|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Ante Gavranović
|
|
|
|
|
|
Više no ikada potrebno nam je zajedništvo u postavljanju ciljeva gospodarske i socijalne politike, koje bi vodile izlazu iz duboke ekonomske i društvene krize i otvorile perspektive razvoja
|
Najnovija analiza Međunarodnog monetarnog fonda prizemljila nas je: HRVATSKA je jedina europska zemlja koja se gospodarski oporavlja sporije od Grčke. Ocjena je tim poraznija što se od 30 zemalja šire regije (obuhvaća zemlje srednje, istočne i jugoistočne Europe), Hrvatska nalazi na samom dnu - među njih četiri koje se nisu izvukle iz krize. Upravo suprotno, bilježi negativan rast od dva posto u 2010. godini.
Jedina zemlja koja je lošije rangirana od nas je Kirgistan s negativnim rastom od četiri posto. Uz Hrvatsku, negativan rast od oko dva posto bilježe još Rumunjska i Latvija.
MMF ističe kako je glavni razlog lošeg gospodarskog stanja u Hrvatskoj nedostatak konkurentnosti koji je uzrokovala traljavo obavljena privatizacija i, objektivno, veoma prisutna antipoduzetnička klima.
Tim općim ocjenama valja dodati i činjenivu da su porazni, čak alarmantni i najnoviji rezultati sa Zavoda za zapošljavanje, koji je u rujnu zabilježio oko 290.000 nezaposlenih, što je za 30.000 više nego u istom razdoblju prošle godine. Kao što se i očekivalo, nezaposlenost je nakon turističke sezone opet nastavila rasti, bez jasnijih naznaka da će se taj trend promijeniti.
Jedino što MMF ističe kao tračak nade za Hrvatsku je skori ulazak u Europsku uniju, kao i činjenicu da je Vlada napokon postala svjesna da mora početi s ozbiljnim reformama.
„Hrvatska vlada mora ustrajati u reformama, smanjiti vanjski dug i rezati socijalne beneficije”, kaže voditeljica MMF-a za Hrvatsku Zuzana Murgasova, pri čemu posebno naglašava kako raširena korupcija odbija strane investitore od Hrvatske, a gospodarstvo pati i zbog rastućeg vanjskog duga zbog kojeg kreditni rejting Hrvatske neumoljivo pada.
Međunarodni monetarni fond prognozira da za Hrvatsku 2010. ostaje teška do kraja, a da bi 2011. mogla donijeti krhki oporavak. Zuzana Murgasova, voditeljica Misije MMF-a za Hrvatsku, kaže: „Oporavak Hrvatske zaostaje za onim što smo ranije anticipirali. Za 2010. očekujemo pad rasta BDP za 1,5 posto, a za 2011. rast od 1,6 posto. Prostor za oporavak je relativno skroman uspoređujemo li ga s jačinom pada koji se dogodio.”
Ranjivost hrvatskog gospodarstva
Međunarodni monetarni fond smatra da je gospodarski rast u Hrvatskoj građen na slabim temeljima te da je dotok kapitala kreirao gospodarski rast, rast kredita i potrošnje, no povećao je i ranjivost gospodarstva i vanjski dug. „Hrvatska se oporavlja sporije od većine zemalja u regiji i to zato što je hrvatska konkurentnost relativno slaba.
20 godina od početka tranzicije Hrvatska kasni za ostalim zemljama u privatizaciji, restrukturiranju tvrtki, kreiranju poduzetničke klime”.
|
Hrvatska Vlada je, kažu u MMF-u, prilično rano naznačila probleme i krenula u reforme. No, MMF poručuje da se mora ustrajati u reformama, rezati socijalne beneficije i smanjivati vanjski dug. Korupcija, kao veliki društveni i ekonomski problem, odbija investicije, sve je veći problem i iznimno visok javni i vanjski dug.Poruka stručnjkaka Međunarodng monetarnof fonda veoma je jasna: bez bolnih rezova u gospodarstvu Hrvatska će tapkati u mjestu.
Bez namjere da popujemo, pokazuje se koliko smo bili u pravu ukazujući godinama na pogrešan model gospodarske politike, koja se suštinski ne mijenja u posljednjih 16 godina, sve od donošenja Stabilizacijskog programa iz 1994. Ciljevi tog programa bili su stabilnost cijena, stabilnost tečaja i sposobnost servisiranja vanjskog duga.
Premalo se pozornosti, međutim, posvećivalo otvaranju novih radnih mjesta, jačanju industrijske proizvodnje i izvozu. Štoviše, proklamiranjem poslovne filozofije po kojoj se u nas gotovo ništa ne isplati proizvoditi stvarali smo nepovoljno gospodarsko ozračje, koje je kulminiralo povećanom nezaposlenošću i povećanim brojem mladih umirovljenika. Prerađivačka industrija, perjanica hrvatskog izvoza, gotovo da je nestala.
Povezana sudbina – različiti pristupi
Gdje je u svim tim kretanjima trgovina? U kojoj mjeri ona sudjeluje u stvaranju dodatne vrijednosti i kakvo je značenje trgovine u ukupnom hrvatskom gospodarstvu? Ovo je posebno važno pri saznanju da živimo u vremenu kad TRGOVINA na određeni način DIKTIRA (I UGROŽAVA) PROIZVODNJU.
Na hrvatskoj trgovačkoj pozornici nije više ništa kao pred koju godinu. Koncentracija trgovačkih lanaca uvjetuje i koncentraciju ponude, pa sudbina mnogih, posebno malih proizvođača, uvelike ovisi o pripravnosti lanaca da stave njihove proizvode na police svojih prodajnih mjesta. To, međutim, počesto dovodi ponajprije do kupovine kondicija, dok su sami proizvodi u drugom planu. Ta koncentracija – vidimo to iz brojki nestanka tzv. malih trgovaca – ugrožava i opstanak ovih oblika trgovine.
Da je stanje složeno znalo se i otprije. Ubrzani i nekontrolirani ulazak stranih trgovačkih lanaca uspostavio je potpuno nove odnose na tržištu i povećao konkurenciju. Od nje su uglavnom profitirali potrošači, jer se popravila (vidno) usluga u najvećem broju trgovina, mnogim su proizvodima smanjene cijene, izbor robe je osjetno širi.
S druge strane, zatvoren je veliki broj malih trgovinskih prodavaonica, izgubljen je značajan broj radnih mjesta koja su ljudi imali upravo u tim prodajnim objektima (što nije nadoknađeno otvaranjem novih radnih mjesta u spomenutim lancima), na mnogim područjima je opskrbljenost oslabljena (prodavaonice u blizini mjesta stanovanja).
Veliki trgovački lanci jednostavno preuzimaju (što je i logično) sve veći dio potrošačkog kolača i njihov udio u ukupno obavljenom prometu stalno raste.
|
Koncentracija trgovine neminovno nosi sa sobom i koncentraciju ponude, jer upravo trgovina sve više diktira plasmane i odnos prema proizvodnji. Danas se sve češće upire prstom u činjenicu da su trgovački lanci krcati robom stranog porijekla, a sve je manje proizvoda domaćih proizvođača.
Dodatna je (otežavajuća) činjenica da maloprodajni lanci, bez obzira da li su domaći ili strani, ipak uglavnom 'kupuju' kondicije, a tek onda proizvode. Neki na to ne pristaju i traže druge kanale plasmana. Drugi opet prihvaćaju. I tu bi analiza pravih odnosa bila izuzetno važna, jer bi otkrila mnoge stvari koje nam sada ostaju prikrivene, a vjerojatno bi smanjila i troškove proizvodnje i distribucije.
Zbog toga je od izuzetne važnosti uloga državne inspekcije koja mora nadzirati porijeklo ponuđenih proizvoda, njihov sastav kvalitete, rok trajnosti, odnos cijena na domicilnom i našem tržištu. Ukratko, mora trajno suzbijati monopolističke tendencije, manipulaciju s maržama, odnos prema radnom vremenu u trgovini i sve ono što u nepovoljno, pa i netržišnom ponašanju prati uspostavljanje novih odnosa na tržištu.
Pogrešni elementi ekonomske politike
Gospodarska politika zemlje koja se zasniva na samo tri relevantna pokazatelja: stabilnost tečaja, stabilnost cijena i sposobnost države da servisira vanjske dugove, pokazala se uglavnom neuspješnom. Sučeljavamo se s ogromnim porastom nezaposlenosti, gubitkom radnih mjesta u prerađivačkoj industriji i socijalnom degradacijom ukupnoga društva, pa i njegovim raslojavanjem na bogate i vrlo siromašne.
Činjenica je da sadašnji okviri makroekonomske politike pogoduju i dalje upravo tim nepovoljnim refleksijama, a da nemamo ni vizije, a ni ekonomskih instrumenata kojima bismo prevladavali to stanje.
Sva ta naša nemoć odražava se u dva pokazatelja: nezaposlenosti koja dosiže gotovo 400.000 ljudi i stagnaciji izvoza, povećanju inozemnog duga, rastućoj nelikvidnosti koja poput crvotočine razara gospodarski život. Ako znamo da 96 posto ukupnoga izvoza proizvoda čine proizvodi prerađivačke industrije, a njena je vrijednost na razini 80 posto proizvodnje iz 1990. godine, takav je rezultat jasan.
U tim okvirima uloga domaće proizvodnje u odnosu na trgovinu dolazi u vrlo specifičan i osjetljiv odnos. U prednosti su proizvođači koji imaju vlastite kanale distribucije (maloprodaju), dok se ostali moraju dovijati kako u utakmici s jeftinijim stranim proizvođačima osigurati put svojih proizvoda na police trgovačkih lanaca. Jasno, uspjeh tih nastojanja uvelike ovisi i o ponašanju trgovine.
Pitanje je hoće li se domaći proizvođači, čak i po tim uvjetima i okolnostima, uspijevati nametnuti trgovačkim lancima (ne dijelimo ih na strane i domaće) odnosno u kojoj će mjeri ti lanci biti pripravni prihvaćati takve proizvode.
|
Trgovina je tako postala dominatna gospodarska djelatnost u stvaranju BDP-a. Netko će reći da je to nastavak procesa stvaranja uslužnoga društva i da je to trend u kojem se kreće svjetsko gospodarstvo. 'Kvaka' je u tome što je struktura usluga u tim zemljama ipak ponešto drugačija, sa snažnim osloncem na domaću proizvodnju, pa trgovina služi prije svega plasmanu robe domaćih proizvođača. U nas to nije slučaj.
Upravo sve navedene činjenice učvršćuju (moje) uvjerenje da sudbina domaće proizvodnje ponajviše ovisi o odnosima proizvođača i trgovine. S jedne strane u kojoj će mjeri domaći proizvođači poštivati tržišne odnose: cijenu, kvalitetu, dizajn, rokove isporuke. S druge strane, koliko će trgovina biti spremna podržati takva nastojanja i honorirati ih stavljanjem tih proizvoda na svoje police.
Umjesto zaključka
Ostaje da živimo u tim okvirima i da se struka nastoji izboriti za primjereniji status i tretman u ukupnoj gospodarskoj politici. Činjenica je da kreatori te politike relativno vrlo malo znaju o trgovini kao gospodarskoj djelatnosti. Razlog tome valja potražiti u činjenici da je sam pojam trgovine u ranijim društvenim okvirima planske privrede imao izuzetno nepovoljan pežorativni imidž.
Najveći dio kreatora sadašnje gospodarske politike (koji je i tada djelovao) prihvatili su to kao činjenicu, bez obzira na bitne razlike s obzirom na ulogu trgovine u tržišnim okvirima. Oni jednostavno premalo prate nove trendove i kretanja u svjetskom gospodarstvu, posebno globalizacijske trendove, a da bi se njima prilagođivali.
Stoga je na struci da ih uvjeri u potrebu novih odnosa na području trgovine i proizvodnje. Stručna savjetovanja, tematski okrugli stolovi na kojima će sudjelovati i predstavnici vlasti, Gospodarske i Obrtničke komore, Inspektorata i ekonomisti, zatim razna stručna savjetovanja postaju javne tribine gdje će se odlučivati o daljnjim tijekovima i sudbini hrvatske trgovine, pa time i ukupnoga hrvatskoga gospodarstva. Ako bude sluha!
No, ono što je još važnije, sazrijeva saznanje da su nam, pored suštinskih gospodarskih i društvenih reformi, kao 'kruh' nasušni, potrebni i zajedništvo, istinska opredijeljenost da se stanje u Hrvatskoj izmijeni na bolje i stvore preduvjeti trajnijeg i ubrzanijeg gospodarskog rasta. Rezultat tih nastojanja trebao bi biti i tračak blagostanja za sve stanovnike „Lijepe naše”.
Pokazalo se da takav program nije u stanju ostvariti ni jedna sadašnja koalicija, bez obzira s kojim ideološkim predznakom. Došlo je vrijeme da se okupe sve glave, bez stranačke opsjednutosti, i da se zajednički potraži izlaz iz ove duboke i kronične krize. Treba nam velika koalicija, treba na određeno vrijeme zaboraviti na ideološke razlike (ako ih ima) i razmišljati o budućnosti, pa ča i opstojnosti samostalne hrvatske države. Bez gospodarskog napretka i jasne konsolidacije u tome ne možemo uspjeti.
|
|
 |
|