|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Ante Gavranović
|
|
|
|
|
Uvijek iznova valja posjetiti da je najveći resurs svake nacionalne ekonomije sposobno i vitalno stanovništvo, koje se nažalost ni približno realnim mogućnostima ne koristi kao učinkovita proizvodna snaga. Voda je došla do grla: svakoga dana ostaje bez posla otprilike 170 radnika, a u prva dva mjeseca ta je brojka čak i udvostručena.
Industrijska proizvodnja mjesecima opada. Promet u maloprodaji se drastično smanjuje. Banke ne daju nove kredite gospodarskim subjektima, bojeći se prevelikih rizika u povratu sredstava. Nelikvidnost je u porastu. I dalje su ugrožena radna mjesta i nezaposlenost dobiva nove dimenzije.
Postoji realna bojazan da do kraja prvog polugodišta prijeđe granicu od 350.000. Potpuno je zapostavljen, uz časne iznimke, domaći razvoj. Svjetska iskustva, međutim, govore da su upravo znanje, tehnika i tehnologija oni čimbenici koji odlučuju o sudbini svake zemlje.
Zanemariti ljudski potencijal označava svjesni ulazak u tromi, slabo pokretni sustav kojega karakterizira izrazito slabašan proces stalnih inovacija i znanstveno-tehnološkoga napretka. Hrvatska je upravo u tom položaju.
U svom pristupnom govoru novi Predsjednik Republike podvrgnuo je oštroj kritici stanje u hrvatskom gospodarstvu.“Hrvatsku je“ – istakao je Ivo Josipović – „danas okovala gospodarska kriza. Moramo se suočiti s činjenicom da smo je kasno prepoznali i tako dopustili da se razmaše do razine koja ugrožava temeljne vrijednosti hrvatskog društva.
Svoje korijene ona dijelom ima u svjetskoj krizi, ali važne uzročnike ima u Hrvatskoj. Dugoročne negativne posljedice nepravedne i dijelom kriminalne pretvorbe i privatizacije, koje su dovele do urušavanja gospodarskih resursa i gubitka radnih mjesta, valja istaknuti kao glavne generatore krize, ove gospodarske, ali i moralne.
Korupcija i organizirani kriminal, posebno onaj gospodarski, drugi je važan razlog krize u kojoj se nalazimo. Usto, nedostatak odgovarajuće gospodarske politike koja nije prepoznala kako valja više proizvoditi i izvoziti doveo je do žalosne činjenice da Hrvatska danas proizvodi manje nego što je proizvodila prije rata.
Broj nezaposlenih iz dana u dan raste, kao i broj nelikvidnih tvrtki i tvrtki u stečaju. To se mora promijeniti“.
|
Da su promjene nužne više nitko u Hrvatskoj ne spori. Međutim, 'kvaka' je u tome što u pristupu kako se s naznačenim temeljnim problemima uhvatiti u koštac imamo razne i raznolike pristupe. Vidimo to u očitom nesuglasju potpredsjednika Vlade zaduženog za gospodarstvo i aktualnog savjetničkog tima za gospodarstvo kojeg je obrazovala premijerka Kosor, ali i u sukobu s čelnikom Hrvatske narodne banke.
Novi predsjednik je također uspostavio posebni tim savjetnika za gospodarska pitanja. Hoće li njihovi stavovi i prijedlozi biti kompatibilni ili konkurentni potpuno je otvoreno pitanje.
Vlada je već ranije odlučila (i sada ponovno osnažila) da više neće upumpavati sredstva iz Državnog proračuna za održavanje u životu i spašavanje od gašenja izabranih tvrtki ili čak cijelih grana. Mjerama državne politike pokretat će se samo ozbiljni reformski zahvati tamo gdje je to potrebno, a konkretnim potporama, prije svega horizontalnim, sredstva potpore usmjeravat će se isključivo u istraživanje i razvoj.
Na taj se način nastoji doći od potrebnih inovacija i ukupnog povećanja konkurentnosti, što su temeljne pretpostavke jačanja proizvodnje i, kao konačne konzekvencije, jačanje izvoznih aktivnosti hrvatskog gospodarstva.
Pokazalo se, naime, da Strateški okvir za razvoj, koji je još pred četiri godine predložila Vlada, daje u tom pogledu određene pozitivne naznake, ali nedovoljno jasne i nedovoljno operabilne da bi se stvarno postigao željeni učinak. Sve ozbiljne rasprave na tu temu pokazale su, naime da bi se gospodarski rast ubuduće morao zasnivati na visokim stopama, jer je «gospodarski rast osnova sveukupnog razvitka države i osnovni cilj makroekonomske politike svih suverenih država».
Tu su ciljevi vladajuće garniture i oporbe isti. Razlika je, međutim, u pristupu realizaciji ciljeva. U svom viđenju strategije ozbiljni ekonomski stručnjaci predviđaju (pretežno) očuvanje stabilne fiskalne i monetarne politike, ali veliku važnost pridaju novoj industrijskoj i regionalnoj politici.
Cilj predložene industrijske politike je, prije svega, zaposliti postojeće proizvodne resurse uz stalno usklađivanje strukture gospodarstva s onim u EU.
|
Tu dolazimo do ključnog pitanja. Naime, strategija industrijalizacije jest svjesni utjecaj države i društva na dugoročni opći i sektorski razvoj industrije. Pritom je osnovni cilj povećanje proizvodnosti rada i učinkovitosti te njezine međunarodne konkurentnosti.
Tu definiciju kao da smo zaboravili, jer se najveći dio kretanja u našem industrijskom sektoru kreće obrnutim pravcem. Proizvodnost rada postižemo smanjivanjem broja radnika, a ne uvećanom proizvodnjom; konkurentnost nam opada, što pokazuje ranglista konkurentnosti Svjetskog gospodarskog foruma gdje, nažalost, gubimo pozicije i sve se više približavamo dnu, a ne vrhu te liste.
Temeljno pitanje koje se u takvim uvjetima nameće jest: ZAŠTO? Mali uvid u strukturu hrvatske industrije pokazuje da smo u tijeku posljednjih desetak godina izgubili snažne poluge industrijskog razvoja, pa time i smanjili ulogu industrije u stvaranju BDP-a.
Ili, u prerađivačkoj industriji Hrvatska je izgubila od 1990. godine na ovamo više radnih mjesta no što ih danas uopće ima u tom dijelu proizvodnje. Razvili smo do besmisla ideju kako se u Hrvatskoj gotovo ništa više ne isplati proizvoditi, zapostavljajući pri tome vlastitu pamet, vlastiti razvoj, a onda – kao logična posljedica takvih razmišljanja – i vlastiti proizvod. Perjanice hrvatske industrije u izvozu ostale su bez perja, a nove nismo ni stvarali niti imamo ideju kako ih stvarati.
No, da bi se industrija neke zemlje mogla zaista izrazito izvozno orijentirati. tj. da postane istinski međunarodno konkurentna, potrebna joj je i međunarodno konkurentna ekonomska politika. Drugim riječima, potrebno je stvoriti povoljno gospodarsko-poduzetničko okruženje i uvjete slične onima koji vladaju u gospodarstvima konkurentskih zemalja.
Ovdje se ne misli samo na relativno stabilne uvjete privređivanja – pri čemu kod nas prevladava mišljenje da smo to postigli na području cijena, tečaja i inflacije – već na ukupnu pravnu i poslovnu sigurnost svih subjekata na tržištu. Podaci, a i brojne kritike međunarodnih institucija, sve do zainteresiranih ulagača, pokazuju da već godinama upravo na toj sigurnosti gubimo bitku za nove investicije.
|
Shvaćeno je da bez novih ulaganja teško možemo ostvariti bilo koji od postavljenih ciljeva u oporavku i budućem razvoju gospodarstva. Stoga je primjereno upitati što se istinski dogodilo s 23,6 milijardi eura direktnih inozemnih ulaganja (u razdoblju od 1993. do rujna 2009.).
Zašto su pretežito usmjeravana u potrošnju, a ne u razvoj i novu proizvodnju? I kakva je to ekonomska politika koja preferira uvoz na račun domaće proizvodnje i pojačanog izvoza?
Traži se model oporavka gospodarstva
S velikim očekivanjima stoga se u redovima privrednika očekivalo već podosta dugo najavljene mjere Vlade za spas gospodarstva. Mnogi u tome vide i pokušaj da se pronađe (konačno) model oporavka hrvatskog gospodarstva, a li i dugoročnijeg razvoja.
Pesimisti, kao i obično, dočekuju predložene mjere s izrazitim primjesama sumnjičenja, bojeći se da je to samo jedan u nizu već viđenih pokušaja da se stvari promijene stubokom, nažalost najvećim dijelom propalih. Optimisti, kojih i nema previše, opet misle da je to konačni obračun s neracionalnošću u gospodarstvu, s nastojanjima da učinkovitost i konkurentnost postanu misao-vodilje u ukupnoj gospodarskoj politici.
Nekoliko je opcija u igri. Krediti gospodarstvu, osobito ako će se svi odgovorni čimbenici pridržavati čvrstih kriterija da se sredstva dodjeljuju samo onima koji nisu gubitaši već imaju realnih izgleda opstanka na tržištu,sigurno će pomoći oporavku i novim gospodarskom uzletu.
Osobito ako budu praćeni primjerenim kamatama, bez političkog utjecaja na njihovu dodjelu. Očigledno je da upravo taj element nosi sa sobom najveći broj nepoznanica i da ge se svi – poznavajući prilike na hrvatskoj pozornici – pribojavaju.
„Vlada kreće u odlučnu borbu za pomoć svakom poduzeću koje ima šansu preživjeti“ – tvrdi aktualna premijerka, svjesna vjerojatno da je to (ipak) najtvrđi zalogaj njene političke aktivnosti, ali i ujedno i ispit zrelosti, koji će uvelike odlučivati o njenoj političkoj sudbini.
U postavljanju prioriteta nažalost gospodarstvo, kriza i njeno prevladavanje, nemaju uvijek prvenstvo, ali je sigurno da o stanju gospodarstva ovisi sve – punjenje budžeta, stabilnost obrazovnog, zdravstvenog i mirovinskog sustava, djelovanje javne uprave. Korupcija i borba za njeno uklanjanje iz našeg društva, pa nastojanja da što prije uđemo u Europsku uniju – ma kako ih aktualni političari stalno naglašavali – ipak ustupaju prioritet preozbiljnim pitanjima gospodarske sutrašnjice. Ili, jasnije, svi ti problemi se mogu kvalitetnije rješavati ako su gospodarski rezultati drukčiji.
|
Velika je opasnost što se u redove poduzetnika zbog svih tih razloga uvlači izraziti pesimizam. Taj psihološki čimbenik krije u sebi opasnost svojevrsne destrukcije, a potiče nemire, socijalnu nesigurnost i objektivno stvara u široj javnosti lošiju sliku od one stvarne. Dodamo li tome objektivno izrazito loše pokazatelje gospodarskih kretanja s kojima smo ušli u ovu godinu, ta se opasnost povećava.
Kreatori ekonomske politike moraju te činjenice imati stalni pred očima i pri traženju modela izlaska iz krize u većoj mjeri komunicirati s poslovnom i širom javnošću. Jedino istinska komunikacija otklanja sumnje i sužava prostor za manipuliranje nezadovoljnim masama. Upravo prosvjedi u toku pokazuju da toga ima.
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|