|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Ante Gavranović
|
|
|
|
|
|
Mukotrpan put do izlaska iz krize
|
Najnoviji pokazatelji rasta BDP-a (nažalost, skromnih 0,2 posto) u trećem tromjesečju 2010. ne pružaju realne mogućnosti za najavu skorog izlaska iz gospodarske krize. Ovo tim više što se najavljuje novi pad u četvrtom tromjesečju, a povod tome je svakako ozbiljan daljnji pad industrijske proizvodnje.
Stoga naznake ekonomske politike za narednu godinu valja sagledavati u širem kontekstu. Ovogodišnje Savjetovanje ekonomista u Opatiji bilo je naslovljeno intrigantno: Izlaz iz krize ili stagnacija. Poslovni forum koji su organizirali časopis Banka i Poslovni dnevnik pokušao je tražiti nove modele gospodarske politike. Hrvatski izvoznici traže drukčiji odnos prema izvoznicima. Ukratko, prisutni su ozbiljni pokušaji da se na nov način pokrenu resursi i potencijali koji bi, relativno brzo, pokrenuli i nova gospodarska kretanja.
Pokušaji su jedno, a stvarnost je nažalost drukčija: recikliramo pretežito stare ideje, a novih konstruktivnih prijedloga uglavom nema. Ako ih i ima, svode se na mjere koje su srednjoročne ili dugoročne. Hrvatske, međutim, treba promjene, i to odmah, u veoma kratkom roku.
Postavljaju se konkretna pitanja: Kakva nam je struktura društvenog proizvoda? Kakva nam je struktura Proračuna? Kakva nam je struktura deficita, socijalnih transfera i poticajnih mjera? Kako pojedine grane i djelatnosti kotiraju na tržištu? Koje djelatnosti imaju realne šanse za ekspanziju? Zašto zapinje proces reindustrijalizacije Hrvatske? Kakva je uspješnost poduzeća?
Gdje se nalazi Hrvatska u Benchmarkingu u odnosu na druge zemlje, prije svega tranzicijske zemlje koje su nedavno ušle u Europsku uniju? Možemo li i gdje otvarati nova radna mjesta? Kako uopće stojimo s trima bitnim polugama razvoja: zaposlenošću, povećanom proizvodnjom koja otvara nova radna mjesta i, konačno, povećanjem izvoza.
Naime, sve svodne analize pokazuju da samo visoka stopa rasta BDP-a može osigurati bitnije pomake i nove trendove. Svaka stopa rasta ispod 7 posto, nažalost, znači daljnje povećanje raskoraka. Otplata kamata, koja naredne godine dosiže 7,7 milijardi eura, ne ostavlja prostora za razvoj na niskim stopama rasta.
Poslovni sektor – ako uopće želi kredibilitet, mora stoga konzistentnije zastupati teze da samo konkurentnost, jačanje izvoza i jasan sustav vrijednosti na osnovi zajedničkih ciljeva mogu u Hrvatskoj dovesti do promjena u trendu i ukupnom ponašanju.
|
Konkurentnost se stvara, ne nasljeđuje se
Zašto nastojimo zadržati pozornost upravo na tim pitanjima i tom uspoređivanju? Neke odnose znamo, neke pratimo, a neke zapostavljamo u praćenju. Opterećeni smo makroekonomskim, a zapostavljamo mikroekonomske pokazatelje.
Pokazalo se, međutim, da je upravo usporedba grana i djelatnosti unutar našeg gospodarstva, a onda i usporedba s drugim zemljama temelj proučavanja i realizacije ključnih pomaka koje Hrvatska treba učiniti u tom pravcu. Naime, jedan od ključnih kriterija unutar nacionalnog gospodarstva, a napose vezano za članstvo u europskoj obitelji država, je da je svaka zemlja-članica u stanju izdržati konkurentske pritiske u okviru jedinstvenoga tržišta EU, uz istodobno povećanje životnoga standarda. Gdje smo mi u tom pogledu?
Najnovije izvješće Nacionalnog vijeća za konkurentnost pokazalo je da su na svjetskoj ljestvici udaljavamo a ne približavamo tom cilju. Pad ukupne konkurentnosti Hrvatske na tim ljestvicama korisna je prigoda da se ukupna javnost, a posebice gospodarska, pobliže upozna s načinom razmišljanja o gorućim problemima hrvatskoga gospodarstva.
To se, prije svega, odnosi na pitanje zašto nema potrebnog dijaloga na relaciji Poslovni sektor – Vlada, kolike su sposobnosti Hrvatske da konkurira na globalnom tržištu (izvoz kao mjera konkurentnosti i SWOT analiza hrvatske ekonomije) te rasprava o ljudskim resursima u nas.
Hrvatska danas ozbiljno zaostaje u svim segmentima konkurentnosti, kako u poslovnom i javnom sektoru, tako i na području obrazovanja i tehnologije. Ozbiljni strukturni problemi gospodarstva, ali i društva u cjelini, objektivno ne omogućavaju nužno potrebne promjene.
Štoviše, sve mjere gospodarske i socijalne politike donose se parcijalno; rizici poduzetništva izvan poslovnog sektora preveliki su, a tri temeljne poluge adekvatnije poduzetničke klime – DIJALOG, KONSENZUS i PROMJENA SVIJESTI – zanemarene su kategorije u ponašanju.
Čelnici Hrvatske gospodarske komore, Nacionalnog vijeća za konkurentnost i Hrvatske udruge poslodavaca odnosno izvoznika stalno ponavljaju već toliko puta isticanu misao da je sadašnji model ekonomske politike i socijalne sigurnosti očito prevladan. Hrvatska, nažalost, nije uspjela izgraditi svoj novi model.
Da bi se u tome uspjelo, potrebno je redefiniranje gospodarstva, ali i ukupnog ponašanja države. No, očito je da nema potrebne kritične mase ni prave političke volje da se te promjene zaista i dogode.
Naime, sve svodne analize pokazuju da samo visoka stopa rasta BDP-a može osigurati bitnije pomake i nove trendove. Svaka stopa rasta ispod 7 posto, nažalost, znači daljnje povećanje raskoraka prema glavnim tranzicijskim zemljama, u čemu već godinama gubimo korak.
|
I najnovija analiza stanja u hrvatskom gospodarstvu pokazuje da Poslovni sektor – ako uopće želi kredibilitet, mora konzistentnije zastupati teze da samo konkurentnost, jačanje izvoza i jasan sustav vrijednosti na osnovi zajedničkih ciljeva mogu u Hrvatskoj dovesti do promjena u trendu i ukupnom ponašanju. U tom smislu je dijalog Poslovnog sektora s Vladom potrebniji no ikada ranije.
Hrvatska gospodarska i ukupna javnost mora znati GDJE smo, KAMO ćemo i KAKO ćemo dalje. U tom smislu predstavnici Vijeća za konkurentnost smatraju da je naše pozicioniranje na ljestvici konkurentnosti ujedno i poziv za akciju, a ujedno i signal za uzbunu.
Konsenzusom je, naime, NVK još ranije prihvatilo sedam prioriteta u razvoju i uputio Vladi 55 prijedloga za promjene. Sada se temeljna bitka svodi na to hoćemo li, kao društvo u cjelini, prihvatiti te prioritete ili ne. Odabir u jednom ili drugom pravcu pozicionira Hrvatsku i na ljestvici opće konkurentnosti. Naime, ocjena je vodećih ljudi NVK i sve većega broja poduzetnika kako je Hrvatska na prekretnici i sama odlučuje o izboru modela ekonomske politike.
Uz raspravu oko stopa rasta u Hrvatskoj
Odgovorni ljudi slažu se da u Hrvatskoj ne treba licitirati stopama rasta, nego valja stvoriti realne uvjete za osjetno veće stope ukupnoga rasta, a posebno na području izvoza.
Sigurno je jedno: država nije svemoguća i ključ uspjeha nije (samo) u njenim rukama. Njena je zadaća da stvara povoljne uvjete za razvoj poduzetništva i da primjerenom fiskalnom politikom omogući razvoj. Ostalo je u okvirima tržišnoga gospodarstva stvar samih privrednih subjekata, koji očito još uvijek nisu dostatno pripremljeni za preuzimanje te odgovornosti.
Od odgovornosti za stanje u hrvatskom gospodarstvu ne može se eskulpirati ni ekonomska znanost. Naime, hrvatska ekonomska znanost i praksa morala bi (morala je!!!) odgovoriti na pet temeljnih pitanja:
• kako (a ne može li se) ostvarivati gospodarski rast veći od 5 posto;
• rast zaposlenosti od dva i tri posto;
• rast izvoza barem dvostruko veći od gospodarskog rasta;
• kako u tim uvjetima osigurati ekonomsku stabilnost i,
• može li hrvatsko gospodarstvo ubrzano poprimiti europske standarde.
|
Ako gospodarska kretanja u nas promatramo u određenom ciklusu od, recimo, deset ili više godina, mnoge stvari su jasnije. Model ekonomske politike, nametnut kod stabilizacijskog programa iz 1993., imao je u samom početku izuzetno snažan i važan utjecaj na ukupna gospodarska kretanja. Unio je, što mu je bila i temeljna zadaća, više stabilnosti u poslovanje i oslobodio manevarski prostor za jačanje domaćeg gospodarstva.
Taj pozitivan naboj bitno je umanjen promjenom tečaja kune prema tada njemačkoj marci (4,444 na 3,7 kune za DEM), kasnije upotpunjen odbijanjem da na vrijeme uđemo u CEFTA-u i, konačno, preraspodjelom sredstava koja su ostala kao višak novouvedenog PDV-a (1998) u javnu potrošnju, a ne u investicijski ciklus oživljavanja hrvatskog gospodarstva.
Cijelo to razdoblje kreatorima ekonomske politike bilo je bitno samo održavati stabilnost tečaja, relativnu stabilnost cijena (niska inflacija) i spremnost da servisiramo inozemne dugove. To je, uz pogrešan model privatizacije, uvjetovalo deindustrijalizaciju zemlje, ogroman gubitak radnih mjesta i izuzetno snažnu eksternu neravnotežu.
Taj model su, nažalost, slijedile i sve kasnije Vlade u Hrvatskoj, opravdavajući se uvijek pogubnošću eventualnog uvođenje deprecijacije kune odnosno promjene tečaja. Taj Damoklov mač stvarno ′visi′ nad Hrvatskom i realna je prijetnja stabilnim gospodarskim i političkim odnosima u društvu, jer bi devalvacija zaista predstavljala ozbiljan teret s nesagledivim posljedicama.
Ali, u pravu su i ekonomisti koji se uporno zalažu za fleksibilniju politiku tečaja i koji ističu da su sve naše Vlade mogle kroz ovih desetak godina postupno (2-3 posto na godinu) usklađivati realni i postojeći tečaj i na taj način otupjeti oštricu stalnih nesporazuma u odnosu na tečajnu politiku.
Drugo ozbiljno pitanje oko kojeg nema usuglašenog stava je odnos prema zaduženosti. Rasprave se uglavnom vrte oko visine zaduženosti (sada otprilike 45 milijardi eura), a ne oko toga u što se troše posuđena sredstva. Ima razvijenih zemalja s puno većom stopom zaduženosti od Hrvatske, ali je veoma transparentan način utroška tih sredstava.
|
Treći veliki nesporazum odnosi se na strukturu hrvatskoga gospodarstva. Uopće nije upitno jesmo li pretežno uslužna zemlja, jer se najveći dio BDP-a ostvaruje upravo u turizmu, trgovini i bankarstvu odnosno financijskoj industriji. Još uvijek su zapostavljene realne mogućnosti prometa kao važnog izvora prihoda. Međutim, treba biti i tu realan: najveći svjetski gospodarski divovi, (zemlje G-8), po svojoj su strukturi također uslužne zemlje.
Ali, sve su one zadržale visoku stopu udjela prerađivačke industrije u stvaranju PDV-a (između 25-35 posto), svjesne da rast izvoza svake od tih zemalja uglavnom ovisi o stupnju i snazi konkurentnosti industrije. Kod nas udio prerađivačke industrije stalno pada i sada je na granici ispod 15 posto. Praksa, međutim, pokazuje da bez snažne materijalne proizvodnje nema ni široke uslužne razgranatosti kao pretpostavke ukupno bržeg i kvalitetnijeg razvoja. Bez toga nema puno smisla ni efektno najavljena hrvatska izvozna ofenziva, jer nećemo imati što izvoziti.
Nova tržišta – novi životni sokovi
Sve je raširenije stajalište da opstanak i razvoj pojedinih tvrtki ovise, prije svega, o sposobnosti prilagođivanja novim uvjetima na svjetskim tržištima i njihovim nastojanjima da pronalaze nova tržišta. U tim nastojanjima svakako posebno mjesto imaju reakcije na stalnu rak-ranu hrvatskoga gospodarstva – izvoz i, s tim povezano, nepovoljnu vanjskotrgovinsku bilancu hrvatskoga gospodarstva. Taj problem ne samo da se stalno ponavlja, već se on produbljuje i prijeti da postane gotovo nerješivom enigmom za kreatore naše ekonomske politike.
Podatak o izvoznim rezultatima, međutim, zaslužuje i posebnu pozornost. Zašto? Danas je potpuno jasno kako je upravo orijentacija na izvoz presudni čimbenik opstanka i ponovnog razvoja hrvatskoga gospodarstva. Upravo izvoz daje ′nove životne sokove′ ukupnom gospodarstvu. Očito tek poneka poduzeća shvaćaju svo značenje te poruke.
Nije nevažno ipak spomenuti u kakvim se ukupnim okolnostima i uvjetima odvija ta nepoštedna i često neravnopravna bitka za tržišta. Pritom treba odmah konstatirati jednu okolnost: od svoga osamostaljenja Hrvatska je isticala svoju pripadnost modelu otvorene tržišnoga gospodarstva, u što je unijela i jasno opredjeljenje i želju za uključivanjem u europske integracijske procese.
Jedan od uvjeta koji Europska unija postavlja pred zemlje-kandidate jest – ukoliko stvarno želi na ravnopravnoj osnovici postati njen član, ta zemlja mora kroz primjerenu makroekonomsku politiku osiguravati i stalni (po)rast izvoza na to područje.
Da li je u tako postavljenim okvirima i strateškim ciljevima hrvatske gospodarske stvarnosti ona razvikana krilatica IZVOZITI ILI UMRIJETI (propasti) služila kao realan apel i istinski poziv na mobilizaciju svih proizvodnih snaga ili je ipak bio samo prigodna poštapalica kreatora gospodarske politike?
|
Da bismo koliko-toliko odgovorilo na to pitanje (po meni pitanje svih pitanja kad je riječ o gospodarskoj politici) i, taj je apel služio, prije svega, psihološkom mobiliziranju, ali je imao i duboko ukorjenjeni ekonomski smisao. Hrvatska se, naime, stalno sučeljava s relativno niskom stopom ekonomskog rasta, dugogodišnjom stagnacijom izvoza, tehnološkom zaostalošću, visokom stopom nezaposlenosti, što je sve još dopunjeno problemima obnove i saniranja ratnih šteta.
No, ostaje tvrdokorna činjenica da je udio prerađivačke industrije u bruto društvenom proizvodu 1990. godine iznosio više od 30 posto, da bi prošle godine bio sveden na jedva 15-16 posto. Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, čak 96 posto robnog izvoza Hrvatske čine proizvodi prerađivačke industrije. U uvjetima trajnog procesa deindustrijalizacije taj podatak dobiva na značenju, jer se postavlja pitanje kako na smanjenoj proizvodnji uopće povećavati izvoz.
Dodamo li tome značajni pad izvozne aktivnosti (pokrivenost uvoza izvozom stalno se kreće oko 50 posto, s malim godišnjim odstupanjima), onda slogan „izvoziti ili stagnirati”, veoma dobro oslikava kompleksan izazov pred kojim se nalazi naša gospodarska politika.
Ukupno gledajući, kvaliteta hrvatskog izvoznog proizvoda je nesumnjivo slabija nego prije desetak godina. Za dokazivanje ove tvrdnje treba jednostavno pogledati ovogodišnju izvoznu robnu strukturu i usporediti je s onom od prije 10-15 godina. Iz izvozne nomenklature praktično su nestali (ili se javljaju samo sporadično) veliki inženjering poslovi, kapitalna oprema i dobra i drugi zahtjevniji industrijski proizvodi.
Posebno se može zamijetiti da nedostaju kompleksni poslovi koji su, pored izvoza opreme, sadržavali izvoz industrijskih znanja, tehničke pomoći, licenci, know-how-a. Pojedini svijetli primjeri samo potvrđuju ukupno poraznu sliku.
|
Ispod razine hrvatskih mogućnosti
Činjenica je da Hrvatska ima jedva 100 tvrtki koje izvoze u vrijednosti iznad 10 milijuna eura. Samo površna analiza liste izvoznika pokazala bi, međutim, da je ′izvoznički lobi′ siromašan i suviše uzak. Takva ocjena ima još veće značenje ako uzmemo u obzir da tih stotinu izvoznika ostvaruje više od 60 posto ukupnoga hrvatskog izvoza. Sve to potvrđuje da je današnja robna struktura izvoza ispod razine hrvatskog industrijskog potencijala i tradicije.
Rasprava o izvozu i postignutim izvoznim rezultatima, pa time i o stvarnoj opredijeljenosti kreatora gospodarske politike prema izvozno orijentiranoj proizvodnji otvara u tom kontekstu nekoliko ključnih pitanja koja traže adekvatan, jasan i primjeren odgovor: zašto su izvozne performance, uz nezaposlenost, najslabiji rezultati hrvatskog gospodarstva?
Zašto je Hrvatska, prema izvoznim ostvarenjima, među najslabijim tranzicijskim zemljama, iako je u startu imala prednost pred gotovo svakom od njih? Zašto se, nadalje, stanje izvoznog sektora, i pored velikih stručnih i političkih rasprava, ne popravlja? No, to istodobno pretpostavlja – a nikada u tome nismo uspjeli – da izvoz mora postati prvi naš gospodarski prioritet u narednim godinama.
Pritom se ne smije zaboraviti presudna uloga industrijskog razvoja kao osnovne poluge i motorne snage ukupnoga gospodarstva. Da bi se u tome barem djelomice uspjelo važno je zaustaviti sadašnje opadanje stope rasta izvoza i, povećavanjem konkurentnosti i izvozne ponude dugoročno povećavati izvoz po predviđenim stopama.
Kako je već rečeno, u uvjetima ograničavanja potrošnje, izvoz mora postati osnovni generator ekonomskog rasta i zapošljavanja. Tu činjenicu ne smijemo ni za trenutak ispustiti iz našeg vidokruga, jer je upravo ona presudna za budućnost domaće proizvodnje.
Stručnjaci tvrde kako je za ostvarivanje i skromnog gospodarskog rasta od 3-4 posto potrebno povećavati izvoz za oko 7-8 posto godišnje. Odnosno, dugoročno – uz nešto ofenzivniju gospodarsku politiku i ambicioznije ciljeve u rastu BDP-a važno je održavati stopu rasta izvoza nad stopom ukupnoga gospodarskog rasta. Svi su izgledi da to kreatori naše ekonomske politike tu notornu činjenicu ili ne shvaćaju ili nisu u stanju osigurati pogodne okvire koji bi to omogućavali kao trajnu orijentaciju hrvatskoga gospodarstva.
Prijedlog novog Proračuna skroman je u pogledu rasta BDP-a. Računa samo sa stopom od 1,5 posto. I najelitnija hrvatska izvozna perjanica – turizam – ulazi u ovu godinu sa isto tako skromnim predviđanjima. Brojne su analize makroekonomista, gdje se slažu u jednoj postavci: svaka stopa rasta koja je ispod 5 posto vodi hrvatsko gospodarstvo u daljnje relativno zaostajanje.
|
Otvoreno je pitanje što je temeljni smisao i pravac hrvatske ekonomske politike? Treba li (i možemo li) prihvatiti dosta široko rasprostranjeno razmišljanje kako Hrvatska niti želi, niti može proizvesti nešto kvalitetno i kako je najbolje sve kupovati, uvoziti? Upravo u toj pogrešnoj gospodarskoj filozofiji je odgovor na pitanje možemo li – a moramo – ′pročistiti′ hrvatski gospodarski organizam. Mnogo se toga može učiniti s osloncem na vlastite snage, znanje i kapital.
Odgovor je sadržan u činjenici da samo nova proizvodnja, ponovni uspon industrije i domaće znanje mogu otvoriti manevarski prostor za visoke stope rasta i, kroz to, odgovoriti i na sve naglašenije zahtjeve stanovništva koje bi željelo i osjetiti ′blagodati′ naše ukupne gospodarske i razvojne politike. Znači, stvari i prioritete u gospodarskoj filozofiji i politici treba postaviti naglavce.
Najvažniji je, u svakom slučaju, povratak cijeloga društva prema realnoj ekonomiji, bez virtualnog blagostanja zasnovanog na prevelikom zaduživanju stanovništva. Odgovor je u stvaranju realnih preduvjeta i poticaja (ne samo materijalnih ili financijskih) da se razvija poduzetnički duh, da se pri ulasku u novi posao razmišlja o širem tržištu, što uključuje odmah i razmišljanje o izvozu, i da se nastoji domaćom proizvodnjom, jasno kvalitetom i prihvatljivom cijenom, supstituirati preveliki uvoz svega i svačega.
Odgovor je, konačno, u rasterećenju privrede, smanjenju javne potrošnje, racionalnijoj javnoj upravi, boljim mehanizmima prikupljanja poreza a smanjivanjem raznih doprinosa, prireza i drugih davanja koja guše proizvodnju i poduzetništvo.
Najveća pljuska ukupnoj gospodarskoj politici u proteklom razdoblju svakako je podatak da je u vremenu od 1995. do kraja 2009. ostvaren deficit u vanjskotrgovinskoj razmjeni sa svijetom koji dosiže čak 114,9 milijardi USD. To su gotovo dva godišnja BDP-a.
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, čak 96 posto robnog izvoza Hrvatske čine proizvodi prerađivačke industrije. U uvjetima trajnog procesa deindustrijalizacije se logično postavlja pitanje: kako na smanjenoj proizvodnji uopće povećavati izvoz.
|
«Najveći dio rasprava oko konkurentnosti i gospodarskoga razvoja još je uvijek pretežito usmjeren na makroekonomske pokazatelje, te političke, zakonodavne i socijalne okolnosti koje označavaju uspješnu ili neuspješnu ekonomiju.
Shvaćeno je da zdravi porezni sustav i monetarna politika, uvjerljiv i pouzdan sustav zakonodavstva, stabilnost demokratskih institucija i progres u socijalnim okvirima pridonose zdravoj ekonomiji. Te okolnosti su neophodne, ali nisu dovoljne.
One, istina, omogućavaju da se ostvari blagostanje, ali ga same po sebi ne stvaraju. Blagostanje i bogatstvo nacije se ostvaruje na mikroekonomskoj razini gospodarstva, koja počiva na sofisticiranosti pojedinih kompanija i na kvaliteti mikroekonomskog gospodarskog i poslovnog okruženja u kojem se te nacionalne tvrtke natječu.
Bez unapređivanja tih mikroekonomskih postavki, makroekonomija, političke, zakonodavne i socijalne reforme neće uroditi potpunim plodom».
Ovim je uvodnim obrazloženjem jedan od gurua suvremene ekonomske misli, Michael. E. Porter, započeo svoj traktat o mjestu i ulozi mikorekonomije kao temelju blagostanja nacije i to u dijelu Izvješća Svjetskog gospodarskog foruma koje govori o Indeksu poslovne konkurentnosti.
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|