|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Boris Vukić
|
|
|
|
|
Zovu ih osnivači, gazde, vlasnici, poduzetnici, privatnici, tajkuni. Posprdno. Za sve njih kažu „kako im nije dosta para”, „samo grabe još i još”. Oni „izrabljuju”… U vremenu svjetskih kriza, oni su krivi čitavom svijetu. U običnim vremenima, oni su krivi u državama koje su stalno u krizi. Sve do konačnog zaključka: „Svi su oni isti”….
Nisu.
Da se razumijemo - svi mi ujutro rano iz toplih postelja ustajemo ili u hladne liježemo zbog para. Ili nas plaćaju ili se samoplaćamo. Pa tako i oni. Al’ međ’ njima velike, ogromne, gromadne, suštinske razlike ima. Razlika je što su neki u ovom, što našim jezikom poslom zovemo, biznisu, samo zbog para. Takve Mani Gotovac međ’ društvenom elitom, nažalost, prepoznaje i točno, jasno i iskreno naziva – grabitivci (od glagola „grabiti” i imenice „primitivac”). A u vrtu takvom, i uz takvo cvijeće, srećom je niknuo i samonikli.
Samonikli su oni koji nisu tu samo zbog para
Nakon godina i godina rada i druženja raduje me, hrabri, sokoli – samonikli su većina.
Samonikli stvaraju iz potrebe za ljubavlju i priznanjem sredine.
Samonikli stvaraju zato što, ma kako je nerijetko bolno, ipak zabavno je.
I kad ih pitate, ni oni ne znaju što je to u poslovnom biću što ih vodi prema … Novac, nije. Ponovo, točno, oprezno, polako sa jasnom razlikom … samo novac, nije.
Zašto je jedan samonikli, u srednjim godinama, u zemlji u kasnim teškim godinama, krajem prošlog stoljeća, ostavio potpredsjedničko mjesto u ogromnoj korporaciji i sve što uz to ide (automobil, zlatna kartica – no limit tada skoro i no control, tajnica, vozač (sve puta dva)) i iznajmio poslovne prostorije, za sebe i svoje prvoborce, malo manje od jedne od njegovih kancelarija. Da bi se obogatio? Ma, ajte molim vas.
Za nekog nalik samoniklom je, mudri netko, zapisao: „Ne radi on to zato što voli, već zato što mora.”
Samonikle nitko nije učio kako se pokreću firme. To se naučiti ne može, a pogotovo ne od onih sa budžeta, iz ma koje države budžet bio. I kad je kriza, nesretne što bez posla ostaju, bogaljima čine savjetujući ih „kako pokrenuti vlastiti biznis”. I neko (točnije nešto) reče, što u slabo prevedenim instant uputstvima pročita, „Osvrnite se i vidite što netko uspješan radi pa i vi krenite”. I tko to posluša neće samo nesretan već će i dužan biti. Onaj tko iskreno vjeruje u ono što zbori, dok o poduzetništvu priča, ne čeka da dobije plaću, već svoj biznis pokreće.
Samonikli su pokrenuli i vode kompanije. Neki čak i nisu vlasnici. Nije bitno da li su novac uložili. Založe oni sebe, svoja 24 sata, svojih 365 dana, svoje godine, desetljeća. Prilože ono što svi imamo, ali samo oni kompaniji daju – svoje srce. Kad obolijevaju od njega i obolijevaju. Kad umru od njega i umru. (Znate li ijednog kome je u osmrtnici pisalo „Poslije duge i teške bolesti…” uvijek je „Iznenada nas je napustio naš…” )
|
„Ne radi on to zato što voli, već zato što mora.”
Objašnjavao jednom ozbiljan glumac kako je teško za uloge se spremati i da dok ulazi „u lik”, taj „lik” ga sve više obuzima i kako i kad po gradu šeta, u prodavaonice ulazi, sa prijateljima sjedi, djecom razgovara, … on je stalno „u liku”. Za razliku od njega koji kad ulogu savlada, kad zavjesa padne iz „lika” izađe, samonikli nikada iz „lika” ne izlazi. Ako ikad i kaže da jedva čeka da u mirovinu ode, neću reći da ne govori istinu već da laže.
„Ne radi on to zato što voli, već zato što mora.”
Nekoliko njih se, nemilosrdnih prvenstveno prema samom sebi, rano ujutro pojavilo, nenajavljeno (najavili bi oni, ali su to jutro, tuširajući se, odlučili) kod nas na vratima da bi taj dan proveli na seminaru. Jedan je sam (ima šofera, ali ga tako nemilosrdan budio nije), velikim džipom stotine kilometara prešao jer je u nerijetkoj noći kad san mu ne dolazi, na sajtu vidio knjigu u kojoj, vjerovao je, naivan, lijek za nesanicu će naći (ne znajući da dobre knjige iz menadžmenta rješenja ne nude već samo druge, istina ljepše, uglavnom, nesanice izazivaju i ka onom, pokraj kreveta, blokiću misao i ruku vode.)
„Ne radi on to zato što voli, već zato što mora.”
Samonikli deset godina zida objekt od xyzw kvadrata i neće ga izdati velikom trgovačkom lancu, jer „nisam ja to zato radio, već za proizvodnju i istraživački centar da bude”. Ma kako mu se tada, a meni što to pišem sada, raznorazni financijski stručnjaci podsmjehivali. Ne razumiju oni da život organizacija bi bio tako jednostavan kada bi se odluke donosile samo na osnovu brojeva. Ali i da bi jako kratko trajao.
„Ne radi on to zato što voli, već zato što mora.”
Samonikli uloži svojih xy milijuna da bi mu banka dala (e ne da nitko, a pogotovo ne banka) još više od toga, da podigne još jedno čedo, još jednog monstruma. I vjeruje li itko još da on to novaca samo radi? (Dal sam to čuo „Kako mu nije dosta”) A što biste tom samoniklom savjetovali da vam je sin, otac, brat? Tko od toga koristi ima? On? Reketaši, politički ili obični? Zaposleni? ’Ajd iskreno. (Nije bitno da li je xy milijuna ili xy tisuća)
„Ne radi on to zato što voli, već zato što mora.”
Samonikli ne prave vlade, jer vlade nisu pravile njih.
|
|
Samonikli su vitalna žila rude u rudniku i, moram vjerovati, da će oni koje biramo ili se sami biraju ipak na kraju (ne znajući gdje je kraj) njima se okrenuti (ne po harač, zaboga miloga, opet). Pomažući samonikle, ne samo ne odmažući im, iako i to je za početak puno, pomoći će i naše privrede i naše države. Samo samonikli svijet spasiti neće, ali bez njih ćemo sigurno propasti.
|
|
 |
|