29.10.2010.
Kako „ubiti“ poduzetnika
Piše: Marijan Ožanić
Nedavno smo mogli čuti malu, pristojnu polemiku između Predsjednice Vlade i Predsjednika Hrvatske udruge poslodavaca o tome vlada li u Hrvatskoj antipoduzetnička klima. Na kraju su se složili da se zapravo slažu i da jedni i drugi iskreno cijene poduzetništvo, a da bi poduzetnička klima mogla biti bolja.
Siguran sam da to iskreno misle, ali nisam siguran da i jedni i drugi u potpunosti razumiju poduzetništvo, barem ne onaj dio gospodarstva koji ja smatram poduzetništvom. Vlada gleda na to iz svojih političkih i državničkih, makroekonomskih visina kroz stope poreza, postotke, trendove na globalnom tržištu, proračun i rebalanse, a predsjednik HUP-a s visine privatnog, krupnog kapitala. Iz tih visina teško je primijetiti malog poduzetnika, njegovu borbu za goli život i sve procese pune „krvi, znoja i suza“ kroz koje svakodnevno prolazi. I razumjeti specifičan i veoma složen svijet koji uz sve probleme zapošljava više od 650.000 radnika.
Poduzetnici su oni koji su „krenuli od nule“, osnovali poduzeće ili obrt, počeli se svojim proizvodima i uslugama boriti na tržištu, neki rastu, razvijaju se, neki propadaju i svi slijede svoj san, na ovaj ili onaj način. Poduzetnici nisu oni koji su privatizirali državna poduzeća, (to su u većini slučajeva „uzetnici“ koji su bez „keš love“ u posebnom povijesnom trenutku postali vlasnici poduzeća). Poduzetnici nisu menadžeri državnih poduzeća, a niti menadžeri banaka i raznih poduzeća u stranom vlasništvu, bez obzira što se često u medijima na popisima poduzetnika nađu direktori HŽ-a, Zabe, HEP-a, INA-e, Končara i slični. Sada ne mislim reći da su jedni pozitivni, a drugi negativni. Samo želim istaknuti tko su, a tko nisu poduzetnici. I jedni i drugi čine hrvatsko gospodarstvo, koje nije u dobrom stanju. I ako ga želimo poboljšati i restrukturirati, trebamo ga dobro poznavati. A posebno probleme, koji „ubijaju“ poduzetništvo.
|
Jako sam dugo u gospodarstvu, a s poduzetništvom sam povezan već gotovo petnaest godina. I sustavno pratim i analiziram što se događa. Vidim neke pozitivne pomake, ima više znanja o poduzetništvu, više se ne pričaju gluposti kakve smo slušali nekada, ulaže se sve više novaca i možemo vjerovati i u dobre namjere političara, kada govore o važnosti poduzetništva. Međutim, iza svijetla pozornice, prikriven iza kulisa, buja jedan drugačiji svijet, uz drugačija pravila, strašno moćan i utjecajan. Taj svijet se sastoji od mnogo segmenata, neki su grubi i brutalni, a neki „medeni“, prekriveni s mnogo slojeva fraza i slatkih riječi. A u svemu tome ima mnogo otrova koji „ubijaju“ poduzetnike. Za ozbiljnu analizu potrebna je cijela knjiga, ali ću ovdje izabrati samo neke primjere.
Neplaćanje – Upravo užasava potpuna ravnodušnost prema tom problemu. O tome se malo govori, javnost i mediji nisu zainteresirani za priče poduzetnika kojima HEP, HŽ, INA i mnoga velika privatna poduzeća kasne s plaćanjem i preko godinu dana. To je zločin u gospodarstvu zbog kojeg je mnogo poduzetnika propalo, mnogi su izgubili zdravlje, a „zločince“ nitko nije kaznio. Novac je „kisik gospodarstva“. Kao što čovjek ne može živjeti bez zraka, tako poduzetnik ne može živjeti ako za izvršeni posao ne dobije novac. To je nezamislivo bilo gdje u svijetu. Na račun malih koji su propadali zbog neplažanja, neki su gradili carstva. Sada sam čuo da velika državna poduzeća više nemaju dugova. Može biti. Poduzetnici se boje s njima poslovati, a uvela su i posebnu „poslovnu tehniku“ – kada napravite posao, ne žele primiti račun pa izgleda da vam nisu dužna.
|
Državna poduzeća – Poduzetništvo se teško može razvijati ako na domaćem tržištu ne dobiva „vjetar u leđa“, kao što dobiva svugdje u svijetu. A to znači da dobije priliku da „doma“ stekne reference kako bi nakon toga lakše išlo u izvoz. U Francuskoj se to već zove „gospodarski patriotizam“. Naravno, kod nas se to ne radi, jer mi „smo za slobodno tržište” i ne želimo „štititi domaću proizvodnju”. Odnos mnogih državnih poduzeća prema poduzetništvu je sramotan. Ivica Todorić kao privatnik može naručivati robu od koga želi, čak i od Marsijanaca, ako mu je to u interesu. Međutim, menadžeri poduzeća u vlasništvu države ne smiju raditi što žele, već moraju štititi interese vlasnika. A to znači da trebaju pomagati razvoj poduzetništva. I naručivati (kvalitetnu) robu od naših poduzetnika. A oni se ponašaju kao da su vlasnici poduzeća i ne odgovaraju nikome. I davaju prednost stranoj robi. Jedan naš poduzetnik ugrađuje svoje visokotehnološke proizvode u željeznice u cijelom svijetu od Pariza do Indonezije, ali HŽ od njega ne želi naručivati, već naručuje nekvalitetnu stranu robu. Posebna su priča gubitaši (od brodogradnje do HŽ-a), poduzeća u koja se svake godine ulijevaju milijarde kuna, a menadžeri si dijele ogromne plaće i ponašaju se krajnje neodgovorno. To su većinom ljudi bez znanja i iskustva, znaju da njihov položaj ne ovisi o njihovim rezultatima, već samo o političkoj podršci. I ne pada ima na pamet da razvijaju poduzetništvo. I tko im što može.
Javna nabava – Poduzetnik se ne može razviti, ako ne dobije posao. A kod nas su najveći kupci državna poduzeća i državne nabave. Pravila javne nabave su zakonom propisana, ali je vrlo teško osigurati „poštenu igru“, ako i kupac i ponuđač imaju zajednički interes da prevare državu, dogovore višu cijenu i „podijele višak love“. Mali poduzetnik u tome nema šanse. O svemu tome poduzetnik ne smije dizati preveliku buku, jer više neće imati šanse da se uopće pojavi na tržištu. U povjerenstvima često sjede ljudi interesno povezani s pojedinim ponuđačima ili su potpuno nestručni ili su impresionirani velikim i stranim kompanijama ili su ljudi kojima je svejedno žive li u Hrvatskoj Hrvati ili Kinezi.
Ako uistinu želimo razvijati poduzetništvo, u prvom ga redu moramo razumjeti. A kod nas su najglasniji „stručnjaci”, činovnici, savjetnici, profesori i političari koji nikada nisu bili ni blizu poduzetništvu i o svemu tome nemaju pojma. Poduzetnici ne trebaju da ih netko štiti kao što HSS štiti seljake, jer će to i seljacima jako štetiti. Poduzetnici samo žele da ima se plati za obavljeni posao i osigura fer tržna utakmica u kojoj se neće prednost davati strancima i onima koji mogu davati velike provizije.
Zar je to stvarno tako teško napraviti?
|
|
 |
|