07.12.2009.
Konferencija o klimi: Kopenhagen nakon Kyota
Veliki izazov samita u Kopenhagenu je siromaštvo, jer će se postaviti pitanje tko će snositi troškove, i pomoći najsiromašnijima da se prilagode. Bogati su ti koji bi trebali financirati projekte s 10 mlrd dolara godišnje od 2010. do 2012. godine, no pitanje je jesu li na to stvarno i spremni
U Kopenhagenu se održava još jedan samit za spašavanje planete Zemlje, a dolazak na UN-ovu konferenciju o klimi potvrdilo je više od 100 svjetskih čelnika i 15.000 izaslanika iz 192 zemlje.
Novi ciklus pregovora započeo je u prosincu 2007. godine kada su otpočeli međunarodni pregovori u cilju sastavljanja Sporazuma Ujedinjenih naroda o rješavanju pitanja klimatskih promjena za razdoblje nakon 2012. godine, kada završava prvi period obveza sukladno Protokolu iz Kyota (određivanje ciljnih emisija za industrijske zemlje). Rok za zaključenje pregovora je Konferencija o klimi 18. prosinca 2009. kada i završava samit.
Prisutni su i predsjednici najvećih zagađivača, SAD-a i Kine, Barack Obama i Wen Jinbao, te indijski premijer Manmohan Sing.
Očekuje se da će američki predsjednik u svom govoru, u srijedu, pozvati pregovarače na prihvaćanje pravno obvezujućeg međunarodnog sporazuma, koji bi trebao biti dovršen između lipnja i prosinca 2010.
Činjenica da Amerikanci nikada nisu ratificirali Protokol iz Kyota, iako ga je predsjednik Bill Clinton potpisao, bila je najveća slabost prvog globalnog režima kontrole emisije stakleničkih plinova koji je protokolom uspostavljen.
Najveća podrška zaustavljanju promjena klime stiže iz Europske unije koja insistira na globalnom, ambicioznom, sveobuhvatnom i zakonski obvezujućem međunarodnom ugovoru kojim će se spriječiti da globalno zatopljenje dođe do opasnih razina.
Razlozi za općesvjetski stav dolaze i iz meteoroloških podataka koji pokazuju kako se prosječna temperatura globalnog zatopljenja mora zadržavati ispod dva stupnja Celzija iznad razine pred-industrijske ere kako bi se spriječili najgori utjecaji klimatskih promjena. Tu je granicu kao nužnu identificirala znanstvena zajednica kako bi se izbjegli najopasniji i neponištivi efekti zagrijavanja koje je obično uvod u opće zahlađenje.
|
Sam Ugovor mora rezultirati sljedećim: prvo, sporazumom o ciljevima kako bi se smanjile emisije iz razvijenih zemalja i odgovarajućim djelovanjem za zemlje u razvoju.
Drugo, novim okvirima suradnje kako bi se prilagodilo posljedicama klimatskih promjena i poticanjem naše suradnje u području tehnologije; te konačno mora uključivati sporazum o međunarodnom financiranju kako bi se pomoglo zemljama u razvoju da se nose s klimatskim promjenama.
Jedini način da se to postigne jest postizanje u Kopenhagenu sporazuma koji uključuje sve najveće emitere poput SAD-a ali i zemalja kao što su Kina, Indija, Brazil, Koreja, Meksiko i Indonezija. Da bi uspjela, borba protiv klimatskih promjena mora se voditi na globalnoj razini.
Inače, u vremenu gospodarske krize, djelovanje u pravcu rješavanja pitanja klimatskih promjena stvarna je prigoda za prebacivanje troškova na gospodarstvo koje proizvodi manje ugljičnog dioksida. Sredstva potrošena sada na klimatske promjene ulaganje su za budućnost koje potiče održiviji gospodarski rast i stvara visoko kvalitetne poslove.
Potrebno je napomenuti kako procijene pokazuju kako će do 2020. godine zemlje u razvoju trebati otprilike dodatnih 100 milijardi eura godišnje za pitanja klimatskih promjena.
Industrijalizirane zemlje i gospodarski naprednije zemlje u razvoju trebale bi osigurati to javno financiranje u skladu sa svojom odgovornošću za emisije i mogućnošću plaćanja, te se procjenjuje da udjel međunarodnih javnih financija u navedenoj brojci iznosi 22 do 50 milijardi eura.
Stoga ne čudi kako se i Kina obvezala da će bitno smanjiti emisiju stakleničkih plinova do 2020., no nije odredila točno koliko. EU se obvezao da će do 2020. zagađivanje smanjiti za 20 posto u odnosu na 1990., a spreman je i na smanjenje od 30 posto ako u Kopenhagenu bude postignut za nju prihvatljiv dogovor. SAD je odredio ograničenje emisije stakleničkih plinova do 2020. za 17 posto ispod razine iz 2005.
Drugi veliki izazov Kopenhagena je siromaštvo jer će se postaviti pitanje tko će snositi troškove, i pomoći najsiromašnijima da se prilagode.
Bogati su ti koji bi trebali financirati projekte s 10 milijardi dolara godišnje od 2010. do 2012. godine, no jesu li na to stvarno spremni, pitaju se mediji uoči skupa u danskoj prijestolnici gdje će tisuće policajaca držati red suočeni s prosvjedima ekologa. (Bankamagazin)
|
|
 |
|