|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
dr.sc. Guste Santini
|
|
|
|
|
Hrvatska je do krize, putem deficita na tekućem računu platne bilance, deficita na računu robne razmjene s inozemstvom te proračnuskog deficta, omogućila građanim veću razinu blagostanja u odnosu na razinu blagostanja temeljenog na domaćem bruto proizvodu. Drugim riječima, razina blagostanja bila bi manja da nije bilo spomenutih deficita.
Predočimo to primjerom. Izgradnja cesta bila je vidljiva „uspješnica” političke vlasti pri čemu istu tu vlast nije brinula činjenica da novosagrađeni kilometri autoputeva zahtjevaju održavanje bez obzira da li postoji ili nepostoji potreba za njima. Dalmatina, autoput Zagreb – Split, započela je sedamdesetih godina prošlog stoljeća kao politički projekt; ona je danas izgrađena i na žalost ostala, politički projekt.
Sada valja tražiti gospodarske sadržaje uzduž Dalmatine kako bi dobila svoj razlog postojanja. Istovremeno se ekonomska politika, vezivanjem tečaja kune za marku/euro, kao sidro „odjvaja” od realnog sektora i funkcionira autonomno.
Učinci te i takve politike bili su vidljivi već nakon godine dana. Naime, Hrvatska je 1993. godine imala suficit na tekućem računu platne bilance. 1994. godine tekući je račun uravnotežen, da bi u 1995. godini ostvaren deficit na računu robne razmjene s inozemstvom bio veći od 3 milijarde $ koji se od tada samo povećava.
Politika otvorenog gospodarstva na uvoznoj strani i nekonkurentnog na izvoznoj strani svoj epilog doživljava 2008. godine kada ostvarujemo veći deficit na tekućem računu platne bilance u odnosu na ostvareni deficit na računu roba i usluga. Drugim riječima po osnovu dohotka ostvarujemo deficit koji je veći od suficita na računu transfera. Jednostavno rečeno inozemni dug i izravna ulaganja postaju rastuće ograničenje ovoj i ovakvoj ekonomskoj politici.
Tako npr. u prošloj godini obvezama po osnovi inozemnog duga, koji procjenjujem na 6% BDP-a, valja pridodati smanjenje društvenog proizvoda od 1,5% pa je smanjenje raspoloživih sredstava u 2010. godini bilo za 7,5% manje nego godinu dana prije. Primjedba izrečenom da saldo na tekućem računu platne bilance to ne potvrđuje navod nije točna. Naime, platili ili ne platili kamatu po kreditu mi je moramo obračunati tijekom korištenja bilo kojeg, pa i inozemnog kredita. Podaci su još nepovoljniji ako u račun uključimo i moguću isplatu sada zadržavanih dividendi inozemnih investitora (Pliva, HT, ET, itd.).
Ukratko rečeno postojeća ekonomska politika nije održiva. Postavlja se pitanje: koja bi ekonomska politika bila učinkovita imajući u vidu svekolika ograničenja hrvatskog gospodarstva u narednom razdoblju?
|
Razvoj svjetskog gospodarstva temeljio se je na početku prošlog stoljeća na dodatnoj polarizaciji razvijenih i nerazvijenih zemalja. Prve su razvijale industriju, druge su snabdijevale razvijene zemlje sirovinama; nastavak kolonijalne politike XVIII. i XIX. stoljeća. Japan je Meiji revolucijom, prvi put, pokazao kako je moguće dinamizirati razvoj.
Drugi put, nakon drugog svjetskog rata, Japan je ponovno uspio najprije obnoviti, a potom i razviti nacionalno gospodarstvo. Drugim riječima, smatralo se da ne postoji dilema ŠTO proizvoditi, nego KAKO proizvoditi. Tako su SAD stvarale nove proizvode (što proizvoditi) a Japan ih je preuzimao i učinkovitije, jeftinije, proizvodio. Mnogi su bili zadivljeni ostvarenim stopama rasta čak i u vrijeme prve naftne krize iz sedamdesetih godina kada je produktivnost rada japanskog gospodarstva porasla za više od 5%. Tzv. azijski tigrovi su „prepisali” u najvećoj mogućoj mjeri japanski model.
Kinesko čudo ima mnoga obilježja japanskog modela. Zapravo japanski je model odlučno utjecao na modele razvoja svih brzorastućih azijskih gospodarstava. Drugim riječima proizvodnja se polako ali sigurno seli iz razvijenih zemalja u azijske zemlje. Ovom popisu valja pridodati i brzorastuće brazilsko gospodarstvo. Ostale manje razvijene zemlje ostale su na „rubu događaja” – one nisu uspjele u razvoju.
Naime, treba se prisjetiti financijske – dužničke – krize iz osamdesetih godina prošlog stoljeća koja svoje korijene ima upravo u željenom ali neostvarenom razvojnom programu. Naprosto, kupovina putem kredita, gotovih rješenja koja su tada nazvana supstitucija uvoza nije dala rješenja.
Slikovito rečeno očekivalo se da će investicija, recimo drvo, sama po sebi osigurati razvoj. Nije se vodila briga gdje i zašto je investicija locirana, posađeno drvo, i da li će potaknuti razvoj, pustiti korijene. Mnoge zemlje su učinile kobnu grešku poistovječujući razvoj sa investiranjem.
|
Specijalzacija pojedinih zemalja koje su stvarale nove proizvode i usluge i drugih kako nove proizvode i usluge najučinkovitije proizvesti rezultirala je, umjesto skladnog razvoja i boljitka za sve, u smislu rikardovih komparativnih prednosti, osiromašenjem ne samo nerazvijenih zemalja već i onih koje su bile lideri, lokomotive, razvoja.
I ne samo to. Krajem prošlog stoljeća upravo je japansko gospodarstvo zapalo u svekoliku krizu koju nije ni danas prebrodilo. Oponašanje, preuzimanje, može imati učinaka do trenutka kada manje razvijena zemlja preuzima znanje više razvijenih. Potom mora sama ulagati u znanstveno-istraživački rad kako bi ostala u klubu razvijenih. Kao što je slučaj Japana pokazao, nakon dostignute razine razvijenih zemalja stope rasta se značajno smanjuju što ima značajne socijalne implikacije.
Osim toga, istraživanje i razvoj, operacionalizacija znanja, nije moglo zaposliti cjelokupnu raspoloživu radnu snaga po tekućoj cijeni nadnica. Kako bi multinacionalne korporacije održale planirane/željene stope rasta selile su svoju proizvodnju u Aziju koja je visinom nadnica i „pruženim gostoprimstvom” kapitalu postala poželjna destinacija proizvodnji. Kina je iskoristila upravo tu mogućnost, propagirajući socijalizam, stvarajući najbolje pretpostavke/uvjete rastućoj globalizaciji temeljenoj na kapital odnosu. „Nije bitno koje je boje mačka ako lovi miševe” rekao je Ču En Laj.
Hrvatska je, kao uostalom i ostale tzv. socijalističke zemlje, preuzela neoliberalistički koncept i zaigrala igru velikih igrača. Konzumerizam koji je sugeriran, nametnut, od strane razvijenih zemalja, što je iskoristila Kina, putem kreditnih linija destruirao je ionako zaostalu proizvodnju.
Poljska, Češka i Slovenija nisu prihvatile opći model tranzicije temeljene na konzumerizmu, trgovini, već su restrukturirali svoja gospodarstva. Poučan je primjer Slovenije koja je, po mome mišljenju najučinkovitija od svih tzv. socijalističkih zemalja, odlično odradila proces stvaranja nacionalnog gospodarstva, nužne etape nakon raspada Jugoslavije, da bi, na žalost, uvođenjem eura - odustala od razvojne politike - usporila svoj razvoj. Poljska usprkos izloženosti superiornih gospodarstava drugih članica Europske unije povećava svoju konkurentnost i danas, što je lako identificirati putem stopa rasta društvenog proizvoda.
|
Ekonomski nacionalizam za razliku od ekonomskog liberalizma prisutan je u ekonomskoj teroiji i praksi od prve industrijske revolucije. Ekonomski nacionalizam temelji se bar dijelom na zlatnom standardu kada su se nacionalne valute jedna prema drugoj odnosile sukladno odnosima količini zlata koja je sadržavala pojedina valuta. Zlatni standard možemo poistovjetiti sa vezivanjem nacionalne valute za neku drugu valutu kao što je to kuna vezana za euro.
U odnosu na Veliku Britaniju, SAD i Njemačka su posegnule za protekcionizmom. To je tada kao i sada, smatrano reakcionarnom i neprihvatljivom ekonomskom politikom – tzv. politika osiromašenja susjeda. Protekcionizam, nastao iz merkantilizma, stalno je bio osuđivan. Industrijske politike, koje su u biti isto, osuđuju se od strane svjetskih igrača i njihovih nadnacionalnih institucija kao što su to Međunarodni monetarni fond (MMF), Svjetska banka (WB) i Svjetska trgovačka organizacija (WTO).
Kriza, koja još nije prošla, pokazala je kako je neoliberalizam „dobra priča” za dobra vremena. Čim je nastupila kriza sve su najrazvijenije kapitalističke zemlje posegnule za intervencionističim instrumentarijem. I dok je to bilo očekivano za Japan, Njemačku, Francusku, itd., sasvim su „neočekivano” za intervencionističkim arsenalom posegnule zemlje tzv. anglosaskog modela kapitalizma, propagatori neoliberalnog globalizma. Tako je kapital odnos pokazao i dokazao da je, bilo implicitni bilo eksplicitni, cilj svih ekonomskih politika.
Pokušajmo sada odgovoriti na postavljeno pitanje.
Reindustijalizacija kao što to i samo ime govori podrazumjeva ponovnu industrijalizaciju. Restrukturiranje predstavlja kontinuirane napore da se neka proizvodnja učini još konkurentnijom. U prvom slučaju radi se o uspostavi novih proizvodnji, a u drugom o postojećoj koju valja unaprijediti.
|
U hrvatskom slučaju značajan je dio industije „nestao” jer ga je pomeo tragičan model privatizacije i uvozno orijentirana eknomska politika. Prvo pitanje koje se postavlja jest: da li je što ostalo? Ako jest da li postoji kritična masa koja može u kratkom roku ulaganjem „vratiti” izgubljene pozicije.
Kako postoji interakcija na relaciji znanost – gospodarstvo valja ustanoviti da li je obrazovni sustav na razini koja omogućava obrazovanje radne snage na potrebnoj razini da bi reindustrijalizacija bila učinkovita. I dalje, da li je ostala kritična masa stručnjaka i znanstvenika koji se mogu u kratkom roku uključiti u razvoj prethodno napuštenih industija. Brodogradnja je dobar primjer.
Od raspada bivše države brodogradnji se nije posvetila potrebna pažanja. Jedinu pažnju koju je brodogradnja od vremena do vremena dobijala od vlasti bila su sredstva u formi subvencija koja su trebala riješiti prethodno kumulirane probleme. Jasno da subvencije nisu rješenje na dugi rok, već samo instrument koji može omogućiti restrukturiranje. Tako su nam brodogradilišta, osim časnog Uljanika, gotovo završili u starom željezu. Hrvatska je bila značajan proizvođač brodaova i značajan brodar. Hrvatska kao mala zemlja mogla je biti dio razvijenog svijeta da je svoj razvoj fokusirala na razvoju brodogradnje i brodarenja.
Ona se ponašala suprotno, upravo u vrijeme kada Koreja, Vijetnam i Kina vrše posebne napore kako bi povećale konkurentnost svojih brodogradilišta. Konačno, činjenica da će neka borodogradilišta opstati proglašeno je uspjehom. Propadanje brodogradilišta međutim nije zatomio interes za brodograđevnom industrijom. Izdvojili su se mladi obrazovani ljudi koji prodaju svoja znanja u izgradnji brodova drugim brodogradilištima na svjetskom tržištu.
Male učinkovite tvrtke rješavaju probleme drugih brodogradilišta a nisu postali „inžinjeri” restrukturiranja domaće brodogradnje. Upravo sam se zato tako sustavno i uporno suprotstavljao mišljenjima koja nisu vidjela opravdanja očuvanju brodograđevne industrije.
Poljoprivredna i prehrambena industrija bile su okosnice hrvatske industije. Nažalost, osim nekih slučajeva mnoge su proizvodnje zatvorene ili su ozbiljni kandidati da im se to dogodi. U kojem je stanju prehrambena industrija najbolje govori stanje u poljoprivredi i stočarstvu. Naprosto bez proizvodnih kapaciteta primarna proizvodnja ima male šanse da se održi. O razvoju poljoprivrede bez preradbenih kapaciteta iluzorno je govoriti.
|
Mišljenja sam da se prehrambena industrija još uvijek može u kraćem vremenskom razdoblju obnoviti. Osim toga, potražnja za prehrambenim proizvodima raste i rast će. Subvencionirana poljoprivredna proizvodnja u Europskoj uniji je šansa koju Hrvatska mora iskoristiti.
Upravo postojeći manjak prehrambenih proizvoda u svijetu pokazuje da je ulazak na tržište prehrambenih proizvoda moguć iako ne i jednostavan. Ne treba zaboraviti da su korporativni divovi na globalnoj razini prisutni u proizvodnji hrane.
Zdravstvni turizam kao i ponuda modela primjerenog načina života građanima treće životne dobi velika je šansa reindustijalizacije. Naprosto čovjek mora biti slijep i ne prepoznati mogućnosti što ih donosi Dalmatina koja od Bosiljeva do svog kraja pruža velike mogućnosti izgradnje novih kapaciteta za građane treće životne dobi.
To je rastuće tržište u Europi, a mi kao punopravna članica već sutra možemo – moramo – inzistirati da hrvatsko gospodarstvo bude jedan od čimbenika njegove transparentne uspostave, razvoja. Dovoljno je „staviti na papir” što bi značila izgradnja za početak 200.000 novih kreveta koji se koriste 365 dana godišnje. Za projekt treće životne dobi, odnosno zdravstveni turizam imamo nužne, dovoljne, uvjete.
|
Reindustrijalizacija, restrukturiranje mogući su ako i samo ako postoje nužne pretpostavke. Danas u globaliziranom svijetu ništa nije teško proizvesti. Budimo precizniji, sve proizvodnje imaju višak kapaciteta. I dok je ranije postojala nepodmirena potražnja danas to nije slučaj. Osvajanje tržišta tegoban je posao.
Nije slučajno da su mnoge tvrtke pristupile preuzimanju kako bi se domogle većeg tržišnog udjela. Nekad je jeftinije kupiti tvrtku nego preraspodijeliti tržišni kolač. Hrvatska stoga mora svoje komparativne prednosti industrijskom politikom povećati i tako omogućiti investitorima dinamiziranje gospodarske aktivnosti. Prema tome, razvoj nije investiranje. Investiranje je zadnja etapa da bi se ostvario razvoj.
Upravo zato su mnoge zemlje potrošile novac na – ništa. Kina je svoje komparativne prednosti, kojih nije malo, stalno povećavala. Kriza nije usporila stope rasta. Stope rasta mogu usporiti socijalni problemi, izostanak učinkovite ekonomske politike. Juan postaje svjetska valuta.
On to nije postao aprecirajući, već upravo suprotno – deprecirajući. Sve su razvijene zemlje „ljute” na Kinu jer provodi izvozno orijentiranu ekonomsku politiku u tradiciji najučinkovitijeg intervencionizma. Ipak, to svakako treba reći, gospodarski razvoj započinje obrazovanjem i znanstveno-istračivačkim radom.
To je činjenica koju niti jedna zemlja nije mogla zaobići. Meni je nepoznato da li je ikad u povijesti postojala razvijena zemlja bez primjerenog znanja. Možda su Argentina i Urugvaj takvi slučajevi. Međutim, njihova povijest posljednih pedeset godina pokazuje da bez dobrog obrazovanja i rastućeg znanja nije moguće održati razvoj. Učeće nacije dolaze a one koje ne vode primjerenu pažnju odlaze. Hrvatska je na žalost ovaj drugi slučaj.
Ograničenje koje donosi ekonomska politika nije zanemarivo. Ne treba gubiti iz vida da mjerama ekonomske politike možemo ubrzati razvoj. Neoliberalisti kažu da ekonomska politika u slučaju racionalnog participanta nema učinaka. Ja mislim da ne raspolažemo sa potrebnim informacijama jer je njihovo prikupljanje skupo, s jedne strane, s druge strane, kada i ne bi bilo asimetrije informacija što je neostvarivi cilj, i s treće strane, ograničenje za poduzetnika jest trošak kao što je šansa resurs. Upravo zato ističem visoke porezne presije na jedinicu nacionalnog dohotka.
Na kraju želim naglasiti da je Hrvatska mala i gospodarski potencijalna zemlja. Međutim, samo je privid da nas strane izravne investicije mogu izvući iz krize. To je razvojna maksima zadnjih dvadesetak godina. Hrvatska na put razvoja može učinkovito krenuti jedino ako ima svoju koncepciju i strategiju razvoja, stalno korigirane taktičkim i operativnim politikama.
Dobro su došle i one strane investicije koje neće smanjiti već povećati gospodarski potencijal zemlje. Bezkriterijalno privlačenje investicija znači zagađenje prostora što će imati pogubne učinke na broj stupnjeva slobode dolazećih generacija.
|
|
 |
|