|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Ante Gavranović
|
|
|
|
|
Hrvatska je već godinama sučeljena s tri glavna problema: visoka nezaposlenost, stagnacija industrije uz trajno tehnološko zaostajanje i nedovoljan izvoz, što dovodi do velikog debalansa u vanjskotrgovinskoj razmjeni i uvjetuje daljnje zaduživanje.
Sve dosadašnje Vlade, bez obzira na stranačku pripadnost, nisu usppjele pronaći ’ključ’ za rješavanje tih gorućih pitanja, koja postupno zaista prerastaju u – smrtni grijeh naše ukupne ekonomske politike. Oni su pretežito posljedica pomanjkanja jasne strategije ukupne gospodarske (i drugih) politike.
|
Tri problema bez jasnih odgovora
Krajem siječnja 2011. broj nezaposlenih se približio brojci od 335.000. s ozbiljnim najavama da će se u prvim mjesecima 2011. taj broj dalje povećavati. Očito nezaposlenost postaje glavni socijalni problem hrvatskog društva. U prosincu 2010. radilo je u pravnim osobama 1,381.521 osoba.
Činjenica je da Hrvatska ima otprilike 3,7 milijuna radno sposobnog stanovništva, a da je samo 38 posto aktivno uključeno. U prerađivačkoj industriji, nositelju gospodarskog razvoja Hrvatske, 1990. godine bilo je zaposleno 560.000 ljudi, da bi broj zaposlenih u tom segmentu industrije sada (podaci za listopad 2010) iznosio samo 210.000. Znači, izgubljeno je 350.000 radnih mjesta.
Godinama bilježimo rast zaposlenosti samo u nekim uslužnim djelatnostim i u javnom sektoru. Očito je, međutim, da financijske usluge, trgovina, građevinarstvo i turizam ne mogu u dovoljnoj mjeri apsorbirati armiju nezaposlenih na burzama ili priljev nove radne snage, a u prerađivačkoj industriji stalno gubimo radna mjesta.
S druge strane, struktura nezaposlenih na burzama pokazuje brojne slabosti ukupnog obrazovnog sustava, jer odgajamo kadrove koji nemaju realnu perspektivu. Istodobno nedostaju kvalificirani radnici, posebno specijalisti za određena područja, što bi se moglo pokazati kobnim u slučaju da se opredijelimo za novi proces industrijalizacije.
Nastavlja se trend rasta nepodmirenih naloga za plaćanje. U prosincu 2010. ukupna vrijednost tih naloga dosegla je gotovo 36 milijardi kuna. Nepodmirene obveze registrirane su kod 75.660 tvrtki, što pravnih osoba, što insolventnih obrtnika. Pogoršava se i stanje po danima ročnosti.
Jedan od najvećih problema je raširenost ’kulture’ neplaćanja što pogađa sve kompanije, bez obzira na njihovu veličinu. U povoljnoj poziciji su samo monopolne kompanije. Problem je tim veći što je nelikvidnost zapravo trajna pojava, koju država (bezrazložno) tolerira.
Razdoblje od 1994. do 2010. karakterizira dvostruko brži rast uvoza od izvoza: razlika između uvoza i izvoza za to razdoblje prelazi 126,5 milijardi USD. Posljedica takvog odnosa je stalna prisutnost znatne supstitucije domaće proizvodnje inozemnom, nastavak procesa deindustrijalizacije, koja traje već dva desetljeća, kao i sve manja količina i vrsta robe za izvoz.
Teško je očekivati da će se u 2011. slika bitno mijenjati. Hrvatska jednostavno nema dovoljno kvalitetnih proizvoda za izvoz, a tehničko-tehnološka struktura izvoza u stalnom je opadanju.
|
Kako ubrzati rast BDP-a?
Zaokret prema snažnoj investicijskoj politici jedina je realna poluga koja bi mogla bitnije promijeniti stanje u hrvatskom gospodarstvu. Važno je pritom razmišljati kako stvarati nove brandove koji će naći svoje mjesto na svjetskim tržištima. ’Brand’ koji ne stvara manevarski prostor za prodor u svijet i nije istinski brand.
To na neki način postaje ona presudna razdjelnica koja će pročistiti naš pogled na realne mogućnosti i budućnost hrvatskog gospodarstva.
Najnoviji podaci jasno ukazuju na daljnji pad BDP-a (za 2010. on iznosi kumulativno 1,4 posto) da smo u posljednje dvije godine izgubili oko 7 posto BDP-a. Naznake o oporavku gospodarstva nisu dovoljno snažne da bi pobudile optimizam u tom pogledu.
U stručnim krugovima, međutim, prevladava mišljenje da je moguće ostvarivanje i održavanje viših stopa gospodarskog rasta: Hrvatska se treba preorijentirati prema modelu rasta koji je više temeljen na produktivnosti i vođen rastom izvoza. Hrvatska treba povećati i produktivnost kapitala i radne snage, produbiti trgovinsku integraciju i promicati inovacije. Najočitija prepreka održavanju postojećeg puta rasta nalazi se u velikom i rastućem oslanjanju gospodarstva na vanjske financijske tijekove.
U izvješću o konvergenciji Hrvatske pri ulazu u EU riječ je o četiri strategije gospodarske politike: povećanje doprinosa radne snage kroz povećanje sudjelovanja stanovništva u radnoj snazi i smanjenje nezaposlenosti; povećanje ukupne faktorske produktivnosti; produbljivanje trgovinske integracije i promicanje inovacija. Te četiri gospodarske strategije polučile bi različite pomake u smislu većeg gospodarskog rasta.
„Kreativna destrukcija” i ulagačka klima
Danas u Hrvatskoj poduzeća niske i prosječne produktivnosti koegzistiraju s manjom skupinom visoko produktivnih poduzeća. To pruža mogućnost povećanja ukupne produktivnosti. Veća (ukupna faktorska) produktivnost mogla bi se postići na način da se prosječna učinkovitost manje produktivnih poduzeća približi onima s većom produktivnosti na način da se poboljšaju ključni aspekti ulagačke klime; i/ili kroz preraspodjelu resursa koji se sada slabo koriste u neučinkovitim poduzećima prema učinkovitijima kroz pojačani proces takozvane „kreativne destrukcije” (brži ulazak i izlazak poduzeća s tržišta).
Iako otvara mogućnost ostvarivanja velikih prednosti, jačanje procesa kreativne destrukcije nužno stvara dobitnike i gubitnike, što predstavlja rizik političke izvedivosti reformi. Sektorske i regionalne razlike mogu naglasiti rizik političkih zaokreta te bi trebalo razmisliti o odgovarajućim mehanizmima rješavanja tih rizika.
|
Izravna strana ulaganja i ponuda izvozne robe
Mjereno u realnim (cjenovno usklađenim) okvirima, trgovinska integracija Hrvatske (udio vrijednosti izvoza i uvoza u ukupnom BDP-u) je oko 50 posto, što je mnogo niže od nominalne vrijednosti (oko 100 posto) te niže od Slovenije, Estonije ili Mađarske.
Kako bi produbila trgovinsku integraciju, Hrvatska bi trebala proširiti ponudu izvozne robe i privući više izravnih stranih ulaganja. Prepreke većem izvozu su uglavnom mikroekonomske prirode: nepotpuno korporativno restrukturiranje ograničilo je povećanja produktivnosti u tradicionalnim izvoznim sektorima, kao i diverzifikacija prema novim proizvodima i tržištima.
Iskorištavanje prednosti globalnog gospodarstva je važno, ali mogući pad trgovinskog volumena u kontekstu globalne krize može ograničiti prednosti takve strategije u vrlo kratkoročnom razdoblju. Standardna trgovinska politika mora biti nadopunjena mjerama promicanja restrukturiranja poduzeća i tržišne dinamike kako bi izvozna poduzeća bila primorana povećati svoju produktivnost (npr. brodogradnja) te kako bi se omogućilo da na tržište mogu ući nova produktivna poduzeća.
Promicanje inovacija
Hrvatska bi mogla dalje širiti i održavati rast kroz transformaciju postojećeg znanja u porast produktivnosti i inovacije. Hrvatska ima dugu tradiciju znanstvenih aktivnosti, ali komercijalizacija znanja je još uvijek u ranim fazama, kao što primjerice pokazuje činjenica da je tek 6 posto hrvatskih poduzeća zatražilo patentiranje u razdoblju 2005.-2007. S ciljem promicanja inovacija i tehnološkog napretka, hrvatska politika inovacija trebala bi poticati komercijalizaciju znanja.
Kod poticanja inovacija i tehnološkog napretka u Hrvatskoj trebalo bi imati na umu dvije moguće opasnosti. Kao prvo, budući da je glavni izazov komercijalizacija znanja, a ne stvaranje znanja, standardne mjere politike promicanja znanosti i tehnologije trebale bi biti nadopunjene odabranim reformama ulagačke klime kojima bi se privatni sektor potaknuo na traženje znanja (kao primjerice restrukturiranje poduzeća).
Kao drugo, budući da će inovacije po svojoj prirodi biti postupne, a ne predstavljaju nužno radikalne proboje, savjetuje se da politika poticanja znanosti i tehnologije ne diskriminira, već da po mogućnosti podrži sektore koji nisu u tolikoj mjeri obilježeni visokom tehnologijom, kao što su sektor tekstila, obuće i poljoprivrede, koji također trebaju povećati svoju tehnološku razinu.
|
Izazovi, očekivanja i realne mogućnosti
Hrvatska će se u 2011. (i narednim godinama) susresti s brojnim političkim, gospodarskim i socijalnim problemima. Konačno prevladava svijest da moramo mijenjati postojeći ekonomski model i da samo uz ozbiljne reforme i rezove u društvenoj potrošnji možemo tražiti manevarski prostor za oporavak i naznake napretka.
Hrvatski gospodarstvenici rangirali su prioritete za izlazak iz krize: za oporavak su nam nužni smanjivanje državne administracije, rješavanje nelikvidnosti, strana ulaganja, manji porezi i doprinosi te povoljniji poduzetnički krediti. Važno mjesto ima i zahtjev za ograničavanjem trajanja sudskih postupaka kod stečaja.
Završetak samih pregovora s Europskom unijom nedovojbeno je u fokusu Vlade. Naime, taj proces nije vezan samo uz približavanje EU, već na njega utječe ukupni industrijski oporavak zemlje, povećanje izvoza i rast BDP-a. Sam rasplet te priče bit će vidljiviji u 2011.
Borba protiv korupcije i jačanje institucija pravne države ostaju trajan prioritet. Korupcijska hobotnica zahvatila je sve pore našeg života, ne samo u politici i gospodarstvu. Trebat će dugoročno otklanjati nepovoljne posljedice takve politike, koja će svoju vjerodostojnost dobiti tek jasnim, transparentnim sudskim procesima i presudama.
U 2011. će se, nadamo se, taj proces oblikovati u stalnu praksu, koja će u samom korjenu sasjeći svaki ozbiljniji pokušaj korupcije, financijske prijevare i prakse da se profit i uspjesi privatiziraju, a problermi socijaliziraju na teret poreznih obveznika. Društveni mehanizmi moraju se uskladiti s tim, ali ne na represivnim osnovama, nego društvenom prevencijom koja neće omogućavati takvo ponašanje.
To ujedno pretpostavlja pročišćavanje političkog, gospodarskog i društvenog korpusa u kojem ne bi smjelo biti manevarskog prostora za sve one koji su se ogriješili o etička načela društvenog ponašanja. To traži i novu političku i gospodarsku elitu, koja bi trebala doći do izražaja već na prvim stranačkim izborima. Stav je Vlade da prihvaćeni Proračun za 2011. mora ostati u okvirima koji su zacrtani i da ne smije doći do probijanja predviđenih rashoda.
Ekonomski analitičari očekuju da će Proračun već u prvim mjesecima 2011. biti izvrgnut traženjima njegovog preslagivanja. Usput, oni i upozoravaju da se previše bavimo rashodovnom, a puno premalo prihodovnom stranom Proračuna. Mnogi primjeri pokazuju da nema čvrste disicipline u plaćanju obveza (što Ministarstvo financija prešutno, volonterski, dozvoljava nekim velikim poduzećima ), i što se prešutno, opet volonterski, otpisuju obveze plaćanja PDV-a.
|
Opasnost se krije u činjenici da je najmanji pomak učinjen u javnim i državnim poduzećima, koja su i osnovni nositelj neracionalnog ponašanja i raspolaganja sredstvima iz Proračuna. Očito je da mehanizmi kontrole profitabilnosti tih poduzeća ne zadovoljavaju i da je tu stalno otvoreni ventil za poremećaje u državnim i društvenim financijama.
Kapacitete poreznih uprava treba usmjeriti na borbu protiv porezne utaje i bolju kontrolu naplate poreza.
Konačno, treba otvoreno reći da samo rast zaposlenosti jamči održivost Proračuna odnosno održivost svih funkcija koje Proračun nosi sa sobom. Sadašnji Proračun nikako ne može biti generator razvoja.
Bitno je, međutim, napomenuti da ovako niska stopa rasta BDP-a – ako se i ostvari – nije dovoljna da podmiri servisiranje inozemnog duga, koji se u 2011. penje na više od 9 milijardi eura, a računa se i na dvije milijarde proračunskog deficita. To znači da nam prijeti novi val inozemnog zaduživanja, koji sada iznosi oko 45 milijardi eura. Posebna je opasnost da se novo zaduživanje i dalje koristi za podmirenje dugova i unutarnju potrošnju, a ne za razvojne ciljeve i novu proizvodnju.
Upitno je hoće li se ostvariti program investicija koji je najavila Vlada; upitna je dinamika ostvarenja; upitno je u kojoj će se mjeri strani i domaći kapital usmjeravati na te investicije. Međutim, zaokret prema snažnoj investicijskoj politici jedina je realna poluga koja bi mogla bitnije promijeniti stanje u hrvatskom gospodarstvu. Prema vijestima koje stižu iz Hrvatske udruge poslodavaca vrijednost zakočenih investicija iznosi stotine milijuna eura.
Trendovi kretanja vanjskotrgovinske robne razmjene odraz su nepovoljnih kretanja agregatne potražnje, ali i ukupnog stanja hrvatskog gospodarstva, napose industrije. Realni sektor nije u posljednjim desetljećima restrukturiran, pa razina njegove konkurentnosti i učinkovitosti ostaje niskom.
Zbog takvog stanja hrvatsko je gospodarstvo pokazalo visoku osjetljivost na poremećene globalne tokove te nisku sposobnost prilagodbe novonastaloj situaciji na svjetskim tržištima. Teško je očekivati da će se u 2011. slika bitno mijenjati. Hrvatska jednostavno nema dovoljno kvalitetnih proizvoda za izvoz, a tehničko-tehnološka struktura izvoza u stalnom je opadanju.
Svi realni ekonomski analitičari slažu se u ocjeni da bez jačanja industrijske proizvodnje nema realnih mogućnosti otvaranja novih radnih mjesta ni povećanog prostora za intenzivniju orijentaciju prema izvozu. Investicije su pritom najvažnija karika, pa treba učiniti ozbiljne dodatne napore da se privuku strana ulaganja u domaću proizvodnju. Isto tako, nastojanja su usmjerena na jačanje modela privatno-javnog partnerstva.
Nepovoljna je okolnost da su posljednjih dana 2010. godine dvije od tri najznačajnije svjetske kompanije za utvrđivanje kreditnog rejtinga snizile Hrvatskoj taj rejting i objektivno umanjile zanimanje stranog kapitala za ulaganja u Hrvatsku.
|
Trend smanjivanja inozemnih izravnih ulaganja opada već od 2008. i nastavlja se sve do današnjih dana. Pad investicija bilježe trgovina, prerađivačka industrija i građevinarstvo, uz ukupan pad bruto investicija u BDP-u. U prvom polugodištu 2010. ostvareno je samo 645,8 milijuna eura inozemnih ulaganja, što je najniža razina ulaganja u promatranom razdoblju u posljednjih šest godina.
HUP najavljuje da ima oko 200 zakočenih investicija, a ukupna vrijednost prijavljenih privatnih ulaganja koja bi trebala krenuti u realizaciju iznose gotovo 13 milijardi eura. Brojne administrativne zapreke investitorima smanjuju spremnost na ulaganja. Uza sve proklamacije Hrvatska nije bitno smanjila te zapreke, pa čekanje na dozvole, suglasnosti, rješenja i presude čine vjerojatno glavni opstruktivni faktor novih ulaganja.
Uspjeh ili neuspjeh Vlade na tom planu može biti odlučan za oporavak gospodarstva. Hrvatska ima dobre logističke i geografske pretpostavke kao investicijska destinacija, ali Vlada mora stvarati atraktivno poslovno okruženje, poduzetničku klimu i potrebnu infrastrukturu.
Ključnom ostaje poruka kako su velika i mala ulaganja, strana ili domaća, državna ili privatna, najvažniji pokretač i kotač-zamašnjak u gospodarstvu. Uz njih se vezuje ili pada (realni) optimizam koji je Hrvatskoj u ovom trenutku jako potreban. Konkretno, samo jedan veliki energetski projekt (HEP) dao bi potreban vjetar u leđa gospodarskim subjektima.
Ako uspijemo otkloniti prepreke ulaganjima i/ili pojednostavniti procese koji koče ulaganja te time pokrenuti val investicija, ako banke povećaju kreditiranje privatnog sektora unatoč povećanim rizicima, a Vlada zaista pokrene već najavljene reforme državne uprave, regionalne i lokalne samouporave, moguće je preokrenuti negativne trendove i ubrzati ukupan gospodarski rast i razvoj.
Reforme svih vrsta odvijaju se sporo, uz velike otpore svake interesne skupine, što praktički onemogućava njihovo donošenje, a posebno primjenu. Dijalog, posebice socijalni dijalog, gotovo je nestao, a stvorena je atmosfera nepovjerenja, neslušanja druge strane i etiketiranja, panajčešće sila jačega (ili agresivnijega) nameće rješenja, a zapostavlja argumente struke i ekonomske mogućnosti.
Uspješnu od neuspješnih država razlikuje samo nekoliko ključnih elemenata: vladavina prava i učinkovitost države koja štiti pojedinca i potiče ga na inovativnost i rad, konkurentnost, odnosno legalno okruženje koje svim tvrtkama daje jednako pravo na rad i uspjeh te zaštitu vlastite autonomnosti i inovativnosti, radna etika i promocija rada koja omogućuje i potiče stvaranje blagostanja i uspjeh, zatim znanstvena istraživanja povezana s gospodarstvom, obrazovni sustav i kvalitetna zdravstvena zaštita.
|
Godina obilježena neizvjesnošću
Cilj Vlade je održati makroekonomsku stabilnost, bez promjene tečaja, uz nisku stopu inflacije. Pred kreatorima gospodarske politike i dalje stoje brojna otvorena pitanja. I dalje je nepoznato kako Hrvatska planira ostvariti novi model gospodarskog rasta s obzirom da je stari preživio i pokazao svoju neučinkovitost. Hrvatsku očekuju već kratkoročno pogoršanje kretanja na tekućem računu platne bilance, ali i nastavak rasta vanjskog duga, što zbog servisiranja otplate inozemnih kredita, što zbog planiranog proračunskog manjka.
Osim ovih kratkoročnih problema nepoznat je i način sučeljavanja s dugoročnim rizicima poput nepovoljnih demografskih trendova. Sve je nepovoljnji odnos zaposlenih i umirovljenika, koji sada iznosi 1,20 prema 1 s tendencijom sve većeg približavanja. Hrvatska jednostavno nema dovoljno aktivnog stanovništva da bi mogla promijeniti te odnose.
Neizvjesnost 2011. povećavaju još tri čimbenika: završetak pristupnih pregovora s Europskom unijom, nacionalni refernendum o pristupanju EU te opći parlamentrani izbori koji nisu ni terminski, a ni svojim ishodima izvjesni.
Činjenica je da svi ti elementi neizvjesnosti bitno utječu na provođenje ozbiljnih reformi i potrebnih rezova u cijelom društvu, što će se nepovoljno odraziti i na ukupna gospodarska kretanja.
Očito je da Vlada mora preuzeti više odgovornosti i s većom odlučnošću, bez predizbornih kalkulacija, ući u bitku za provođenje reformi koje bi ubrzale gospodarski rast, otvorile nova radna mjesta, stvorile mogućnost povećanog izvoza te – udahnule određenu realnu dozu optimizma u našu svakodnevicu.
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|