva samo u duljem slijedu događanja, ovdje pokazatelja makroekonomskih postignuća. Osvrnimo se stoga na ono što smo zaista postigli u prvih 20 godina hrvatske ekonomske samostalnosti.

Promjena strukture hrvatskog gospodarstva
Zanimljivije od samih brojki je struktura hrvatskoga gospodarstva, koja se znakovito promijenila. Dok su, recimo, industrija i rudarstvo činili još 1990. godine u strukturi BDP-a 25,99 posto, taj udio je samo četiri godine kasnije iznosio 20,77 posto, da bi dalje stalno opadao i u 2010. godini udio prerađivačke industrije jedva dosegao 15 posto.

Razina industrijske proizvodnje u odnosu na 1990=100 još uvijek ne prelazi 80 industrijske vrijednosti iz početnih godina. Ojačali su u međuvremenu financijski sektor, javni sektor i porezi koji u strukturi BDP-a za 2009. godinu iznose ukupno čak 50 posto. Mnogo se priča o rastu trgovine ali po rezultatima u ukupnoj strukturi trgovina je, naprotiv, s udjelom od 9 posto u ozbiljnom padu.

Prema podacima Državnog statističkog zavoda 1990. hrvatski BDP je u tekućim cijenama iznosio 24,8 milijarde dolara. U dolarima, prošlogodišnja vrijednost hrvatskog BDP-a iznosila je 60,8 milijardi dolara ili gotovo 2,5 puta više nego 1990. godine. Realniji je stoga prikaz BDP-a u eurima, jer euro nije doživljavao nagle valutne potrese. Recimo, BDP je u 2001. iznosio 25,738 milijardi eura, da bi u 2010. porastao na 45,917 milijardi. Po stanovniku je u isto vrijeme porastao sa 5.801 na 10.380 eura.
Negativnu stopu rasta bilježili smo 1991 (21,1 posto), 1992 (11,7 posto), 1993 (8,0 posto), zatim 1999 (0,9 posto), pa 2009. ( 6,0 posto) i 2010. (1,2 posto). Najviše stope rasta zabilježene su između 1994. i 1997. kad je zabilježena prosječna stopa rasta od 6,2 posto, u 1995. čak 6,8, a u 1997. godini 6,5 posto.

Drugo povoljno razdoblje rasta BDP-a bilježimo između 2001. i 2008., kad je prosječna stopa rasta iznosila 4,8 posto. No, kad uzmemo u obzir svih dvadeset godina dobivamo bitno nepovoljniju sliku. Godine obilježene nepovoljno stopom rasta (pet od ukupno 20) umanjile su prosjek rasta BDP-a za cijelo proteklo razdoblje na samo 1 posto.

Nezaposlenost – stalna rak-rana
Očito je da dosadašnjih osam Vlada nije našla adekvatan odgovor na pitanje nezaposlenosti. Prije 20 godina bilo je nezaposleno 270.000 ljudi, a stopa nezaposlenosti iznosila je 9,3 posto. Najveće stope nezaposlenosti zabilježene su u razdoblju 2000. do 2002., kad su te stope iznosile od 20,8 do 22,3 posto. Najveći broj nezaposlenih zabilježen je u 2001., kad je ta brojka dosegla čak 385.254. Danas ih opet ne radi oko 300.000. Vrtimo se, dakle, u začaranom krugu, a naznaka novih radnih mjesta ima samo u obećanjima političara, bez jasnih koncepcija kako to ostvariti.

Trenutačno je zaposleno 1,38 milijuna ljudi, a 1990. godine radilo je 1,8 milijuna stanovnika. Pritom je važno spomenuti da je broj zaposlenih u pravnim osobama, recimo, 2002. iznosio 1,046.744 osoba, da bi se njihov broj u 2010 povećao na samo 1,131.676 osoba, pretežito u javnoj upravi i obrani, zdravstvenoj zaštiti i socijalnoj skrbi te obrazovanju. No, bitno se promijenila i struktura: u prerađivačkoj industriji je 1990. radilo 562.000 ljudi, da bi u 2010. taj broj dosegao jedva 213.807.

Kao što vidimo, broj zaposlenih u dva desetljeća smanjen je, dakle, za 400.000 ljudi, ali je zato broj umirovljenika u tom razdoblju gotovo udvostručen, na današnjih 1,2 milijuna. Sadašnji omjer umirovljenika i zaposlenih je upitno održivih 1 naprema 1,23.
Izvoz i uvoz u velikom raskoraku
Nažalost, prerađivačka industrija (po analizama Državnoga zavoda za statistiku više od 95 posto našega izvoza vezano je uz tu granu djelatnosti) stalno slabi.

Raskorak između izvoza i uvoza osjetno je povećan i izvozom u prosjeku jedva pokrivamo 47-48 posto uvoza. U isto je vrijeme osjetno povećan promet na malo, realno u dvobrojčanom iskazu, što samo potvrđuje tezu da se pretvaramo u zemlju trgovine na bazi uvoza. Analitičari čak tvrde da je rast BDP-a u svim ovim godinama najviše porastao na osnovi jačanja unutrašnje potrošnje.

Tamnija strana makroekonomskih pokazatelja svih ovoj godini odnosi se na povećani negativni saldo vanjskotrgovinske razmjene, povećanje unutarnjeg i vanjskog duga, povećanu ili stagnantnu stopu nezaposlenosti i smanjenje prihoda u državnom proračunu. Dovoljno je spomenuti da je taj deficit samo u posljednjih 11 godina, od 2000. na ovamo, iznosio 98,15 milijardi USD.

Dodajmo tome vanjsku zaduženost zemlje (oko 47,5 milijardi eura) i unutrašnji javni dug (oko 30 milijardi eura), pa ukupno dobivamo veoma lošu gospodarsko-financijsku sliku. Pridodamo li tome i visoku stopu nelikvidnosti, sve naše Vlade nemaju se baš čime pohvaliti.

Novo lice trgovine
Na hrvatskoj trgovačkoj pozornici nije više ništa kao pred desetak godina. Koncentracija trgovačkih lanaca uvjetuje i koncentraciju ponude, pa sudbina mnogih, posebno malih proizvođača, uvelike ovisi o pripravnosti lanaca da stave njihove proizvode na police svojih prodajnih mjesta.

Ulazak Mercantonea, Mercatora, Bille, Kauflanda, Bauhausa i drugih najavio je potpuno nove odnose na tržištu i povećao konkurenciju. Od nje su uglavnom profitirali potrošači, jer se popravila (vidno) usluga u najvećem broju trgovina, mnogim su proizvodima smanjene cijene, izbor robe je osjetno širi.

S druge strane, zatvoren je veliki broj malih trgovinskih prodavaonica, izgubljen je značajan broj radnih mjesta koja su ljudi imali upravo u tim prodajnim objektima (što nije nadoknađeno otvaranjem novih radnih mjesta u spomenutim lancima), na mnogim područjima je opskrbljenost oslabljena (prodavaonice u blizini mjesta stanovanja).

Danas se sve češće upire prstom u činjenicu da su trgovački lanci krcati robom stranog porijekla, a sve je manje proizvoda domaćih proizvođača. Neosporna je činjenica da maloprodajni lanci, bez obzira da li su domaći ili strani ipak 'kupuju' kondicije, a tek onda proizvode. Dio je to stalno prisutne i vrlo nesmiljene borba za potrošača, pri čemu se ovaj ipak najčešće priklanja onome tko mu nudi ukupno povoljniji odnos i bolje uvjete.
Samo po sebi to znači da će se pritisak uvoznih proizvoda i želja da ih se u što većoj mjeri plasira i na hrvatskom tržištu neminovno rasti. To je proces koji se više i ne može zaustaviti. Je li on došao prebrzo i bez realnih promišljanja što ta liberalizacija znači za domaću proizvodnju zasad ostaje otvoreno pitanje. Mnogi misle da domaća proizvodnja (još) nije spremna prihvatiti bez širih posljedica takav izazov. To, uostalom, i nije neka novost, već samo nastavak procesa deindustrijalizacije koji u nas traje punih deset godina.

Pitanje je hoće li se domaći proizvođači, čak i po tim uvjetima i okolnostima, uspijevati nametnuti trgovačkim lancima odnosno u kojoj će mjeri ti lanci biti pripravni prihvaćati takve proizvode. Upravo ta činjenica učvršćuje uvjerenje da sudbina domaće proizvodnje ponajviše ovisi o odnosima proizvođača i trgovine. S jedne strane u kojoj će mjeri domaći proizvođači poštivati tržišne odnose: cijenu, kvalitetu, dizajn, rokove isporuke. S druge strane, koliko će trgovina biti spremna podržati takva nastojanja i honorirati ih stavljanjem tih proizvoda na svoje police.

Pokušaji izlaska iz gospodarske krize
Nakon dugih godina tranzicije i poslijeratne obnove Hrvatska se suočava s novim izazovima. Postavljaju se pitanja koja dobivaju prioritet u političkom i gospodarskom smislu.

• Hoćemo li živjeti u nerazvijenom gospodarstvu na periferiji proširene Europske unije ili ćemo uspjeti postati njena punopravna članica?
• Kako ubrzati gospodarski rast, povećati zaposlenost i kvalitetu životnog standarda?
• Kako se integrirati u globalno gospodarstvo i iskoristiti njegove prednosti, a istovremeno izbjeći socijalne rizike koje globalizacija nosi sa sobom?

Zajednički odgovor na sva ova tri izazova je razvoj snažnog i stabilnog gospodarstva temeljenog na konkurentskim prednostima zemlje u cjelini u kojima posebno mjesto trebaju imati konkurentna poduzeća i visoko stručna radna snaga.
Shvaćeno je da konkurentnost nije izravno povezana niti s veličinom države, niti dominantno s veličinom javnog sektora, nego znatno prije sposobnošću javnog sektora da bude efikasan, po principu: value for the money – vrijednosti za uloženi novac – poreznih obveznika.
U međuvremenu su se iskristalizirali i najvažniji ciljevi ekonomske politike u narednim godinama. Punopravno članstvo u EU, jedan od ključnih strateških ciljeva politike Vlade RH, postignut je. Osnovne pretpostavke za uspješan nastavak tog procesa su: sveukupna konsolidacija sustava; ciljane i neprekinute unutarnje reforme; poticanje i održivost gospodarskog rasta te odlučna i koherentna vanjska politika.

U skladu s tako postavljenim ciljevima određene su i mjere, pa je jasno da je potrebno održati makroekonomsku politiku usmjerenu na stabilnost, ubrzati restrukturiranje i privatizaciju, smanjiti prepreke za ulazak i izlazak s tržišta, ubrzati reformu zemljišta, nastaviti fiskalnu konsolidaciju, nastaviti strukturne reforme u javnim financijama te nastaviti reformu tržišta rada.

Hrvatska ekonomska znanost i praksa morali bi, i to hitno i pragmatično, odgovoriti na pet pitanja:
• kako ostvariti gospodarski rast veći od 5 posto;
• kako ostvariti rast zaposlenosti od dva i tri posto;
• kako osigurati rast izvoza barem dvostruko veći od gospodarskog rasta;
• kako u tim uvjetima osigurati ekonomsku stabilnost, i
• kako ubrzano poprimiti europske standarde.

Osnovni uzroci nepovoljnih kretanja
Analiza stanja u hrvatskom gospodarstvu ukazuje na nekoliko ključnih čimbenika koji su uvjetovali opisana nepovoljna kretanja. Ipak, nekoliko njih bismo posebno naglasili:
• Kreditna sredstva otišla u JAVNU POTROŠNJU a ne u INVESTICIJE odnosno RAZVOJ;
• INOZEMNE INVESTICIJE otišle u KUPNJU VISOKOPROFITABILNIH HRVATSKIH PODUZEĆA, a ne u NOVE PROIZVODNE INVESTICIJE;
• TROŠIMO VIŠE nego što STVARAMO;
• Nasljeđe bivšega sustava, loša struktura HR-gospodarstva, pogoršani ekonomski položaj poduzeća (krediti, visoke kamate, nedovoljna akumulativna sposobnost ukupnoga gospodarstva);
• Hrvatska nije imala formirano nacionalno gospodarstvo, a nema ga ni danas. Tzv. reprodukcijske cjeline postojale su na razini jugoslavenskog gospodarstva;
• Rat i ratna razaranja - izravne štete izazvane ratom odnosno okupacijom ili troškovima kao posljedicom rata dosižu 37,1 milijardu USD;
• Pogrešan model i neprimjeren proces privatizacije i pretvorbe.

Zahvaljujući tome, u drugi plan su pala najvažnija pitanja: MODERNIZACIJA, ZADRŽAVANJE POSTOJEĆE RAZINE ZAPOSLENOSTI, RAZVOJ I IZVOZ.

Ulazak Hrvatske u Europsku uniju pruža, posebno hrvatskom gospodarstvu, novi okvir razvoja. Pritom je bitna orijentacija na novu strategiju, vezanu uz odlučnu orijentaciju na proizvodnju i izvoz, promjene razvojne filozofije, novi psihološki okvir (umjesto potrošnje i zaduživanja – stvaranje i štednja), naglasak na suvremenim industrijama i modernim uslugama.
Konkurentnost u tim uvjetima postaje ključna riječ. Praksa pokazuje da su mogući različiti scenariji budućeg gospodarskog (i društvenog) razvoja. Zajedničko im je što svi pretpostavljaju aktivniju izvoznu politiku. Zapravo, uravnotežen scenario uključuje sljedeće strategije: poticati tekući izvoz, analizirati i definirati tečajnu politiku, povećati istraživačko-razvojne napore i poticati inozemna ulaganja u industriju.

Reforme u hrvatskom društvu i gospodarstvu
Sva istraživanja pokazuju da bez snažne podrške u reformi društva i gospodarstva nije moguće postići postavljene ciljeve daljnjeg rasta i razvoja. Taj proces ide u dva smjera: provođenje potrebnih reformi i restrukturiranje neefikasnih javnih poduzeća u većinskom vlasništvu države. Sve strukturne reforme imaju za cilj: poduprijeti fiskalnu konsolidaciju države, potaknuti potencijale za gospodarski razvoj i otvoriti prostor za povećanu konkurentnost hrvatskoga gospodarstva.

Glavni cilj svih tih nastojanja vezan je uz ostvarenje gospodarskog napretka i općeg razvoja te prilagođivanje europskim standardima u pogledu povećane stručnosti i fiskalne prihvatljivosti.

Kad je riječ o fiskalnoj konsolidaciji treba naglasiti da su ciljevi ekonomske politike usmjereni na daljnje održavanje makroekonomske stabilnosti i smanjenje postojećih mikroekonomskih rizika. To pretpostavlja fiskalnu konsolidaciju i stabilnu i razvojnu monetarnu politiku te smanjivanje razine javnog i vanjskog duga. Financijska konsolidacija pretpostavlja nastavak rasta proračunskih prihoda, smanjivanje stope rasta proračunskih rashoda, postupno smanjivanje duga središnje države te usporeni rast inozemnog duga, pri čemu opada dug države, a rastu zaduženja poslovnih banaka i poduzeća.

Konsenzus za nove prioritete
U konačnici se sve svodi na činjenicu da je izostala temeljita potraga za novim modelom privređivanja, iako svi meritorni čimbenici, posebno tzv. 'razvojni' ekonomisti, upozoravaju da sadašnji model vodi u daljnju gospodarsku i socijalnu nestabilnost i time do stvaranja još većih disproporcija između proizvodnje, izvoza i zaposlenosti.

No, sve je očitije da se ne možemo zadržati na sadašnjim makroekonomskim okvirima. Sve više prevladava svijest kako je potrebno svojevrsno postavljanje novih prioriteta u odnosu na sveukupne državne interese i gospodarstvo. Sve više jača i spoznaja da se to može ostvariti isključivo kroz snažnu podršku u poduzetništvu. U većoj se mjeri moraju u društvu cijeniti napori ljudi koji preuzimaju rizik, koji pokušavaju stvarati nova radna mjesta i osigurati nova tržišta.
Mora se, konačno, uspostaviti jasan društveni odnos vrijednosti, u kojem će se valorizirati i honorirati konkretan doprinos razvoju hrvatskog gospodarstva i društvu u cjelini. Napredak i rast gospodarstva, prije svega kroz jačanje naših izvoznih potencijala, u tom kontekstu postaje presudna karakteristika i najvažnije mjerilo uspješnosti pojedinog društva i države u cjelini.

Bitna značajka ovoga trenutka je izrazito jasan stav da bez gospodarskog rasta i napretka nema šanse za ukupni društveni razvoj Hrvatske. Upravo stoga bi se konsenzusom trebali uspostaviti novi prioriteti, u kojima kvaliteta, novi kvalificirani ljudi, upoznavanje s novim tehnologijama, čvrsta opredijeljenost za uključivanje u Europu postaju dominatna zajednička stremljenja. Više no ikada potreban je društveni konsenzus oko ključnih pitanja, u kojoj ni jedan državni problem ne može biti izvan okvira državne gospodarske politike. Pri tome nam je jasan cilj: uspostavljanje europskih društvenih vrijednosti i ekonomskih standarda kao stalni lajtmotiv.

Jasno je da se u svim tim novim okolnostima mora voditi računa o nacionalnim interesima. Ali, ti interesi ne smiju prerasti u euroskepticizam, sada dosta naglašen upravo zbog nedovoljne informiranosti s jedne strane, ali i nedovoljne spremnosti hrvatskoga društva u cjelini da prihvati etičke norme i gospodarsko-društvene standarde koje propisuje Europska unija.

„Europeizacija” cijelog hrvatskog društva ne smije se svoditi na regionalnu pripadnost Europi, jer ona nikada i nije bila upitna. Međutim, svakim je danom jasnije da preobrazba cijelog hrvatskog društva, zapravo promjena mentaliteta, nije jednostavan proces, niti se on može provesti u roku od samo nekoliko godina. Izbor puta prema budućnosti je, znači, na nama!

Pomanjkanje vizije uvjetuje i pomanjkanje strategije
Svi, na primjer, pričaju o tome da Hrvatska izvozi samo 2800 USD po stanovniku i to je već mnogo puta spominjana činjenica. Isto tako, činjenica da na svakoga Slovenca otpada otprilike 15.000 USD izvoza. Kad smo već na brojkama spomenimo i to da izvoz u hrvatskom BDP-u čini samo 23 -25 posto, dok je prosjek za zemlje EU 36 posto, a u tranzicijskim zemljama čak 41 posto.
Mnogi su skloni tvrditi kako Hrvatska jednostavno nema proizvoda koji bi tehnološki i konkurentno podnijeli sve žešću borbu na svjetskim tržištima. Drugi će navesti kako je to posljedica deindustrijalizacije hrvatskoga gospodarstva, što je uništilo osnovu hrvatskog industrijskog izvoza. Svoje tvrdnje zasnivaju na činjenici da između 90 i 95 posto svih izvoznih proizvoda ulaze u domenu prerađivačke industrije. A upravo u njoj je izgubljeno više radnih mjesta no što ih danas uopće ima u tom dijelu gospodarstva.

Ukupno gledajući, kvaliteta hrvatskog izvoznog proizvoda je nesumnjivo slabija nego prije desetak godina. Za dokazivanje ove tvrdnje treba jednostavno pogledati ovogodišnju izvoznu robnu strukturu i usporediti je s onom od prije 10-15 godina.

Iz izvozne nomenklature praktično su nestali (ili se javljaju samo sporadično) veliki inženjering poslovi, kapitalna oprema i dobra i drugi zah-tjevniji industrijski proizvodi. Posebno se može zamijetiti da nedostaju kompleksni poslovi koji su, pored izvoza opreme, sadržavali izvoz industrijskih znanja, tehničke pomoći, licenci, know-how-a. Pojedini svijetli primjeri samo potvrđuju ukupno poraznu sliku.

To je, uz ostale nespretne i nesretne okolnosti, dovelo do toga da je Hrvatska postala prava uvozna zemlja, u kojoj je izvoz postao gotovo hobby, ali ne i strateška odrednica hrvatske gospodarske politike. Pokazalo se – a to se i dalje stalno iznova potvrđuje - da bez snažne industrije nema izvoza, ali i obratno: bez izvoza nema ni snažne industrije. Taj začarani krug očito je hrvatska gospodarska stvarnost i - sudbina.
Što da se radi?
Stoga je jedan od prioritetnih ciljeva hrvatske gospodarske politike i strategije stvoriti uvjete za reindustrijalizaciju. Jasno, na novim tehnologijama, s novim proizvodima i vjerojatno uz nastojanja da se u tom novom kontekstu međunarodnih odnosa pronađu moguće niše za prošireni plasman hrvatskih proizvoda.

Da bi se u tome barem djelomice uspjelo važno je osigurati relativno visoku stopu ukupnoga gospodarskog rasta i, povećavanjem konkurentnosti i izvozne ponude, dugoročno povećavati izvoz po još višim stopama. Kako je rečeno, izvoz mora postati dugoročno i osmišljeno osnovni generator ekonomskog rasta i zapošljavanja.

Stručnjaci tvrde kako je za ostvarivanje i skromnog gospodarskog rasta od 3-4 posto potrebno povećavati izvoz za oko 7-8 posto godišnje. Odnosno, dugoročno – uz nešto ofenzivniju gospodarsku politiku i ambicioznije ciljeve u rastu BDP - važno je trajno održavati stopu rasta izvoza nad stopom ukupnoga gospodarskog rasta.

Otvoreno je pitanje što je temeljni smisao i pravac hrvatske ekonomske politike? Treba li (i možemo li) prihvatiti dosta široko rasprostranjeno razmišljanje kako Hrvatska niti želi, niti može proizvesti nešto kvalitetno i kako je najbolje sve kupovati, uvoziti? Upravo u toj pogrešnoj gospodarskoj filozofiji je odgovor na pitanje možemo li - a moramo - 'pročistiti' hrvatski gospodarski organizam. Jedino na taj način možemo očekivati u narednim desetljećima povoljniju bilancu ukupne gospodarske politike.

Odgovor je sadržan u činjenici da samo nova proizvodnja, ponovni uspon industrije i domaće znanje mogu otvoriti manevarski prostor za visoke stope rasta i, kroz to, odgovoriti i na sve naglašenije zahtjeve stanovništva koje bi željelo i osjetiti 'blagodati' naše ukupne gospodarske i razvojne politike. Znači, stvari i prioritete u gospodarskoj filozofiji i politici treba postaviti naglavce.

Najvažniji je, u svakom slučaju, povratak cijeloga društva prema realnoj ekonomiji, bez virtualnog blagostanja zasnovanog na prevelikom zaduživanju stanovništva. Odgovor je u stvaranju realnih preduvjeta i poticaja (ne samo materijalnih ili financijskih) da se razvija poduzetnički duh, da se pri ulasku u novi posao razmišlja o širem tržištu, što uključuje odmah i razmišljanje o izvozu, i da se nastoji domaćom proizvodnjom, jasno kvalitetom i prihvatljivom cijenom, supstituirati preveliki uvoz svega i svačega.

Odgovor je, konačno, u rasterećenju privrede, smanjenju javne potrošnje, racionalnijoj javnoj upravi, boljim mehanizmima prikupljanja poreza, a smanjivanjem raznih doprinosa, prireza i drugih davanja koja guše proizvodnju i poduzetništvo.

Izdvajamo iz broja:
Turbulentno ljeto, neizvjesna jesen
Robne rezerve nužan, ali ne i dovoljan, uvjet stabilizacije poljoprivredne proizvodnje
Kako kreirati uspješan program vjernosti kupaca (2)
Vidoševiću peti mandat na čelu HGK
Coca-Cola HBC Hrvatska poklonila HPO-u novu mrežnu stranicu
Medvjedi uz Konzum i PIK Vrbovec kreću u novu ledenu sezonu
Udio robne marke narast će dvostruko u narednih 15-ak godina
Sadržaj broja 4/2011
Arhiva
   
 
 
Tražilica
 
 
Newsletter

Želite li primati
gospodarske novosti
na Vaš e-mail?
Prijavite se odmah!

E-mail:
Anketa