11.08.2011.
PD: Stopom poreza 2-3% na aktivu u francima do 900 milijuna kuna
U slučaju uvođenja poreza, koncept balon kredita navodno bi se ostavio tek kao mogući pomoćni, sporedni alat
Potraga za ‘najmanje lošim’ modelom pomoći dužnicima banaka pogođenim jačanjem švicarskog franka oko kojega bi se mogli naći Vlada i banke teško će se uspješno okončati bez kompromisa.
To znači i priznanje vladajuće garniture da se malo zaletjela i pretjerala u obećanjima te da se krug onih koji bi mogli računati na pomoć ipak sužava i time naglašava socijalna dimenzija cijele misije. Na tom tragu su i ideje i savjeti stručnjaka koji se ovih dana bistre pri Ministarstvu financija.
Prema saznanjima Poslovnog dnevnika, trenutno se najizglednijom drži varijanta koja uključuje uvođenje poreza bankama na aktivu u švicarskim francima, s tim da taj novac zapravo ne bi išao u proračun već bi se iskoristio za pokrivanje (dijela) razlike između tržišnog i obračunskog tečaja švicarskog franka po kojemu bi se izvršila konverzija stambenih kredita.
Ta razlika morala bi, međutim, biti manja nego što je predviđala prvotna ideja odnosno prijedlog Vlade o 5,8 kuna za franak kao obračunskom tečaju jer bi to bio prevelik teret.
Realno je pretpostaviti, a slično je već izjavio i guverner Željko Rohatinski u Dnevniku HTV-a, da se konverzija neće moći napraviti po tečaju nižem od 6 ili 6,2 kune za franak.
Opcija s porezom, osim što bi trebala biti brže provediva, potencijalno izaziva manje distorzija na tržištu nego što je slučaj s tzv. balon kreditima, smatra se, a oni usto ostavljaju veliku neizvjesnost u budućnosti.
U slučaju uvođenja poreza, koncept balon kredita navodno bi se ostavio tek kao eventualni pomoćni alat, za iznos razlike tečaja povrh onoga što bi se pokrilo novcem od poreza.
Premijerkin savjetnik Željko Lovrinčević jedan je od onih koji se zalažu za taj pristup problemu kao 'najmanje loš'. Nametanjem poreza na aktivu u švicarskim francima, kaže, izbjeglo bi se opterećivanje onih banaka koje nemaju kredite u CHF, odnosno penalizirali bi se oni koji su se igrali vatrom.
Uz banke koje su ih nudile i reklamirale, to su i klijenti koji su ustrajali na CHF kao valuti kredita i od sredine 2010. kad je franak dosegnuo 5,4 kune, a banke mahom nudile konverziju bez naknade.
|
Stopa tog poreza mogla bi biti, okvirno, između dva i tri posto, kaže Lovrinčević, s tim da bi osnovica za izračun bili svi krediti u CHF, i poduzećima i građanima. To znači namet od približno 900 milijuna kuna.
Taj novac koristio bi se isključivo za (su)financiranje razlike obračunskog i tržišnog tečaja pri konverziji kredita, i to samo stambenih - i ne svih stambenih.
Dodatni kriteriji uključivali bi samo kredite za prve nekretnine, i to vrijednosti ne veće od 100.000 eura (ili franaka?), čime bi se u znatnom iznosu 'počistio' portfelj kredita na koji bi se primijenio model pomoći.
Ukratko, banke bi novcem od poreza (same sebi) platile dio razlike obračunskog i tržišnog tečaja, a pritom bi im se ublažio rast nenaplativih kredita. Ovisno o ukupnoj tečajnoj razlici, dio bi morali preuzeti klijenti-dužnici kojima bi se mogla ponuditi mogućnost da taj ostatak vrijednosti reguliraju kroz 'balon', tj. stave ga na stranu, ali nikako ne na rok od deset godina, već možda tri ili četiri godine.
Taj rok trebao bi biti dovoljan da se riješi pitanje likvidnosti za vlasnike nekretnina kupljenih na kredit kojima bi i uz takvo rasterećenje i reprogram kredit odnosno cijela shema bila pretežak teret.
Koliki bi dio ostao nepokriven primjenom arbitražnog tečaja od 6 ili 6,2 kune za euro u ovom se trenutku, uostalom, ne zna jer će to pokazati tek analize strukture stambenih kredita – koliko ih je većih od 100.000 i koliko ih je uzeto za drugu ili treću nekretninu. Sigurno je samo da bi se značajan iznos na taj način eliminirao iz obuhvata modela.
Sve drugo, kaže Lovrinčević, značilo bi da država daje jamstva za razliku obračunskog i tržišnog tečaja po individualnim ugovorima o kreditima između banaka i klijenata, a to je neprihvatljivo i poticajno za moralni hazard.
Problem je prilično kompleksan i stoga pri definiranju rješenja treba imati na umu instancu Ustavnog suda, što bi moglo biti sklisko naročito s aspekta korisnika stambenih kredita u drugim valutama.
HNB bi sa svoje strane banke rasteretio obveze izdvajanja rezervacija za nepokrivenu razliku obračunskog i tržišnog tečaja time što bi je mogli klasificirati u tzv. A skupinu. Usto, guverner je najavio i mogućnost daljnjeg smanjenja regulatornog troška kroz obveznu pričuvu. (Poslovni dnevnik)
|
|
 |
|