|
|
 |
|
|
 |
|
|
Izdvajamo iz broja:
|
|
|
|
|
|
|
|
Ante Gavranović
|
|
|
|
|
Opasni poker sa ili bez pokrića
|
Kod največeg broja aktualnih političara razum i odgovornost ustupaju mjesto osobnim interesima što dovodi cijelo društvo u ozbiljnu društvenu krizu
|
Brojne tvrtke diljem svijeta najavile su i već provode masovna otpuštanja radnika. Val otpuštanja radnika, izazvan gospodarskom krizom i neizvjesnošću gospodarskih kretanja, zahvatio je i Hrvatsku. Pokazalo se, usprkos nemuštim izjavama najodgovornijih ljudi i kreatora naše ekonomske politike kako kriza nas neće zahvatiti u većoj mjeri, da Hrvatska nije izolirani otok i da se sve bure i nevere slijevaju i na naše gospodarstvo.
Proglašavajući ulazak u recesiju mnoge su razvijene industrijske zemlje posegle i za različitim instrumentarijem kako bi umanjile posljedice nepovoljnih kretanja, koje sa sobom nose smanjivanje rasta BDP-a, dalji pad zaposlenosti ili, bolje rečeno, daljnji rast nezaposlenosti i snažan udar na standard radnika i najsiromašnijih slojeva društva. U Hrvatskoj, nažalost, još uvijek takve mjere tek očekujemo...
Vlada je stoga posljednjih mjeseci sučeljena s veoma nepovoljnim signalima iz redova poslodavaca, sindikata i umirovljeničkih redova. Nikada oštrije poslodavci nisu upirali prstom na neodlučnost Vlade u donošenju pravih mjera koje bi zaustavile ili umanjile nepovoljne posljedice financijske i gospodarske krize.
Zahtjevi se uglavnom svode na smanjivanje troškova javne potrošnje i želju da se ekonomski planovi usklade s realnim financijskim mogućnostima zemlje. Vlada uglavnom odbija takve kvalifikacije i zahtjeve pod izlikom da stvari ‘drži pod kontrolom’.
Takvom viđenju Vlade suprotstavljaju se uvaženi ekonomisti, koji smatraju da Vlada i dalje ‘tjera’ potrošeni model gospodarske i socijalne politike, koji možda ima stabilizacijske, ali potpuno zapostavlja razvojne ciljeve. Zamjeraju Vladi da, usprkos složenom stanju i sve vidnijim pojavnim oblicima recesije, nema snage da presiječe neke nedoumice i u gospodarski život uvede potrebne antirecesijske mjere.
|
Bilo bi stvarno suludo ako se to čini samo zbog skorih lokalnih izbora i opasnosti da te mjere, koje moraju unijeti ozbiljne promjene u sustav potrošnje, budu presudni elementi pri rezultatima izbora. Stoga nije samo Vlada na važnoj prekretnici i ozbiljnom ispitu zrelosti; ovaj put je to cijeli narod. Ako narod na izborima ocijeni da tih promjena ne treba i da nisu potrebni zahvati u smanjivanje javne potrošnje odnosno reformski rezovi na nekim neuralgičnim područjima, onda mora biti spreman snositi i neminovne fatalne posljedice takvog pristupa.
Bez snažne industrije nema napretka
Iz HUP-a, Hrvatske gospodarske komore, pa konačno iz Ekonomskog vijeća vjerodostojno upozoravaju da je i ovako upitna stopa rasta BDP-a preniska za zadovoljavanje velikih potreba javne potrošnje; Oni upozoravaju na nastavak procesa deindustrijalizacije hrvatskoga gospodarstva, iako sve analize pokazuju da bez snažne industrije nema napretka ni na drugim područjima i da je nova preraspodjela moguća samo kroz novostvorenu vrijednost; izvoz stagnira ili raste usporeno, dok uvozni apetiti rastu geometrijskom progresijom: u protekloj godini pokrivenost izvoza uvozom ostvarena je ispod 46 posto.
Pritom se dodatno javlja avet nelikvidnosti, nesposobnosti za vraćanje dugova i potraživanja, a ozbiljno prijeti i snažan val porasta nezaposlenosti. Već u prosincu i siječnju se to moglo jasno osjetiti.
Poznata je činjenica da gospodarski krugovi u cjelini nisu zadovoljni svojom ulogom u donošenju zakonskih odredbi, posebice njihovim provođenjem. Primjedbe su vrlo rastegnute – od činjenice da su neka rješenja apsurdna i kontraproduktivna, do toga da su potpuno promašena.
Jedan od razloga takvom stanju gospodarstvenici vide u pomanjkanju stalnog, konstruktivnog i argumentiranoga dijaloga između predstavnika izvršne i zakonodavne sfere, gospodarstva i kvalificiranih organizacija civilnoga društva. Stječe se dojam da Vlada bitna pitanja s toga područja rješava i odlučuje o njima iza zatvorenih vrata.
Mišljenja, prijedlozi i poticaji za premošćivanje problema i poboljšanje prijedloga dokumenata, posebice kad je riječ o razvojnim strategijama i propisima od širega značenja, jednostavno se ne prihvaćaju ili se istinski kreatori gospodarske politike jednostavno o njih potpuno oglušuju.
To se najbolje vidjelo nedavno, kad su odbijeni prijedlozi Ekonomskog savjeta, i to na dosad neviđen način: odbilo ih je Predsjedništvo stranke na vlasti, a ne sama Vlada, i to prije konkretne rasprave o tim prijedlozima.
Gospodarstvenici opravdano smatraju da njihovo znanje i sposobnosti, a posebno konkretne argumente u pojedinim pitanjima valja više uvažavati i koristiti u pokušajima da se nađu racionalnija i, što je posebno važno, dugoročno jeftinija rješenja. Vlada, osim deklarativno povoljnog stava, u praksi pokazuje da do tog mišljenja baš i ne drži jako mnogo.
|
U traženju ponekih racionalnih rješenja prozvana su, zapravo, sva ministarstva i cjelokupna Vlada, jer važni segmenti gospodarstva smatraju da kroz zakonodavna rješenja i konkretnu fiskalnu i gospodarsku politiku nije pronađena primjerena ravnoteža između gospodarskog rasta, društvene odgovornosti za razvoj i socijalne politike. Razloga tome leži u činjenici da socijalno partnerstvo kod nas postoji još samo kao pojam (i on je u povojima).
Teško prolaze suvremenije ideje, teško je priznati nečiji uspjeh ili vlastiti neuspjeh, teško je zaživjeti i prihvatiti da se postupno pretvaramo u tržišno gospodarstvo, pa se u skladu s takvim opredjeljenjem moramo i sustavno ponašati. Spori i uglavnom neravnomjerni pomaci u bilo kojoj sferi kod nas ne izazivaju stvarne promjene, fizičke ili mentalne, već su više privid da se mijenjamo.
Oštre kritike na račun Vlade
Zapravo, to je priča o hrvatskom rastu, razvoju i, uvijek iznova, priča o konkurentnosti odnosno o promjenama koje su potrebne u cijelom društvu da bismo uopće spoznali potrebu korjenitih promjena u tom pogledu. Nacionalno vijeće za konkurentnost je u svojoj svestranoj i vrlo razrađenoj analizi stanja u hrvatskom gospodarstvu (i društvu) već prije nekoliko godina, kad se kriza nije ni nazirala, dalo jasan presjek razine stanja i potrebnih pomaka u tim promjenama.
Hrvatska udruga poslodavaca i Hrvatska gospodarska komora uputile su, uz kritički intonirane primjedbe, konkretne prijedloge što učiniti da se umanji realna opasnost na svim gospodarskim i socijalnim područjima. Sve je to odbijeno. Sva mudrost nalazi se (samo) u našoj Vladi, a svi ostali ništa ne znaju. Uz to što su hrpa neznalica, nisu ni dobronamjerni!
Poruka je jasna: u bitnim strateškim pitanjima razvoja cijeloga društva, a posebno njegovoga gospodarskoga dijela, potreban je snažan društveni konsenzus, jer je riječ o dugoročnim opredjeljenjima, koji su trajniji i jači od dnevnih političkih ili politikantskih interesa stranaka i pojedinaca. Vlada bi trebala prihvatiti barem dijalog na tu temu, a ne zatvarati oči pred konkretnim činjenicama.
|
Gdje je prava istina o gospodarskom stanju Hrvatske? Nikada našim medijima nije kolalo više informacija, a nikada običan čovjek nije bio manje i slabije informiran o pravom stanju stvari. Armija zaposlenih i slabo plaćenih radnika te povećani broj nezaposlenih, ali isto tako velika armija nezadovoljnih i prikraćenih umirovljenika možda će ‘pravo stanje’ otkriti tek kad bude prekasno za bilo kakvu osmišljenu i organiziranu akciju. Možda tek kad prestanu odjeci predizbornih bubnjeva i utišaju fanfare optimizma u ovoj velikoj igri pokera - sa ili bez pokrića.
Može li se političarima vjerovati?
Ljudi uglavnom više ne vjeruju političarima. Na mnogim primjerima iz svakidašnjice dosta je lako zaključiti zašto je tome tako. Ono što se stalno predmnijeva i što se u svakidašnjem razgovoru običnih ljudi s ulice može jasno nazrijeti, sada je (ponovno) potvrdila jedna anketa. Naime, najnovija anketa jedne od najpoznatijih međunarodnih agencija za ispitivanje javnog mnijenja - Gfk Ad Hoc Research Worldwide - ukazala je na činjenicu s kojom se gotovo svakoga dana iznova susrećemo: građani gube povjerenje u svoje političare, iako im oni ‘kroje’ kapu.
Zanimljivo je sagledati zašto političari gube povjerenje stanovništva, a time potencijalno i svoje glasače. Iako je od zemlje do zemlje poprilična razlika u tom pogledu, ipak je nekoliko bitnih postavki ipak zajedničko. Političari kad dođu na vlast postaju bahati, često nisu osposobljeni za posao koji obavljaju, stegnuti su stranačkom disciplinom, koja često ne omogućava razvijanje osobnih sposobnosti i sputava kreativnost, zadojeni su željom za vlašću i nastoje je održati po svaku cijenu.
Uglavnom, ne služe narodu nego uskim, partikularnim interesima i – (pretežno) sebi. Česte pojave povezivanja politike s mračnim snagama društva, primjeri korupcije, nepotizma i druge nevolje civiliziranih društava najčešće se vezuju upravo uz političare, što im u očima stanovništva sigurno ne služi na čast.
Prevedimo stanje na našu, hrvatsku stvarnost. Političari i stranke najmanje se bave onim što stvara novu vrijednost: proizvodnjom i razmišljanjima kako ovoj zemlji i ovom ispaćenom narodu vratiti samopouzdanje i vjeru u istinski boljitak. Čudi li stoga da su na svim listama vjerodostojnosti političara uvjerljivo na začelju. Praksa svakodnevno potvrđuje da najveći broj njih - kroz politiku - traži ponajprije svoj vlastiti probitak?
|
Hoće li takav globalni nepovoljni odnos prema politici i političarima - koji su usput rečeno naša sudbina - dovesti do potpune političke pasivizacije šireg stanovništva? Hoće li se i dalje nastaviti negativna kadrovska selekcija, koja će ‘izbacivati’ na površinu desetine i desetine ljudi koji kroz politički angažman (a najbolje to čine klimanjem glavom na postavke stranačkih big bossova) dolaze do istaknutih društvenih položaja, za koje najčešće nemaju ni afiniteta niti su osposobljeni za njihovo obavljanje?
Hoćemo li i nadalje trpjeti društvenu klimu u kojoj mladi, sposobni ljudi jednostavno ne mogu prodrijeti u menadžment, u druge strukture koje bi mogle povući društvo naprijed, ako nisu stranački vezani? Dokle će podobnost biti naša sudbina?
Hoće li taj nenormalni i svakako neprimjereni odnos konačno izazvati ‘bunt’ onih koji drugačije razmišljaju i koji stavljaju stručnost pred podobnost? Može li svijet (a i Hrvatska) uopće promijeniti paradigmu u kojoj se konačno traži sposobnost, kompetentnost i kredibilitet ljudi koji vode i upravljaju našom (i svakom drugom) zemljom? To su za svijet, za nove odnose u tom svijetu i društvu u cjelini, ma kako to patetično zvučalo, sada središnja pitanja.
Grijeh struktura
A s čime smo mi sučeljeni? ‘Prepucavanja’ unutar i među strankama, nedorečenosti Sabora, pomanjkanje bilo kakve suvisle strategije bivše, a nažalost i sadašnje Vlade, pokazuje svu bijedu naše političke pozornice. Ona dolazi do punog izražaja u primjerima neposrednog sučeljavanja, kad je važnije učiniti sugovornika ‘krivim’ ili ‘smiješnim’ no raspravljati o meritumu stvari.
Time se šalju nepovoljni signali prema budućim biračima, jer se političari više bave sobom no neugodnom stvarnošću u kojoj živi najveći dio hrvatskoga življa.
Bahatost u ponašanju, samouvjerenost bez pokrića, nekompetentnost u upravljanju resursima, privilegirani položaj stranački podobnih na uštrb kvalitetnih i sposobnih ljudi-stručnjaka, urušavanje zdravstvenog i mirovinskog sustava kroz smanjivanje socijalnih prava, još uvijek nedefiniran odnos prema pravima umirovljenika odnosno veliki broj nezaposlenih samo su dio ‘grijeha struktura’ koji se može pripisati kako bivšoj tako i sadašnjoj vlasti.
|
Neoboriva je činjenica da je razina industrijske proizvodnje na samo 80 posto one koju je Hrvatska ostvarivala 1990. Neosporna je činjenica da se broj aktivnog stanovništva sve više približava broju umirovljenika. Neosporna je činjenica da Hrvatska ima stalno oko 250.000 nezaposlenih, velikim dijelom mladih i školovanih kadrova.
Zar stalna upozorenja da je nemoguće održavati toliki raskorak izvoza i uvoza, koji je prošle godine premašio 11 milijardi eura ne upućuju na promjenu modela gospodarske politike, u kojoj će proizvodna zaposlenost, jačanje industrijske proizvodnje i rast izvoza (koji bi morao nad-mašivati čak i dvostruko rast BDP-a) biti primarni ciljevi Vlade, ali ne deklarativno već stvarno.
Kamo ideš, Hrvatska?
Sve to, jasno, dugoročno otvara nova pitanja – kako i kuda dalje? Nelogično je za zemlju koja počiva na fami sposobnih ljudi da svi pokušaji da se konačno iskristalizira nekakva realna strategija razvoja ne mogu ponuditi ozbiljne projekte, koji bi okupili hrvatsku pamet, sredstva i radnu snagu – dakle resurse koje, navodno, imamo.
Zašto upozoravamo na te činjenice, iako su one poznate? Jednostavno iz razloga što će se u nas i dalje voditi više računa o vlastitom pozicioniranju političara i kvazipolitičara no o stvarnim dometima politike i posljedicama nedovoljno promišljenih političkih odluka. Ljudima s ulice – a oni su sutrašnji birači – jednostavno je dosta pričanja, obećanja i neučinkovitosti.
Oni jednostavno više ne vjeruju u sposobnost sadašnje garniture političara, a to je vjerojatno i najveća potencijalna društvena opasnost. Novih lica, nažalost, nema ili su negdje u zapećku. Uostalom, pogledajmo koliko je anonimusa, na osnovu izbornih stranačkih lista, zasjelo posljednjih godina u saborske fotelje, nadzorne odbore državnih tvrtki ili došlo na čelo određenih državnih institucija. Čude li onda rezultati ankete Gfk o povjerenju stanovništva u političare, iako ta istraživanja uopće nisu provedena u Hrvatskoj?
|
Takav odnos snaga u društvu, gdje podobnost prevladava nad sposobnošću – što je razvidno iz bilo kojega kadrovskog poteza – najmanje pogoduje najsiromašnijima i objektivno obespravljenima. Svaka Vlada polaže ispit zrelosti u uvjetima kad osigurava priznavanje onoga što se zove minuli rad, dostojanstvo čovjeka i pravo na kvalitetnije življenje.
Svjesni smo da se to može postići samo novim snagama i novom dodanom vrijednošću, koju sadašnje garniture političara očito nisu sposobne generirati. Zato je većina stanovništva životno zainteresiran da konačno pobijedi SPOSOBNOST na uštrb PODOBNOSTI.
|
|
 |
|
|
 |
|
|
|