|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Ante Gavranović
|
|
|
|
|
Svi su izgledi da se regionalno trgovačko tržište ozbiljno uzburkalo. Recimo, londonska tvrtka Altima svojom je nedavnom izjavom da želi kupiti do 25 posto slovenskog Mercatora izazvala pravu uzbunu na Ljubljanskoj burzi. Potpredsjednica srbijanskog Delta Holdinga Milka Forcan ovih je dana opetovano potvrdila veliko zanimanje za kupnju ove istak-nute slovenske trgovačke tvrtke. Računaju s najmanje 10 posto dionica Mercatora. Vlasnik Delta Holdinga uopće ne krije svoj gospodarski interes i spreman je otkupiti i znatno veći broj dionica. Njegov je konačni cilj stvoriti snažnu trgovačku organizaciju koja bi poslovala na području od Slovenije do Ukrajine. U sve te igre upleten je i hrvatski Agrokor, koji se posebno ne izjašnjava u tom pogledu, ali sigurno ne će olako prepustiti stečeni primat nekim drugim igračima.
Sve to svjedoči činjenicu da dosad “lokalni” igrači pokušavaju postati ozbiljni “regionalni akteri”. Sve to, jasno, ukazuje i na novo poslovno prestrojavanje na srednjoeuropskoj i jugoistočno europskoj pozornici, koje sve više uzima maha i dobiva na zaletu. Dodamo li tome nedavni dolazak Kike u Zagreb, pa očekivani “nalet” Lidla na hrvatsko i neka druga okolna tržišta, vidljivo je da započinje nova ‘podjela karata’. Kako će se sve to završiti teško je i prognozirati.
|
Veliki trgovački lanci preuzimaju (što je i logično) sve veći dio potrošačkog kolača i njihov udio u ukupno obavljenom prometu stalno raste. Koncentracija trgovine, naime, neminovno nosi sa sobom i koncentraciju ponude, jer upravo trgovina sve više diktira plasmane i odnos prema proizvodnji. Stalno prisutna i vrlo nesmiljena borba za potrošača odvija se, što nam najbolje pokazuje svakodnevica, nesmiljenom žestinom, pri čemu se potrošač ipak najčešće priklanja onome tko mu nudi ukupno povoljniji odnos i bolje uvjete.
Priča o ‘proizvodu s podrijetlom’
Danas se sve češće upire prstom u činjenicu da su trgovački lanci krcati robom stranog podrijetla, a sve je manje proizvoda domaćih proizvođača. Bilo bi, međutim, zaista zanimljivo sagledati realnu strukturu asortimana svih trgovačkih lanaca u nas (iako je to autonomni dio poslovne politike i tržišnoga ponašanja), jer bi time mnogi odnosi postali transparentniji, a raspršile bi se i mnoge magle oko stvarne podrške domaćoj proizvodnji.
Sporazum o stabilizaciji i pridruživanju Europskoj uniji, koji je stupio na snagu s početkom 2002. godine, neminovno vodi daljnjoj liberalizaciji tržišta, a tome su usmjereni i svi sporazumi o slobodnoj trgovini koje imamo s partnerima u jugoistočnoj Europi koji bi uskoro morali postati članicama CEFTA-e. Samo po sebi to znači da će se pritisak uvoznih proizvoda i želja da ih se u što većoj mjeri plasira i na hrvatskom tržištu neminovno rasti. To je proces koji se više i ne može zaustaviti. Konkretno, za poljoprivredne proizvode prosječna razina carinske zaštite, nakon prijelaznog razdoblja u kojem će se carinu za većinu proizvoda snižavati postupno u razdoblju od pet godina, tj. do 1. siječnja 2005., a samo za nekoliko proizvoda i do 1. siječnja 2007. godine, iznosit će 14 posto (prije članstva u WTO-u iznosila je 34 posto).
|
Kako će se ponašati trgovina?
Jasno, uspjeh svih tih budućih nastojanja uvelike ovisi i o ponašanju trgovine. Pitanje je hoće li se domaći proizvođači, čak i po tim uvjetima i okolnostima, uspijevati nametnuti trgovačkim lancima odnosno u kojoj će mjeri ti lanci biti pripravni prihvaćati takve proizvode. Upravo ta činjenica učvršćuje uvjerenje da sudbina domaće proizvodnje ponajviše ovisi o odnosima proizvođača i trgovine. S jedne strane u kojoj će mjeri domaći proizvođači poštivati tržišne odnose: cijenu, kvalitetu, dizajn, rokove isporuke. S druge strane, koliko će trgovina biti spremna podržati takva nastojanja i honorirati ih stavljanjem tih proizvoda na svoje police.
Naime, sve je vidljivije da su jedino pravna sigurnost i poduzetnička klima način da se razbije bezakonje u labirintu zakonskih okvira i da se suzbije siva ekonomija, koja podjednako šteti gospodarskim subjektima i poreznim organima. Jedni gube potrošače, a drugi (dragocjena) sredstva za (deficitarni) proračun.
Siva ekonomija se u nas tretira čak u 26 zakona, a praksa pokazuje da je okvir za njeno suzbijanje potpuno neučinkovit, jer se pošast širi gotovo geometrijskom brzinom. Praksa, međutim, pokazuje da je najdjelotvornije sredstvo za suzbijanje sive ekonomije ili ilegalne trgovine (što nas u ovom trenutku više zanima) isključivo u osmišljenoj strategiji otvaranja novih radnih mjesta, po mogućnosti u proizvodnom dijelu privređivanja.
Sve to zahtijeva uspostavljanje REDA i afirmaciju RADA kao temeljnih pretpostavki uspješnog poslovanja i otvaranja puta prema blagostanju hrvatskoga življa, u kojem bi trebalo biti sve manje manevarskog prostora za sivu ekonomiju i ilegalnu trgovinu. “Šlamperaj”. koji je nažalost postao prepoznatljivim znakom domaćih usluga, morao bi ustupiti mjesto uspostavljanju novog, zdravog, poduzetnički poštenoga imidža i suradnje na liniji proizvodnja-trgovina. U tim okvirima potrošačima će biti svejedno gdje kupuje, jer će znati da je maksimalno zaštićen. S druge strane, takav pristup osigurava kvalitetnu zaštitu domaće proizvodnje, jer će se tržište osloboditi 'bofl' robe kojom je sada zatrpano.
|
Zašto s nogom na kočnici?
Praksa pokazuje da je jedini realan i dugoročan izlaz za hrvatsku trgovinu u povezivanju domaće industrijske i poljoprivredne proizvodnje s krajnjim korisnicima, hotelijerima i ugostiteljima, Na takav način moguće je zavrtjeti zamašnjak u kojem turizam zaista ima funkciju gospodarskog multiplikatora.
Turizam je sigurno najbolji hrvatski izvozni proizvod, iako ni danas službeno nema status izvoznika. Sedam milijardi prihoda koji su ostvareni prošle godine iz turističkih aktivnosti uvelike će pokriti najveći dio deficita u robnoj razmjeni sa svijetom, i to je dobra strana ovoga stanja. Loše je što će takav konačni ishod (ponovno) uljuljati kreatore hrvatske ekonomske politike kako je sve u redu i kako stagnacija izvoza, zapravo, i nije neki veliki problem. I to usprkos činjenici što svi razumniji ekonomisti upozoravaju da naš pravac razvoja prema uslugama mora imati iza sebe snažnu proizvodnu osnovicu odnosno razvijeni realni sektor gospodarstva.
Tu se opetovano vraćamo na model gospodarstva koji smo u Hrvatskoj prihvatili još početkom devedesetih godina, a koji očito ne donosi tražene efekte. Porazna je činjenica da nam je deficit u robnoj razmjeni sa svijetom prošle godine dosegao gotovo 10 milijardi USD, da nam je izvoz jedva prešao granicu od 8 milijarde, a uvoz dosegao preko 18 milijardi dolara. Pokrivenost uvoza izvozom iznosi, usuđujem se reći, bijednih 47,5 posto i jedan je od najnižih postotaka pokrivenosti koji smo zabilježili u posljednjih deset godina.
Zašto napominjem sve ove općepoznate činjenice? Jednostavno iz razloga što tako ne mora biti. Vratimo se turizmu. U svim receptivnim turističkim zemljama prihod iz turizma, očišćen od svih natruha koje se mogu osporavati kao devizni prihod, tretira se kao nevidljivi izvoz. O tom nevidljivom izvozu se u nas mnogo govorilo još u vrijeme kad je industrija u BDP-u dosezala i više od 35 posto. Bilo je važno znati da se domaći proizvod – kvalitetan i primjeren potražnji – može kroz turizam, hotele i ugostiteljske objekte, prodavati trajno, pod puno povoljnijim uvjetima nego što ih postižemo u izvozu, ako ih uopće izvozimo. Povezivanje s jedne strane plave i zelene magistrale bio je naš odgovor na sve žešće izazove suvremenog svijeta i činilo se da smo pronašli formulu uspjeha, u kojoj su zadovoljni proizvođači, ali i krajnji korisnici.
|
Kao i na nekim drugim pitanjima, pokazalo se da je to ipak samo tlapnja i stalno nedosanjani san. Sve analize, naime, pokazuju da je ukupni input u hrvatski turizam više od 70 posto inozemnog porijekla, bilo da je riječ o opremi, hrani, odjeći, sredstvima za čišćenje i bilo čemu drugome što služi turizmu. Temeljna ideja da stvorimo prepoznatljiv hrvatski turistički proizvod na temelju vlastite proizvodnje nije prošla test. Ideja o jačanju turizma kao izvoznoga sektora time je dobila veliku i teško izbrisivu mrlju.
Pokušaji da se proizvođači organizirano okupe oko hotelijera, primjerice kroz savjetovanje poput ”Proizvođači hotelijerstvu” unosi ponešto dodatnog svjetla u ovu materiju i pokazuje da se barem vrijedi potruditi u obnavljanju same ideje i borbu za njenu realizaciju.
Ministarstvo turizma izašlo je s programom POTICAJ ZA USPJEH koji prvi put daje malim i srednjim poduzetnicima realnu šansu da pod zaista povoljnim financijskim uvjetima uđu u sustav izgradnje i opremanja obiteljskih hotela i pansiona i na taj način s jedne strane obogate našu ponudu kad je riječ o turističkim kapacitetima, ali i da unesu u turistički proizvod i više mašte, autentičnosti, prepoznatljivog stila i duha. Ako znamo da samo na tom segmentu ponude imamo realnu osnovicu od po prilici 400.000 ležaja, što je osjetno više no što imamo u hotelskim kapacitetima, računica je jasna. Ti se kapaciteti danas koriste samo 30-35 dana u godini. Produženjem sezone samo za dvostruko – a to ne bi smjelo biti teško postići – otvaraju se potpuno novi vidici ponude i, što je važno, potrošnje.
Drugi program odnosi se na realizaciju ideje što je propagira Hrvatska gospodarska komora - KUPUJMO HRVATSKO. Jasno, poticajne mjere u proizvodnji poljoprivredno-prehrambenog kompleksa i opipljiva ulaganja u potrebnu infrastrukturu za opskrbu voćem i povrćem snažna su podrška takvim nastojanjima i realna pretpostavka da će se stvari i neki odnosi na tržištu sigurno mijenjati. Poticaja ima i u industrijskoj proizvodnji za turizam.
Znači, dok smo dosad uglavnom pričali o poticajima, sada oni postaju stvarnost, i to je bitna razlika kad govorim o svjetlu na kraju tunela. Primjer Županijske komore Varaždin koja je okupila nekoliko malih proizvođača i stvorila zainteresiranu grupu proizvođača spremnih da opreme svaki hotel samo je jedan primjer kako se i u ovim složenim vremenima može nešto postići. Očito je to jedan od mogućih modela okupljanja i okrupnjavanja ponude malih proizvođača i tu uloga komora postaje dominantna, jer se pokazalo da sada nema dovoljno mehanizama koji to mogu pratiti. Ukratko, na strani potražnje upravo se taj element uvijek iznova javlja kao glavna prepreka suradnji.
|
Sada nam je potpuno jasno što treba činiti. Turizam može biti nacionalno zanimljiv i uspješan samo kao multiplikator gospodarske aktivnosti i rasta blagostanja, i to na širokoj osnovi i u svim dijelovima zemlje. Sve analize pokazuju da imamo realne preduvjete za takav pristup. Kome je u interesu da se takvi projekti ne realiziraju? Je li to ono pravo pitanje koje jednostavno koči razvoj svega što nosi etiketu domaće proizvodnje?
Na to i slična druga pitanja u ovom trenutku nema jasnih odgovora. Globalizacija očito ima svoje zakonitosti, među koje svakako pripada i stalno preslagivanje kockica na tržištu. Svaka razumna zemlja, svjesna da se ne može dugoročnije oduprijeti tim procesima, traži izlaze. Potpisivanje dugoročnih ugovora Agrokora, Podravke, Vindije i drugih proizvođača s velikim turističkim grupacijama, ali i s Udrugom obiteljskih i malih hotela, pokazuje da se stvari ipak odvijaju u tom pravcu.
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|