Seniko studio
Broj 5/2010
Izdvajamo iz broja:
Broj 5-2010 - Ivo Josipović
Bez reformi nema napretka - Ante Gavranović
Nove tendencije u prodaji i Generacija Y - mr.sc. Marinko Kovačić
Ljerka Puljić među nagrađenim poslovnim ženama godine u Europi
München: Delegacija HOK-a posjetila novi obrtnički obrazovni centar - Dražen Maksimović
Kako izabrati dobre prodavače - prof.dr.sc. Zvonimir Pavlek
Investicije vrijedne 20 milijardi eura na čekanju - Uredništvo
Obrazovanje prodavača/komercijalista u funkciji konkurentnosti u trgovini - prof. Stjepan Brzak
bC trgovačke vage dolaze u elegantnoj crnoj boji - Uredništvo
Porezna reforma i hrvatska kriza - Guste Santini
Da li su strukturne promjene neophodne? - dr. Ichak Adizes
Suvremena trgovina prirodnim farmaceutskim proizvodima - Berislav Pribanić
Promet kozmetike posebne namjene prema Pravilniku o zdravstvenoj ispravnosti predmeta široke potrošnje - mr.sc. Kate Bagović
Novo u Konzumu - Olea Young proizvodi za njegu lica - Uredništvo
Kriza je izazov za prave ljude
Marijan Ožanić
Nedavno sam bio na jednom velikom skupu gospodarstvenika na kojem je bilo predavanja o krizi i kakve su mogućnosti našeg izlaska iz krize.

Predavač je bio poznati profesor i javna ličnost, šarmantan i dobar predavač. Predavanje je bilo lijepo ispričano, a zaključak na kraju bio je „trebamo sjesti i donijeti konkretne mjere”. Nije rekao koje. Ljudi koji su bili na skupu pristojno su to odslušali, ali da nije bio dobar ručak na kraju mnogi bi se pitali zašto su uopće došli.

Na jednom sličnom predavanju imao sam volju otvoriti prozor i reći: „Ljudi pogledajte van. Vani je kriza, mnogi ostaju bez posla, a vi ovdje pričate priče koje nikome ne trebaju”. Nisam to učinio, jer ne bi bilo učinka, osim što bi svi zaključili da sam prolupao. A nakon što se naslušamo priča o krizi i o tome što treba učiniti, kada vidimo tko nam sve daje savjete, mislim da ćemo svi prolupati.

Mlada savjetnica Vlade uz hrpu raznih savjeta koje bi po njezinom spašavali naše gospodarstvo vrlo mudro i samouvjereno ljetos je izjavila: „Moramo povećati proizvodnju”. Stvarno, kako se to nismo prije sjetili. Evo odmah ćemo, samo da pritisnemo onaj gumb tamo kod prozora.

Ljudi koji nisu nikada bili niti blizu nekom procesu proizvodnje, nekom procesu razvoja inovativnog, izvozno konkurentnog proizvoda autoritativno pričaju o proizvodnji, izvozu i inovacijama, puni su ih mediji, dijele savjete o stvarima o kojima nemaju pojma.

Pred nekoliko mjeseci slušao sam u HGK predavanje profesora Jyoti Gupte iz Londona koji je detaljno objašnjavao sve krive korake koje su bankari i ostali „velikani zapadnog svijeta” napravili i upropastili svijet.

Naravno, sada kada je kriza zahvatila cijeli svijet i nakon što su milijuni ljudi ostali bez posla svi su ponovno pametni. A svi ti silni nobelovci, veliki američki menadžerski gurui čije se knjige tiskaju u milijunskim tiražama i koji „s visoka” upravljaju svijetom, nisu krizu uopće predvidjeli i bili su potpuno zatečeni.

Sve njihove, milijunima dolara plaćene teorije i mudrosti, rasprsnule su se kao mjehur od sapunice. Ali i dalje bahato svima dijele savjete.
Globalna kriza i hrvatska kriza
Slomom svjetskog gospodarstva i financijskog sustava završila je jedna faza razvoja gospodarstva i društva liberalnog kapitalizma, „voodoo” ekonomije i „mumbo jumbo” svijeta prodavača magle. Globalna kriza koja je krajem 2008. godine zavladala svijetom posljedica je deformacije svjetskog financijskog sustava koji se potpuno odvojio od realne proizvodnje, realnih proizvoda, realnih vrijednosti i otišao u nerealan, virtualan, špekulantski svijet financijskih mjehura.

Ova današnja svjetska globalna kriza nije posljedica „viših sila”, potresa, poplava i suša, ratova, novih tehnologija ili nuklearnih prijetnji, globalnog zagrijavanja ili ozonskih rupa. Posljedica je ljudske pohlepe ugrađene u same temelje današnjeg liberalnog kapitalizma. Temelj takve krize i svih sličnih kriza kroz cijelu ljudsku povijest je sirova pohlepa i luđačka želja da se stekne bogatstvo na brzinu i bez rada.

Svjetska kriza razlila se po cijelom svijetu i pokrenula krize u većini država svijeta. Međutim, svjetska kriza nije glavni uzrok krize u našem gospodarstvo. Ona je samo razotkrila činjenicu da je naš gospodarski koncept pogrešan i na okrutan način istaknula potrebu za provođenjem drastičnih promjena.

Gospodarstvo koje je okrenuto samo prema uvozu, u kojemu je uvoz dva puta veći od izvoza ne može se održati i mora upasti u krizu.

Osim toga, lošim i kaotičnim radom u javnoj upravi, u institucijama i u poduzećima u kojima često vlada pravi kaos u procesima, baca se ogromna količina novca. Zar netko stvarno misli da trebamo imati „milijon” općina, načelnika i poglavarstava, zar se nitko ne pita trebaju li nam tako glomazne, neučinkovite mnogobrojne institucije, komore i slično (institucije su nužne, ali da služe svrsi), zar nitko nije sposoban pogledati kako se naručuju i plaćaju i ugovaraju proizvodi i usluge, kako se ugovaraju neodgovorno previsoke cijene, pogledati količine materijala u skladištima, koji nikome ne trebaju.

Zar nitko ne želi čuti očajne ljude u poduzećima koji gledaju neodgovornost, kaos i neznanje u poslovanju i ogromne nepotrebne troškove. Zar se nitko ne pita kakva je korist od silnih čoporativnih „prešetavanja” u Kinu, Dubai i Kuala Lumpur bez ikakvih korisnih rezultata.
Hrvatska kao da je drogirana
Ali svi razgovori i načini tretiranja krize govore da u Hrvatskoj i dalje prevladava impotentan svijet drastično odvojen od stvarnosti i ljudi koji i dalje dobro žive u tom iracionalnom mjehuru. U cijelom svijetu je taj napuhani mjehur puknuo i cijeli svijet od Amerike do Japana traži promjene i ljude koji će donijeti novi način rada, novi način razmišljanja i nove vrijednosti.

A Hrvatska kao da je drogirana. Dok ljudi odlaze na burzu, gospodarstvo se drma, mi se bavimo svim mogućim i nemogućim aferama i dalje slušamo fraze institucija i ljudi koji niti su sposobni shvatiti o čemu se radi, a još manje donijeti bilo kakvo pametno rješenje. A u poslovnim časopisima se provode ozbiljna istraživanja o tome koliko ribica i barskih kornjača imaju menadžeri.

Ima jako mnogo prijedloga, od promjene tečaja kune, poreza ovakvih ili onakvih, smanjivanja rashoda tu i tamo, smanjivanja i povećanja PDV-a, koji se kreiraju sjedeći u kabinetu pred računalom, s „mnogo samoljubive mudrosti”, a bez ikakve odgovornosti. Ali nisam čuo niti jedan prijedlog kako povećati proizvodnju, kako povećati konkurentnost proizvoda, kako razvijati nove proizvode, kako povećati izvoz.

Uvjeren sam da naši ljudi, od političara, sveučilišnih profesora, do kumice na placu, (osim onih koji su ostali bez posla) još uopće nisu svjesni prave suštine naše krize, a još manje znaju što treba napraviti. Svi očekuju da će krizu riješiti netko drugi, možda Rohatinski, možda Njemačka kada se konačno oporavi, a možda i Profesor Baltazar.

Restrukturiranje, što je to
Direktor jednog velikog gradskog poduzeća prošle je godine bahato govorio rukovoditeljima poslovnih jedinica: „Gazda je rekao da za 7% trebamo smanjiti troškove poslovanja. Budući da su troškovi radne snage jedino gdje možemo smanjiti troškove, treba smanjiti plaće i otpustiti veći broj radnika.

Ali budući da nas kolektivni ugovor sa sindikatima sprječava da u to diramo, onda ne možemo ništa učiniti. To je problem, ali ipak moramo učiniti ono što nam je rečeno”. Nakon toga se digao i otišao iz sobe. Rukovoditelji su to sve slušali bez riječi i razmišljali o smanjivanju troškova i o svim brojnim ljudima koje su morali zaposliti po političkoj obvezi. Nakon toga su slegnuli ramenima i otišli.
„Stari, reci mi što je to restrukturiranje. Upravni odbor nam je dao zadatak da restrukturiramo poduzeće i tako smanjimo troškove. Ne znamo odakle početi”, govorio mi je član Uprave jednog proizvodnog poduzeća pred desetak godina.

I što su napravili? Preko vikenda je skupina ljudi iz menadžmenta s nekim suradnicima sjela za stol, nabacali su razne ideje o smanjivanju troškova, zbrojili velike „uštede”, uobličili sve u jedan “Program smanjenja troškova u poduzeću” i u ponedjeljak predali Upravi koncerna.

Nitko ih nije pitao: „Ako ste preko vikenda mogli kreirati takve programe unapređenja s tako velikim uštedama, kako to da to niste napravili prije. Pa to vam je jedna od osnovnih dužnosti”. Ali Uprava nije puno pitala, malo su diskutirali i prihvatili program. Ubrzo su na to sve zaboravili i bavili se nečim drugim, jer su neki drugi problemi dobili prioritet.

Prije nekog vremena mogli smo pročitati da su direktori velikih državnih poduzeća isto tako preko vikenda na papiru napravili uštede koje se mjere u milijardama kuna. Izgleda da se ništa nije promijenilo. Osim što sam uvjeren da ove sadašnje ekipe imaju još manje znanja od onih prijašnjih. Kako to izgleda u praksi vidjelo se uskoro, kada su državna poduzeća javljala poduzetnicima da im ne šalju svoje fakture za proizvode koje su isporučili, kako bi izgledalo da su ostvarene uštede.

Pravi menadžeri i oni drugi
Kriza je toliko velika koliko smo mi sposobni ili nesposobni da ju riješimo. Za nesposobne ljude svaki je problem kriza, a za sposobne svaka kriza je izazov.

Krizu rješava sposobni menadžment koji se zna nositi s problemima i iskazuje odlučnost u kriznim situacijama. Time sprečava paniku i malodušnost, motivira ljude za rad, čak i u trenucima, kada im se smanjuje plaća i kada je svima teško.

Jedan pravi, vrhunski menadžer mi je pričao: „Kada nam je 1990. bilo najteže, išao sam od sobe do sobe, razgovarao s ljudima, objašnjavao im situaciju koja nas čeka i što trebamo napraviti da se izvučemo iz krize. Sada smo nakon tih teških godina jako dobro i uspješno poduzeće”.

Govoriti o načinu izvlačenja iz krize, a da se ništa u samom sustavu i načinu rada ne promijeni je samo „predstava za prosti puk”. Treba promijeniti način rada i poslovanja i u društvu i u svim institucijama i poduzećima. Ali nitko se ne želi promijeniti, svi zaštićuju svoje pozicije i očekuju da se promijene „oni drugi”.

Međutim, došli smo u situaciju da više gotovo nema ljudi koji mogu nešto ozbiljno učiniti. Po poduzećima, institucijama i svugdje okolo su „instalirane” politički podobne osobe, „good looking politički manekeni” koje ne znaju ništa, a najmanje provoditi ozbiljne procese povećanja efikasnosti poslovanja i smanjivanja troškova.
On čak ne znaju da ne znaju, jer nemaju pojma što bi trebali znati.

Čak ima sve manje ljudi koji uopće razumiju o čemu se radi, kada se govori o poslovnim procesima.
Kriza je izazov za prave ljude
Inače, kriza sama po sebi nije najgora stvar i nije najveći problem. Preživjeli smo mi još i gore krize, sve moguće stabilizacije, reforme i akcije „ništa nas neće iznenaditi”.

A 1990. kriza je bila mnogo veća – gospodarski i financijski sustav se raspao, naglo su se izgubila tržišta Jugoslavije, SSSR-a, nesvrstanih, Iraka, Irana, poduzeća su imala ogromna potraživanja koja se nisu mogla naplatiti, nelikvidnost, propadanje poduzeća, štrajkovi, smjenjivanja menadžmenta, strašni dugovi, tisuće ljudi je gubilo posao, a onda je došao rat i privatizacija.

Menadžment u poduzećima uglavnom se nije snalazio, a nitko nije ni imao iskustva za snalaženje u takvim situacijama. Osim, naravno onih, koji su odmah shvatili da je to vrijeme, kada se mogu obogatiti otimajući od kapitala države. Kriza je izazov koji u teškim vremenima ujedinjuje, pokreće i traži prave ljude.

I sada je pitanje gdje su ti ljudi i kako ih naći, jer su prekriveni debelim slojem politički, stranački, rođački i plemenski podobnih, nesposobnih ljudi.

Zato mislim da je u krizi naš najveći problem u tome što je Hrvatska izgubila samopouzdanje, sposobnost rješavanja problema i želju za borbom. Grubom negativnom kadrovskom selekcijom na površinu je na mnogim mjestima došao sloj ljudi koji ništa ne znaju, ništa ne razumiju i nemaju sposobnosti da se uhvate u koštac s krizom. To je tumor koji je prekrio Hrvatsku od sjevera do juga.

Cijela Hrvatska danas vapi za promjenama i za ljudima koje te promjene mogu provesti. Ova se kriza neće riješiti antirecesijskim mjerama Vlade (koje jesu naravno nužne), već samo i jedino drastičnim promjenama, jer je sve otišlo u krivom smjeru.

Provesti će ih ljudi koji znaju i mogu.

Nadam se da će vrijeme i izazovi koji pred nama stoje pokazati da takvih ljudi ima.

Izdvajamo iz broja:
Broj 5-2010
Bez reformi nema napretka
Nove tendencije u prodaji i Generacija Y
Ljerka Puljić među nagrađenim poslovnim ženama godine u Europi
München: Delegacija HOK-a posjetila novi obrtnički obrazovni centar
Kako izabrati dobre prodavače
Investicije vrijedne 20 milijardi eura na čekanju
Obrazovanje prodavača/komercijalista u funkciji konkurentnosti u trgovini
bC trgovačke vage dolaze u elegantnoj crnoj boji
Porezna reforma i hrvatska kriza
Da li su strukturne promjene neophodne?
Suvremena trgovina prirodnim farmaceutskim proizvodima
Promet kozmetike posebne namjene prema Pravilniku o zdravstvenoj ispravnosti predmeta široke potrošnje
Novo u Konzumu - Olea Young proizvodi za njegu lica
Arhiva
   
 
 
Tražilica
 
 
Newsletter

Želite li primati
gospodarske novosti
na Vaš e-mail?
Prijavite se odmah!

E-mail:
Anketa