|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Ante Gavranović
|
|
|
|
|
|
Kako održati makroekonomsku stabilnost?
|
Piše Statistika je neumoljiva, počesto i neugodan signal stvarnih gospodarskih kretanja. Nastavljaju se, nažalost, nepovoljni trendovi u industrijskoj proizvodnji, posebice u prerađivačkoj industriji. Istodobno rastu zalihe gotovih proizvoda, što svjedoči o usporenom kretanju roba i novca.
Nastavljena je i tendencija pada prometa trgovine na malo, bilježimo manje turističkih noćenja, a pad – i to osjetan – zabilježen je i u građevinskim aktivnostima. Podaci o ostvarenoj robnoj razmjeni u prvom tromjesečju 2009. pokazuju znatan pad robnog izvoza i uvoza. S obzirom da je u 2008., četvrtu godinu za redom, ostvaren deficit tekućeg računa platne bilance na rekordnih 4,45 milijardi eura, udio deficita u BDP-u povećan je na rekordno visoku razinu od 10,3 posto.
Pokazatelji očito potvrđuju naša očekivanja: ova godina bit će veoma teška i posebno složena, s obilježjima s kakvima se Hrvatska nije srela od izborene samostalnosti. Uz sve duboke strukturne probleme s kojima je Hrvatska suočena, 2009. donosi globalnu krizu u Hrvatsku, a u tim uvjetima najveće pitanje koje stoji pred državom jest kako financirati dospjele obveze.
Službeni je stav Vlade uravnoteženje proračuna odnosno svođenje deficita na nulu. Sadašnja kretanja već pokazuju da će se takav scenarij veoma teško održati, jer se već javja ‘pucanje po šavovima’, što upućuje na potrebu dodatnog rebalansa Proračuna.
Vladi unutar najavljenih (i očekivanih) prihoda ostaje (bar donekle) sloboda raspoređivanja rashoda kako bi se minimizirali negativni učinci najveće svjetske gospodarske krize u posljednjih pedeset godina. Restrukturiranje i poboljšanje efikasnosti proračunskih rashoda (što je uvijek moguće) unutar nultog deficita/suficita ključ je uspješne fiskalne politike u našim uvjetima. Na putu za ostvarivanje toga cilja postavlja se ipak nekoliko otvorenih pitanja.
|
Avet neplaćanja
U prosincu 2007. broj insolventnih pravnih osoba iznosio je 24.992, a ukupno dospjeli prijavljeni nalozi za plaćanje 14, 3 milijarde kuna, od čega 5,4 milijardi s osnova poreza. Krajem 2008. bilo je insolventno 20.350 pravnih osoba, a nepodmireni dugovi su iznosili 14,4 milijarde, od čega s naslova poreznih obveza 6,4 milijardi kuna.
U isto vrijeme je broj fizičkih insolventnih osoba brojem padao (prosinac 2007: 41.857; prosinac 2008: 32.036. Dugovanja su opala s 5,0 milijardi kuna u prosincu 2007. na 4,1 milijarde u prosincu 2008.
U prvom tromjesečju 2009. opet raste broj insolventnih pravnih osoba, što upućuje na novi val nelikvidnosti u hrvatskom gospodarstvu. Zajednički nepodmireni računi za pravne i fizičke osobe prelazi 19 milijardi kuna i u posljednjih sedam mjeseci porasli su 18,6 posto.
|
Prvo, temeljno je pitanje svakog deficita kako se financira. U uvjetima kada je dodatno otežano vanjsko zaduživanje države, ostaje samo domaće tržište kao mogućnost prikupljanja sredstava. U sadašnjem makroekonomskom trenutku problem domaćeg tržišta je nedostatak sredstava.
Stoga je realno pitanje odakle na domaćem tržištu namaći sredstva za financiranje deficita oko 2 posto BDP-a. U međuvremenu je Hrvatska narodna banka ‘snizila’ svoja očekivanja i predviđa čak pad BDP-a od 4 posto, što samo dodatno otežava ukupno stanje.
Drugo, očekivanja su vanjskih kreditora da bi deficit trebao biti uravnotežen, a Hrvatska kao mala, otvorena, relativno visoko zadužena zemlja nema tu privilegiju da vodi autonomnu ekonomsku politiku neovisnu o preferencijama i očekivanjima vanjskih kreditora. Visok vanjski dug u tuđoj, a ne vlastitoj valuti i nužnost njegova urednog financiranja ne dozvoljavaju avanture na tom planu.
Treće, stupnjevi su slobode monetarne politike (koja je na sebe preuzela vrlo veliki dio osiguranja dosadašnje makroekonomske stabilnosti) relativno mali (prvenstveno iz potrebe očuvanja stabilnosti tečaja visoko eurizirane zemlje) stoga fiskalna politika na sebe jednostavno mora u ovakvim uvjetima preuzeti dodatnu stabilizacijsku ulogu. A uravnoteženi proračun (po mogućnosti i suficit) može djelovati stabilizacijski u ovim vrlo burnim vremenima. No, kako postići ta dva ključna cilja makroekonomske stabilnosti?
Najteže - otplata prispjelih dugova
Četvrto, hrvatska je Ahilova peta strukturno visok deficit tekućeg računa bilance plaćanja te posljedično visok vanjski dug (dakle postojanje vanjskih neravnoteža).
On je, pojednostavljeno, rezultat viška potrošnje nad proizvodnjom u zemlji. Svako smanjivanje rashoda (odnosno usporavanje rasta ispod rasta BDP-a) pridonosi smanjenju vanjskog deficita i potrebi njegova financiranja. Dakle, uravnoteženi je proračun temeljni preduvjet za naše vanjske neravnoteže. Ministar Šuker ima zaista složenu zadaću da ostvari taj cilj.
Peto, gospodarska kretanja postupno izazivaju nepovoljne reakcije i smanjuju naš rejting na međunarodnom financijskom tržištu. To će sigurno izazvati negativan učinak istiskivanja privatnog sektora koji je u fazi značajnog usporavanja gospodarskog rasta zapravo nepoželjan i veoma opasan. Već smo sada svjedoci kretanja u kojima rijetka raspoloživa sredstva (uglavnom banaka) ne plasiramo u gospodarstvo, već u državni sektor i najvećim dijelom za otplatu dospjelih inozemnih dugovanja.
U gospodarskim krugovima s pravom naglašavaju da će u 2009. najveći problem za tvrtke biti refinanciranje dospjelih kreditnih zaduženja. No, kriza je ujedno prilika za otrežnjenje, restrukturiranje i početak procesa stvaranja zdravih osnova za jačanje realnog sektora. S tim u vezi je potpuno jasno da nema više vremena za odgodu reformi javnog sektora, brodogradnje i pravosuđa i da se one moraju provesti pod pritiskom domaćih potreba i zahtjeva EU-a.
|
Prisilna multilateralna kompenzacija?
Jedan od prijedloga na Danu poduzetnika sa strane gospodarstva bio je da se hitno ide na prisilnu multilateralnu kompenzaciju. Pokazalo se da je Vladina antirecesijska mjera po kojoj se sva plaćanja moraju obaviti unutar 60 dana mrtvo slovo na papiru, koje se gotovo nitko ne pridržava. Činjenica je da samo neplaćeni porezi i doprinosi državi iznose čak 7,5 milijardi kuna ili 63 posto svih neplaćenih računa.
Po mišljenju financijskih stručnjaka, ta se Vladina mjera mora hitno operacionalizirati, jer bez reprogramiranja obveza nema realnih mogućnosti popravljanja ukupne likvidnosti. Pritom se posebno naglašava da multilateralna kompenzacija mora krenuti od same države kao velikog dužnika i velikih poduzeća, koji zauzimaju vidno mjesto u lancu neplaćanja.
|
Kriza – duža i teža
Prognoze ekonomskog rasta za 2009. nisu bile optimistične od samog početka. No, dok su se ranija predviđanja o padu BDP-a kretala na razini od 1 do maksimalno 2 posto, ima sve više naznaka da bi se on mogao spustiti i ispod te razine, što prijeti stagnacijom gospodarskih kretanja.
U stručnim i gospodarskim krugovima smatraju da će kriza biti teža i duža nego što se mislilo, a Hrvatska se uz smanjenje BDP-a, ulaska u recesiju i smanjenje zaposlenosti koji ju očekuje treba orijentirati na stabilnost financijskih institucija i stabilnost tečaja.
Na Danu poduzetnika bila je prigoda da privrednici kažu svoje mišljenje o stvarnom stanju gospodarstva. S njihove strane je potvrđeno da u najtežim uvjetima posluju financijski i realni sektor i ukazano na neop-hodne mjere za prevladavanje krize i recesije.
Damir Kuštrak, predsjednik Hrvatske udruge poslodavaca, posebno je naglasio potrebu ublažavanja nepovoljnih financijskih uvjeta u kojima sada posluje gospodarstvo, zatim iskorištavanje resursa koji stoje privrednicima na raspolaganju, te ukazao na probleme rasta nezaposlenosti odnosno održavanja konkurentnosti. Pritom je upozorio da kriza jest posljedica nepovoljnih svjetskih financijskih i ekonomskih procesa i potresa, ali ujedno, i to većim dijelom, naših strukturnih poremećaja i promašaja u ekonomskoj politici.
Tome u nepovoljnom smislu pogoduje i kašnjenje u dopunskim mjerama antirecesijskih zahvata, koji su – nakon donošenja – velikim dijelom mrtvo slovo na papiru. Kuštrak nije zaboravio spomenuti zahtjeve poslodavaca, sadržane u tzv. Bijeloj knjizi.
Nažalost, nije bilo dovoljno snage i političke mudrosti da se prihvati na vrijeme barem dio predloženih mjera. Još su dva razloga koja poslodavci ističu. Prvo, hrvatsko gospodarstvo ne može na sadašnjoj razini razvijenosti podnijeti teret ovakvog administrativnog ustroja države. Jasni su u zahtjevima da gospodarstvo treba manju, stručnu i učinkovitu javnu upravu.
I drugo, Hrvatska se ne može uspješno razvijati u uvjetima u kojima je zaposleno manje od polovine radno sposobnog stanovništva i kad smo prvi u Europi po broju bolovanja po zaposleniku.
U veoma zanimljivoj panel-diskusiji, istaknuti su hrvatski privrednici ukazali na stvarne probleme. Pritom je nekoliko pitanja stavljeno u prvi plan, a riječ je o nelikvidnosti kao ozbiljnoj prijetnji stabilnosti, zatim otežanom pristupu financijama potrebnim za održavanje razine proizvodnje, konkurentnosti i izvoza, problemi vezani za netransparentnost javnih nabavki, kao i nedovoljnu učinkovitost javne uprave i državnih organa. Dotaknuto je i pitanje zabrane rada nedjeljom.
Posebno mjesto u ‘inventuri’ problema svakako zauzima pitanje nastavka rasterećenja gospodarstva. Više od 250 parafiskalnih nameta gospodarstvu očito snažno pritišću poduzetnike i oni traže urgentno preraspodjelu tih nameta.
|
Krizom u hrvatskom gospodarstvu trenutno su najviše pogođeni prerađivačka industrija, malo i srednje poduzetništvo, poljoprivredna i prehrambena industrija, turizam i sektor nekretnina.
Četiri su najveća problema svakako gubitak tržišta i novih narudžbi, sve osjetnija nelikvidnost u kojoj važnu ulogu imaju i državna poduzeća, već spomenuti problemi osiguranja potrebnih kredita i porast cijene energenata. Poslodavci predlažu i hitno donošenje mjera o 32-satnom radnom tjednu, uz djelomičnu naknadu države po svakom zaposleniku.
To bi, smatraju predstavnici prerađivačke industrije, smanjilo potrebu otkazivanja i pridonijelo očuvanju radnih mjesta, a time i veće socijalne sigurnosti. Dugoročno pak zahtijevaju jasnu strategiju industrijske politike kao elementa trajnije ekonomske stabilnosti i jačanja realne ekonomije.
Poduzetnici su svoje aktivnosti na suzbijanju recesije i krize prikazali veoma plastično. Najprije su, još u listopadu 2008., pokrenuli akciju pod egidom “5 do 12”. U prosincu, kad se vidjelo da je vrag odnio šalu, govorili su o projektu “5 iza 12”, da bi – kako to kaže uvijek impresivni i figurativni Vladimir Ferdelji - sada govorili o “30 poslije 12”. Ono što ih zbunjuje jest činjenica da se antirecesijske mjere još uvijek ne osjećaju u praktičnom životu, pa izražavaju bojazan da negdje kasnimo. Hoće li to biti presudno ili ne pokazat će vrijeme.
Ugrožene izvozne pozicije
Podaci vanjskotrgovinske razmjene u prvom tromjesečju pokazuju pad značajan izvoza i uvoza. I dok nas pad uvoza u ovom trenutku previše ne zabrinjava, jer još uvijek izvozom pokrivamo jedva 50 posto uvoza, činjenica da opada izvoz ozbiljna je opasnost za stabilnost gospodarstva.
Prema podacima Državnog zavoda za statistiku, više od 90 posto hrvatskog izvoza čine proizvodi domaće prerađivačke industrije. Podatak HUP-a da hrvatska prerađivačka industrija svakog dana od početka ove godine ostaje bez 160-ak radnih mjesta dovoljno je zabrinjavajući signal za ozbiljnu uzbunu. Što ćemo, na kraju, uopće izvoziti? A jačanje izvoza jedna je od proturecesijskih mjera Vlade od koje se mnogo očekuje.
Činjenica da gubitak radnih mjesta ponajviše osjećaju mala i srednja poduzeća u prerađivačkoj industriji dodatno zaoštravaju pitanje: kako dalje? U suvremenim gospodarskim kretanjima prevladava, i u uvjetima krize, mišljenje da je “Zakon 5 i” najvažnija karika uspješnosti svake tvrtke, koja rješava brojna otvorena pitanja.
To su redom: ideje, impulsi, inovacije, inicijative i investicije. Po mnogima, to je i jedina formula uspjeha u kriznim vremenima. Pritom se, kao protuteža prevladajućem modelu ekonomske politike i gospodarenja resursima u prvi plan stavlja ponovno čovjek i njegovo znanje, a suprotstavlja se primitivnoj logici isključivosti profita po svaku cijenu.
|
U okvirima krize posebnu dimenziju ima društveno odgovorno ponašanje svih čimbenika na tržištu, gdje parcijalni interesi ne bi smjeli narušavati ravnotežu u međuodnosima. Tu se, prije svega, misli na ponašanje poslovnih banaka, koje moraju snositi dio tereta nepovoljnog gospodarskog stanja i održavanja stabilnosti i socijalnog mira. U protivnom ne ispunjavaju svoju pravu ulogu.
U našem slučaju se opetovano pokazuje koliki je nedostatak racionalne i svrsishodne industrijske politike. Sama činjenica da je u hrvatskoj prerađivačkoj industriji danas manje zaposlenih no što je iznosio gubitak radnih mjesta (1990. bilo je zaposleno 560.000, a danas samo 238.000) pokazuje na drastičan način nesposobnost kreatora ekonomske politike da iskoriste postojeće resurse i usmjeravaju racionalnu i konkurentnu proizvodnju.
U uvjetima realne ekonomije – a svijet se vraća upravo njoj – to je gotovo nenadoknadiv propust. Kolaps proizvodnje, a on nesumnjivo prijeti, označio bi svojevrsni kolaps hrvatskog gospodarstva.
Nepotrebno je, uvijek iznova, ukazivati kolika je važnost izvoza i izvozne orijentacije hrvatskoga gospodarstva za ukupnu budućnost zemlje. Činjenica je da izvoz stagnira usprkos svim deklaracijama i da nema bitnih pomaka koji bi ukazivali na promjenu toga stanja. Dodatni komentari u tom okruženju postaju suvišni.
Ne tako davno naši su se ekonomisti ‘pokrivali’ krilaticom: IZVOZITI ILI UMRIJETI (propasti). Ona je počesto nailazila na podsmjeh. Ta krilatica, u prenesenom smislu, postaje međutim sve važnijom odrednicom u našem ukupnom gospodarskom životu, ne samo kao realan apel već kao istinski poziv na mobilizaciju svih proizvodnih snaga.
Hrvatska se, naime, stalno sučeljava s relativno niskom stopom ekonomskog rasta, dugogodišnjom stagnacijom izvoza, tehnološkom zaostalošću, visokom stopom nezaposlenosti. U uvjetima trajnog procesa deindustrijalizacije postavlja se (ključno) pitanje kako na smanjenoj proizvodnji uopće povećavati izvoz. Dodamo li tome da pokrivenost uvoza izvozom godinama jedva dosiže 47-48 posto, onda slogan “izvoziti ili stagnirati”, veoma dobro oslikava kompleksan izazov pred kojim se nalazi naša gospodarska politika.
Zamašan i ambiciozan projekt Hrvatska izvozna ofenziva pokušava proširiti brojku izvoznika. Prema analizama Hrvatskih izvoznika lista se, istina, proširuje, ali je još uvijek i siromašna, i suviše uska. Rasprava o izvozu i postignutim izvoznim rezultatima, pa time i o stvarnoj opredijeljenosti kreatora gospodarske politike prema izvozno orijentiranoj proizvodnji otvara u tom kontekstu nekoliko ključnih pitanja koja traže adekvatan, jasan i primjeren odgovor: zašto su izvozne performance, uz nezaposlenost, najslabiji rezultati hrvatskog gospodarstva? Zašto je Hrvatska, prema izvoznim ostvarenjima, među najslabijim tranzicijskim zemljama, iako je u startu imala prednost pred gotovo svakom od njih? Zašto se, nadalje, stanje izvoznog sektora, i pored velikih stručnih i političkih rasprava, ne popravlja?
|
Zato je opravdano pitanje što treba učiniti da bi se ukupni izvoz dinamizirao i “povukao” hrvatski gospodarski rast na više razine. Od kreatora gospodarske politike se očekuju odgovori, a od poduzeća konkretna rješenja za provođenje postavljenih ciljeva.
U tom smislu se očekuje da izvozna politika definira odnosno planira izvozne ciljeve. No, to istodobno pretpostavlja – a nikada u tome nismo uspjeli – da izvoz mora postati prvi naš gospodarski prioritet u narednim godinama. Pritom se ne smije zaboraviti presudna uloga industrijskog razvoja kao osnovne poluge i motorne snage ukupnoga gospodarstva i stvarnih izvoznih mogućnosti.
Hrvatska nije usamljeni otok
Sadašnjom financijskom i gospodarskom krizom jako su pogođene sve istočnoeuropske države u koje će dolaziti manje investicija, a kako je riječ o tržištima na koja su većinom usmjerena hrvatska izvozna poduzeća za očekivati je da će naši izvozni rezultati biti lošiji. Sve je jasnije da ni jedan dio gospodarskih aktivnosti neće biti pošteđen od kriznih žarišta.
U tim okvirima je izuzetno važno održavati zdravima one dijelove gospodarstva koji mogu najviše pridonijeti održavanju temeljnih ciljeva naše ukupne ekonomske politike. To su u ovom trenutku, kako je to naglasio u svom pozdravom pismu Danu poduzetnika predsjednik Republike Stipe Mesić – izvoz i zaposlenost.
Nepovoljnim kretanjima pridružila se i (privremena) blokada oko pregovora ulaska u Europsku uniju, što unosi stanovitu nervozu i dodatno opterećuje ukupno stvorenu nepovoljnu psihološku atmosferu u gospodarskim krugovima.
Osjetno pogoršanje naših ekonomskih odnosa s inozemstvom tijekom 2008. dovelo je do dosad najveće razlike između izvoza i uvoza, što se veoma nepovoljno odražava na ukupnu platnu bilancu zemlje. Značajan rast inozemnog duga, koji je dosegnuo 36 milijardi eura i iznosi 93 posto BDP-a, dodatan je uteg na ukupnoj gospodarskoj pozornici.
Takvo stanje poslovne uznemirenosti dovodi do poskupljenja financijskih izvora i sigurno će utjecati na ukupni pad ulaganja, što će u mnogome odrediti i stanje u Hrvatskoj te utjecati na ukupna gospodarska kretanja i ukupnu poslovnu aktivnost u tijeku ove godine. U Hrvatsku je od 1993. do 2008. ukupno uloženo 20,635 milijardi eura. Rekordna ulaganja zabilježena su u 2007., čak 3,667 milijardi eura.
No, u 2008. ta su sredstva bitno umanjena. Oko 78 posto ukupnih inozemnih ulaganja odnosi se samo na osam djelatnosti, pri čemu čak 37,6 posto svih sredstava odlazi na financijsko posredovanje. Ulaganja u nove proizvodne kapacitete gotovo su zanemariva, što ponešto govori o ukupnoj orijentaciji u našoj ekonomskoj politici.
Bitno je stoga održati makroekonomsku stabilnost, makar i po cijenu određenih žrtava poput porasta nezaposlenosti, a sve snage usmjeriti na povećanje izvoza i jačanje realne ekonomije.
|
|
 |
|