|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
Zašto tvrdoglavo stojimo iza istrošenog modela privređivanja?
|
|
|
Ante Gavranović
|
|
|
|
|
U našoj svakodnevici jednostavno se nameću neka važna pitanja, na koja nema pravih odgovora. Jedno od njih je i pitanje gdje se nalazi Hrvatska u benchmarkingu u odnosu na druge zemlje, prije svega tranzicijske zemlje koje su već ušle u Europsku uniju?
Zašto je to pitanje od prvorazrednog interesa ne samo za stručnu, već i širu javnost? Neke odnose u tim međusobnim usporedbama znamo, neke pratimo, a neke zapostavljamo u praćenju. A upravo je usporedba s drugim zemljama temelj proučavanja i realizacije ključnih pomaka koje Hrvatska treba učiniti u tom pravcu.
Naime, jedan od ključnih kriterija za članstvo u europskoj obitelji država je da je svaka zemlja-članica u stanju izdržati konkurentske pritiske u okviru jedinstvenoga tržišta EU, uz istodobno povećanje životnoga standarda. Pošten odgovor na to pitanje bio bi da smo u dosadašnjem radu u tom pogledu – zakazali.
Prosperitet nacije je uvijek izbor političkih elita
Glavna potka, koja se provlači kroz cijelu ovu raspravu, odnosi se na pitanje: kako osigurati gospodarski rast i prosperitet građana RH. Svojevrsna novost u pristupu leži u činjenici da je, ravnopravno s razmišljanjima o rastu, tretirano i pitanje blagostanja i prosperiteta građana.
U tom smislu pozivamo se na misli M.E. Portera koji polazi od postavke da je u «modernoj globalnoj ekonomiji PROSPERITET izbor nacije», naglašavajući kako je potvrđeno da «vladine politike mogu imati utjecaj pri stvaranju konkurentske prednosti nacije», a da je «ključni cilj vladine gospodarske politike stvaranje temelja za ostvarivanje maksimalne produktivnosti nacionalnih resursa».
|
U uvjetima kad su vrijedni resursi Republike Hrvatske objektivno neiskorišteni, taj odnos postaje i te kako važan. Istine radi valja naglasiti da je i bivša i sadašnja Vlada u dokumentima koji se odnose na načela daljnjega gospodarskog razvitka RH postavila vrlo jasne i ambiciozne ciljeve u tom pravcu.
Nažalost, načela su završila u nekom javnosti nedostupnom pretincu, a od realizacije u tom pogledu još nema ništa, čime je sama (bivša i sadašnja) Vlada dovela u pitanje vlastitu misiju i objektivno je diskreditirala. Zapravo, pitanje je ima li uopće prave i razrađene strategije u tom pogledu.
Kao jedan od razloga takvom stanju naši istaknuti privrednici vide u nedovoljnoj komunikaciji na relaciji Poslovni sektor-Vlada. Nema trajnog, konzistentnog i sadržajnog dijaloga, već se on – ako se i ostvari – svodi na protokolarne susrete ili skupove, u kojima opet nema dijaloga.
Poduzetnici, međutim, smatraju da je Hrvatskoj i te kako potreban takav dijalog, jer se samo pomoću njega može postići konsenzus zasnovan na jasnim prioritetima, zajedničkim gospodarskim ciljevima i jasnoj viziji što zaista želimo postići. Po mišljenju najistaknutijih privrednika ove zemlje taj bi dijalog morao obuhvatiti četiri bitna sektora: Vladu i javni sektor, gospodarstvo, znanost i obrazovanje te tržište rada.
Bitan je zbog «stvaranja podobnije ukupne poduzetničke i poslovne klime kao realne pretpostavke promjene trenda u poimanju i realizaciji poduzetničkih aktivnosti».
|
Nema temeljnih poluga poduzetničke klime
Činjenica je, naime, da danas Hrvatska ozbiljno zaostaje u svim segmentima konkurentnosti, kako u poslovnom i javnom sektoru, tako i na području obrazovanja i tehnologije. Ozbiljni strukturni problemi gospodarstva, ali i društva u cjelini, objektivno ne omogućavaju nužno potrebne promjene.
Štoviše, sve mjere gospodarske i socijalne politike u Hrvatskoj donose se parcijalno; rizici poduzetništva izvan poslovnog sektora preveliki su, a tri temeljne poluge adekvatnije poduzetničke klime – DIJALOG, KONSENZUS i PROMJENA SVIJESTI – zanemarene su kategorije u ponašanju.
Analiza gospodarskih kretanja, posebno kad je riječ o izvozu, ulaganjima stranog kapitala i drugim kvalitativnim elementima ekonomije pokazuju da «Hrvatska očito nema dovoljno političke volje da se sučeli s ozbiljnim benchmarkingom i da na taj analitički način sagleda sve svoje prednosti i svoje slabosti te donese odluke kako slabosti pretvoriti u pozitivan odnos prema rastu, novom zapošljavanju, izvozu i, jako bitno, blagostanju građana i cijele nacije».
Poduzetnici su ponovili već toliko puta isticanu misao da je sadašnji model ekonomske politike i socijalne sigurnosti očito prevladan. Hrvatska, nažalost, nije uspjela izgraditi svoj novi model, iako je jasno da ona ne smije KOPIRATI tuđe modele upravo zbog svojih izrazitih specifičnosti.
Da bi se u tome uspjelo, potrebno je redefiniranje gospodarstva, ali i države. No, očito je da nema potrebne kritične mase ni političke volje da se te promjene zaista i dogode. U tim okvirima je naglašena uloga Nacionalnoga vijeća za konkurentnost koje stalnim ukazivanjima i argumentiranim pokazateljima pokušava motivirati određene društvene skupine u borbi za nužne promjene. Nažalost, u posljednje vrijeme sve manje čujemo mišljenja i prijedloge ovog važnog tijela.
|
Prioritet je ipak u razvoju
U tom smislu je ranije spomenuti dijalog s Vladom potrebniji no ikada ranije. Hrvatska gospodarska i ukupna javnost mora znati GDJE smo, KAMO ćemo i KAKO ćemo dalje. U tom smislu predstavnici Vijeća za konkurentnost smatraju da je ovaj poziv ujedno i signal za uzbunu.
Konsenzusom je, naime, NVK prihvatilo sedam prioriteta u razvoju i sada se temeljna bitka svodi na to hoćemo li, kao društvo u cjelini, prihvatiti te prioritete ili ne. Odabir u jednom ili drugom pravcu pozicionira Hrvatsku i na ljestvici opće konkurentnosti. Naime, ocjena je vodećih ljudi NVK i poduzetnika kako je Hrvatska na prekretnici i sama odlučuje o izboru modela budućeg scenarija svoga razvitka.
Pritom stoje na stajalištu da će upravo ovogodišnja raspodjela budžetskih sredstava i sam okvir Proračuna dati odgovor na sam odabir budućega scenarija.
Što je ostalo od najavljene izvozne ofenzive?
Hrvatska Vlada najavila je, dosta pompozno, prije nekoliko godina pokretanje snažne izvozne ofenzive, kojom želi udvostručiti sadašnji obujam svoga (skromnog) izvoza. Osnovna ideja vezuje se na austrijsku inicijativu «Go International», koja izvoznim naporima daje posebnu dimenziju.
Iako su mnogi cijeli pristup razradi izvozneofanzive smatrali ponešto ishitrenim, u nadležnom su ministarstvu tvrdili da izvozna ofenziva označava samo nastojanja oko jačanja i boljeg organiziranja domaćih firmi, koje u svom poslovanju moraju primijeniti znanje i nove tehnologije.
Po njima, izvozna ofenziva pretpostavlja i konkretni plan tržišta na koja idemo, kao i izbor proizvoda koje nudimo tim tržištima. Velika uloga u tim nastojanjima svakako pripada klasterima koji će se slagati nakon analiza po sektorima i analiza izvoznih tržišta.
Raskorak izvoza i uvoza stalno se proširuje i sada već dobiva okvire u kojima je teško nadoknaditi razliku. Izvoz pokriva manje od 50 posto uvoza. Pritom je veoma važno sagledati ukupnu strukturu hrvatske privrede, napose strukturu društvenog proizvoda. Kako pojedine grane i djelatnosti kotiraju na tržištu?
Zašto zapinje proces reindustrijalizacije Hrvatske? Kakva je uspješnost poduzeća? Opetovano se postavlja pitanje s kojim smo i započeli: gdje se zaista nalazi Hrvatska u Benchmarkingu u odnosu na druge zemlje?
|
Opterećeni smo makroekonomskim, a zapostavljamo mikroekonomske pokazatelje. Pokazalo se, međutim, da je upravo usporedba grana i djelatnosti unutar našeg gospodarstva, a onda i usporedba s drugim zemljama temelj proučavanja i realizacije ključnih pomaka koje Hrvatska treba učiniti u tom pravcu.
Naime, jedan od ključnih kriterija unutar nacionalnog gospodarstva, a napose vezano za članstvo u europskoj obitelji država je da je svaka zemlja-članica u stanju izdržati konkurentske pritiske u okviru jedinstvenoga tržišta EU, uz istodobno povećanje životnoga standarda. Gdje smo mi u tom pogledu?
Najnovije izvješće Nacionalnog vijeća za konkurentnost pokazalo je da su na svjetskoj ljestvici udaljavamo a ne približavamo tom cilju. Pad ukupne konkurentnosti Hrvatske na tim ljestvicama – bez obzira na sam pristup tim gradacijama - korisna je prigoda da se ukupna javnost, a posebice gospodarska, pobliže upozna s načinom razmišljanja o gorućim problemima hrvatskoga gospodarstva.
Hrvatska danas ozbiljno zaostaje u svim segmentima konkurentnosti, kako u poslovnom i javnom sektoru, tako i na području obrazovanja i tehnologije. Ozbiljni strukturni problemi gospodarstva, ali i društva u cjelini, objektivno ne omogućavaju nužno potrebne promjene.
Opasnost daljnjeg raskoraka prema zemljama u tranziciji
Čelnici Hrvatske gospodarske komore, Nacionalnog vijeća za konkurentnost i Hrvatske udruge poslodavaca odnosno Udruge izvoznika stalno ponavljaju već toliko puta isticanu misao da je sadašnji model ekonomske politike i socijalne sigurnosti očito prevladan.
Naime, sve svodne analize pokazuju da samo visoka stopa rasta BDP-a može osigurati bitnije pomake i nove trendove. Svaka stopa rasta ispod 7 posto, nažalost, znači daljnje povećanje raskoraka prema glavnim tranzicijskim zemljama, u čemu već godinama gubimo korak i sve smo bliži pokazateljima Bugarske i Rumunjske, a sve udaljeniji od Slovenije, Mađarske ili Češke.
|
I najnovija analiza stanja u hrvatskom gospodarstvu pokazuje da poslovni sektor – ako uopće želi kredibilitet, mora konzistentnije zastupati teze da samo konkurentnost, jačanje izvoza i jasan sustav vrijednosti na osnovi zajedničkih ciljeva mogu u Hrvatskoj dovesti do promjena u trendu i ukupnom ponašanju.
Podatak da u Hrvatskoj prvih stotinu izvoznika sudjeluje sa 50 posto u ukupnom izvozu Hrvatske, jedan je od najporaznijih podataka uopće. On pokazuje slabljenje uloge industrije u ukupnom privrednom životu, ali ujedno odmah upozorava da bez industrije nema ni ozbiljnijih pomaka u izvoznim rezultatima.
Najmjerodavniji predstavnici poslovnog sektora šalju, međutim, jasnu poruku: konkurentnost je glavna bojišnica hrvatskoga gospodarstva i sada valja uložiti sve snage da se ta borba vodi na jačanju produktivnosti, fleksibilnosti tržišta rada i pojačanog izvoza. Država pak treba učiniti dodatne napore da učini potrebne korake u 'pročišćavanju' javne uprave, koja od 'neprijatelja' mora postati glavni saveznik poduzetnicima.
Bez takvog pristupa nema očekivane i potrebne izvozne ofenzive. A bez izvozne ofenzive nema otvaranja novih radnih mjesta ni ubrzanog gospodarskog rasta i razvoja.
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|